Knjiga Katarine Peović „Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim“ promovisana je nedavno u Banjaluci, u Banjalučkom socijalnom centru (BASOC). Katarina Peović je profesorica na Odsjeku za kulturalne studije Univerziteta u Rijeci, političarka i saborska zastupnica iz Radničke fronte.
Za naslov knjige Peović je odabrala citat iz Marksovog najpoznatijeg djela Manifesta Komunističke partije: “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.”
Upravo je trezven pogled na životni položaj ljudi i njihove međusobne odnose ono što je Katarinu Peović iz teorije odvelo u praksu, odnosno iz naučno-teorijskog rada u politički i parlamentarni život Hrvatske. “Za bilo kakvo djelovanje, ali prije svega za razumijevanje svijeta i našeg mjesta u njemu, potrebno je razumijevanje kapitalističkih odnosa proizvodnje, jer ako razumijemo kapitalističke odnose, razumjet ćemo i vrlo konkretne razloge deprivacije radničke, društvene većine“, kaže Peović, čiji je naučni i politički rad motivisan podizanjem svijesti radnih ljudi o njihovom položaju u savremenom kapitalističkom poretku.
U neformalnom ambijentu Banjalučkog socijalnog centra, sa Katarinom su o knjizi razgovarali banjalučki profesori, sociolozi, filozofi i aktivisti Milena Karapetrović, Anđela Pepić, Danijela Majstorović, Zoran Vučkovac, Dražen Crnomat i drugi.
Ono što je Katarinu iz akademskih odvelo u političke vode jeste, kako kaže, “svijest da se bez političkog djelovanja ne možemo boriti efektno sa problemima koji su narastajući”.
„Ono što je mene motiviralo da uđem u politiku jeste taj teorijski rad, u koji uđeš i onda shvatiš s kojim oblikom nerazumijevanja se suočavaš u javnom prostoru i šta bi trebao značiti praksis u vremenu u kojem živimo, kao profesori, teoretičari koji razumijevaju kapitalizam. Kulturološke studije, epistemiološka dimenzija koja mene zanima, disciplina iz koje ja dolazim, je prije svega marksistička. To je njeno određenje i ona je u svojim temeljima antiepistemiološka, u smislu da je ona uvijek neposredno ispremrežena sa praksom, sa aktivizmom. Možete ući na razne načine u taj aktivistički svijet, različiti su oblici aktivističkog djelovanja, od prava na grad, aktivizma koji se odnosi na javno dobro, bilo ono javni prostor ili obrazovni, fakultetski prostor, na kojem se svakodnevno profesori humanističkih društvenih disciplina bore za prostor, koji je autonoman, i od imperativa kapitala, i raznih neoliberalnih pritisaka da se bude vještinama usmjeren, da se sinhroniziraš sa tržištem rada, na šta nas prisiljavaju, pa do toga da se borite za park, gdje se boriš za prostor u kojem živiš… U našem slučaju, to je vrlo često borba za obalu, pristup moru i takve se borbe trenutno vode širom Hrvatske.“
“Moraš se boriti za prostor u kojem živiš”
“Mene je teorijski put odveo do politike, a okidač je bila jedna situacija na Odsjeku, gdje smo imali jedan privatni fakultet koji je došao na naše javno sveučilište i koji je tražio da mi budemo na neki način servis tog privatnog fakulteta, koji je iz privatnog veleučilišta htio preći u sveučilište. Nas par studenata i profesora krenuli smo u borbu za javno dobro, ali smo od svog fakulteta i nekih kolega doživjeli prijetnje otkazima i privatne prijetnje, jer se borba za javno dobro shvatila kao neki oblik vandalizma. Do te mjere je postojalo nerazumijevanje šta je uopšte javno dobro, što bi profesorima kulturalnih studija trebalo biti na neki način u opisu radnog mjesta, kad bismo epistemiološki gledali.”
Katarina se u knjizi na jednostavne načine pokušava suočiti sa mitovima koji su rasprostranjeni u javnom prostoru, a za koje Peović vjeruje da doprinose obespravljivanju radništva u Hrvatskoj i šire.
“Poznati je mit da su kapital i rad u suglasju i da kapitalist i radnik moraju usaglasiti svoje interese, da su njihovi interesi zajednički, te se oni mogu zajednički izboriti na tržištu rada i djelovati u istom smjeru. No da to nije tako uče nas temeljni sociološki, politološki i marksistički tekstovi. Treba se vratiti marksističkoj teoriji i temeljnim tekstovima kao što su Komunistički manifest, Sveta porodica, Kapital, Položaj radničke klase u Engleskoj, klasičnim marksističkim radovima, ne samo aktuelizirati, već pokazati koliko je danas nužno da bilo ko ko je posvećen radničkom pokretu, borbi za radništvo, iz tih djela može čitati aktuelne i relevantne tekstove i koristiti ih kao alat. Marks i Engels, koliko god teorijski vrlo načitani autori, mogu biti propedeutički pitki. Od najtežeg vrlo eksplicitno teorijskog rada, kao što je Kapital, koji je na granici ekonomske teorije, filozofije i političke teorije, možete napraviti „Nadnica, cijena i profit“, govor koji je Marks održao pred radnicima, koji je veoma jednostavan ili, recimo, Komunistički manifest, što je programatski tekst, koji radnici moraju razumjeti – svi oni tumače zašto su nužno kapital i rad u sukobu. Moramo na svim tim razinama biti u mogućnosti razgovarati o razlozima obespravljenja većine radništva u ovom trenutku, s čim se treba ući u političko djelovanje.”
Na pitanje da li je danas moguće napraviti tekst koji će u ljudima probuditi, ako ne revolucionarna osjećanja, onda bar želju za promjenom, Katarina odgovara:
“U to vrijeme je postojalo homogeno tijelo – radnička klasa, koje je Marks prepoznao i mogao nekom da da poruku koja se čula. Danas da i napišemo takav tekst, on neće doći do radništva, a konformizam i neoliberalni kapitalizam je takav da sve pretvori u reklamu. Iz moje perspektive, kad govorim o političkom djelovanju i aktivizmu, potrebno je ući u sve moguće društvene mreže, to je činjenica. Mi (Radnička fronta, prim. aut.) smo iz raznih kuteva ulazili sa potpuno istim temama, od teorijskih tekstova, programatskih tekstova, do Tvitera. To nam je bio cilj da na sve moguće načine pokušamo komunicirati stvari koje su ipak za današnje radništvo kompleksne, ali vjerujte da početkom 20. stoljeća komunisti koji odlaze propagirati, agitirati po tvornicama, rade sličnu stvar.”
Eksploatacija radništva u postmodernom svijetu
“U postmodernom svijetu, identifikacija radnika je vrlo fluidna. Radnik koji vozi uber, on se više uopće ne identificira kao radnik, on se identificira kao poslodavac, samoeksploatator, onaj koji sam sebi daje posao. Protiv koga se on ima buniti, pa on nema šefa iznad sebe?! U postmodernom svijetu se ta eksploatacija čini kao nešto potpuno novo što nema veze sa onim tradicionalnim industrijskim kapitalizmom. Dočim je, zapravo, ono što mi živimo uistinu kapitalizam u njegovom originalnom obliku. Uvijek je eksploatacija bila prikrivena na neki način i pokušaj prikrivanja te eksploatacije je uvijek bio na djelu. Recimo, u tvornici nije postojao trenutak kad zazvonilo zamišljeno zvono, trenutak kada bi radnik bi odradio radno vrijeme potrebno za vlastitu reprodukciju, vlastite potrebe, nakon čega bi počelo radno vrijeme koje je potrebno za proizvodnju profita, radno vrijeme koje kapitalist otuđuje radniku. Sad više sigurno nemamo to zvono, to je toliko fluidno da ne možete odrediti taj trenutak. No, dokidanje kapitalističke proizvodnje bi bila proizvodnja za potrebe, za vlastitu reprodukciju, umjesto proizvodnje za profit. Te fluidne granice, koje su danas još fluidnije nego što su bile, jesu kapitalizam i to u još originalnijem obliku, a ne nešto sasvim novo i nepoznato za kapitalistički način proizvodnje, jer kapitalizam je uvijek bio pokušaj da se zamagli činjenica da postoji eksploatacija radnika, kapital kojem je jedini cilj da se oplodi. I dokle radnik radi kako bi proizveo profit, a ne radi za vlastitu reprodukciju to jest eksploatacija. Usput, Marks je to ekstenzivno objašnjavao u Kapitalu, ali postoji i njegov govor Nadnica, cijena i profit, gdje on radnicima objašnjava zašto nadnica nikad ne može biti poštena naknada za rad. To jest zamagljivanje odnosa kapitala i rada. Uvijek je tako bilo, zamagljivanje osnovnih postulata koje radniku nisu samorazumljivi, niti ih može automatski vidjeti iz svoje perspektive, činjenicu da je zapravo eksploatiran.”
“Engels je radio studiju o brusačima kamena koji umiru mladi, umiru sa četrdeset, jer taj brusni kamen im uništava pluća i kada se tehnički došlo do toga da se taj kamen polijeva vodom i da se njima omogući da rade u nešto zdravijim uvjetima, oni su se sami pobunili protiv toga. To je zato što su oni bili monopolisti u tom potpuno nehumanom načinu rada – nije ih bilo mnogo koji su taj težak posao željeli raditi, zato je svako poboljšanje radnih uvjeta značilo i povećanu konkurenciju na tržištu rada – i to isto moramo razumjeti – da radnik interpretira svoju poziciju iz skučene egzistencijalne perspektive u kojoj se nalazi. Ali isto tako trebamo razumjeti čak i kapitaliste, jer poslodavci, mali obrtnici, poduzetnici, su jedni od glavnih baštinika te neoliberalne dogme. Oni sami gledaju iz svoje uske perspektive, oni traže manje poreza, kako kažu ‘manje države’. Iz njihove perspektive je to potpuno logično, ti svaki mjesec moraš platiti državi nešto, a neki od njih uistinu jedva održavaju posao. To ne znači da su u pravu, da je ‘manje države’ bolje i za njih, a osobito ne za radnika. Treba razumjeti da je to skučena perspektiva iz koje treba izaći i shvatiti šta sve znači njihov položaj i zašto su se oni našli u tom položaju.”
“Treba shvatiti kako je radnička perspektiva izgledala nekad, a kako izgleda danas. U socijalizmu su radnici bili dionici neke velike firme, zaposlenici nekog Energoinvesta, gdje su imali mogućnost da im firma da stan, da idu na ljetovanje, da imaju normalne uvjete rada i da se njihova djeca školuju. Doživljavali su se kao dio radne cjeline. Danas se platformski radnici doživljavaju kao samozaposleni, iako to nisu – oni su prikriveno zaposleni za kapitalističke platformske firme. Za platformske radnike je iznimno važno da ih razumijemo kao klasične radnike i da za njih zahtijevamo uvjete koje imaju svi ‘klasični’ radnici. Kod nas se upravo piše novi Zakon o radu. Kada smo dobili stari zakon o radu 2014. godine, kada je Milanović bio premijer, znači nominalno lijevi premijer, mi smo se tada digli na ljestvici prekarnih ugovora o radu na prvo mjesto u EU. Mi smo dugo bili prvi u Evropi po tim nesigurnim oblicima rada i to ugovorima do tri mjeseca. Mi smo bili na oko 8.4 posto takvih ugovora, dok je druga bila Francuska s tek 4.8 %. O takvim razmjerima govorimo.”
O radničkoj klasi
“Vrlo često kod onih nominalnih ljevičara nailazimo na tu elitističku perspektivu koja radništvo gleda sa visoka i koja radništvo gleda kao nepromjenljivo desno orijentirano, kao da je to posljedica njihovih inherentnih razumijevanja, inherentnih karakteristika, a ne posljedica društvenih uvjeta u kojima se ‘proizvodi’ njihov pristanak. U tom tonu se često čuje ona poštapalica da je demokracija proizvela i nacionalsocijalizam, što je opasna interpretacija povijesti koja potpuno zanemaruje da su elite, a ne narod prizvale nacionalsocijalizam i da je on, zapravo, produžetak liberalnog kapitalizma, a ne njegov antipod. Često se mase, pa i radničku klasu, optužuje da su ona nositeljice fašizma, nacionalizma, da su te koje su odgovorne za pojavu totalitarnih sistema i to je jedan od temeljnih problema s kojima se mi kao ljevica suočavamo i s kojima se moramo boriti da bismo upozorili na neke stvari.”
Klasna svijest i klasna pozicija nisu isto
“Pokušava se također tumačiti zašto radnik glasa protiv svojih interesa, zašto radnik ne razumije i zašto je reakcionar. Da bismo razumjeli uzroke vlastite deprivacije, moramo to shvatiti – moramo proći neki oblik edukacije ili samoedukacije. Do svijesti, do klasne svijesti se ne dolazi automatski. Ono što je Marks objasnio, klasna svijest i klasa – klasna pozicija – nisu isto, niti se nužno podudaraju. Moramo proći nekakav spoznajni put, nekakav tip učenja, razumijevanja vlastite potčinjenosti i tu je potreban spoj teorijskog i političkog djelovanja. Vrijeme je da mijenjamo vlastitu prirodu kao ljudi, da djelujemo aktivistički, politički, teorijski, tako da dođemo do neke promjene koja nas vodi u svijet u kojem bismo proizvodili za potrebe – ekološki i socijalistički svijet. Za to je potrebno da se objasni zašto su kapital i rad nužno u sukobu, zašto radnik ne može biti pošteno plaćen za svoj rad, zašto ne možemo govoriti o sinergiji radnika i kapitalista, nego nužno o sukobu. Zašto je potrebno prevladavanje robnonovčanih odnosa, zašto je jedina alternativa za ekološki spas prevladavanje kapitalizma…”
O fenomenu “Žutih prsluka”, Živog zida, pernarista u Hrvatskoj…
To jesu organski, narodni pokreti koji dolaze odozdo, ali kojima temeljno nedostaje kritika političke ekonomije i koji su često brutalno desno, često mizogini i šovinistički u svojim interpretacijama svijeta. Oni ne nude nikakvo objašnjenje obespravljenja radništva koje bi to radništvo osnažilo. Zato je važno da se ljevica približi toj društvenoj većini, toj radnoj većini, da ona bude organski pokret, a ne da insistira na elitističkom pogledu koji nominalna ljevica često gaji, nažalost.
Postkapitalistički svijet – proizvodnja za potrebe
“Plansku privredu uglavnom liberali kritiziraju kao onu koja nije samoregulirajuća, dok je tržište samoregulirajuće. Istina, u planskoj privredi su najveće greške napravljene u proizvodnji nečeg u prevelikom omjeru ili oskudici nečeg drugog. No danas su modeli ponude i potražnje putem big data tehnologije napredovali. Planiranje proizvodnje za potrebe bilo bi lakše na nekom većem prostoru od pojedinačnih malih zemalja. U regiji bismo profitirali kada bismo razvijali zajedničko tržište, tada bismo imali i puno manji ekološki otisak, da se sve što nam treba proizvodi ovdje, a ne da se doprema izdaleka… Ali mi to ne možemo, zašto ne možemo, upravo zato što ‘nismo profitabilni’. Vi u svojim medijima čujete da se nešto ‘ne isplati proizvoditi'… Mi smo ugasili brodogradnju, jer ‘to se ne isplati proizvoditi’, brodogradnju koja je bila proizvodnja visokosofisticiranih proizvoda, koji može donijeti dodanu vrijednost. Naši ljudi su svedeni na loše plaćenu radnu snagu, koja radi slabo osnažujuće poslove, a vladajućima je cilj da mi svi budemo u uslužnim djelatnostima. Mi bismo trebali primijetiti da je sve manje visokosofisticiranih proizvoda, da je sve manje potrebe za obrazovanim kadrom u našim zemljama i da sva ta radna snaga koja odlazi u inozemstvo neće dovijeka odlaziti, neće to biti zauvijek svojevrsni ‘izlaz’ iz bijede – jer smanjujemo i kvote na svojim univerzitetima. Stvari su dosta povezane i što se tiče regije i što se tiče globalnog prevladavanja kapitalističkog načina proizvodnje.”
O ratnoj ekonomiji
“U proteklom periodu, prvo smo se sučili sa pandemijom, a onda sa ratom u Evropi. To su uvjeti u kojima postoji potreba za uspostavom ratne ekonomije. To je situacija u liberalnom, kapitalističkom poretku, kada se počinje proizvoditi za potrebe. Ne znam koliko dugo treba to izvanredno stanje trajati da bi se ratna ekonomija na našim područjima počela uspostavljati. Mi smo od početka pandemije u Hrvatskoj slušali kako će opet pokrenuti Imunološki zavod. Hrvatska je imala Imunološki zavod, koji je proizvodio visokokvalitetne lijekove, pa i iz krvne plazme, lijekove koje mi danas uvozimo po 10 puta većim cijenama. I u proračun Republike Hrvatske se stavila stavka da se ponovo pokrene Imunološki zavod, ali očito nije bio dovoljno jak pritisak da se to pokrene. Sad to stoji kao mrtva stavka u proračunu, ali se ona tamo nalazi. Slična situacija je sa prehrambenom industrijom koju, nažalost, u Hrvatskoj zatvaramo, kao što je i tekstilna industrija koja se sve više zatvara, a istovremeno vidimo koliko je potrebna, recimo sa šivanjem maskica, koja se opet reaktivirala. Doslovno smo imali prekid opskrbnih lanaca da nismo imali maskice, ali se to ponovo uspostavilo, jer kapitalizam je vrlo dobro uređenje. Puno buržuja kad je pročitalo Komunistički manifest bilo je u čudu, jer niko nije više hvalio kapitalistički sistem od Marksa i Engelsa. Stvarno, u tom tekstu daju nekoliko razloga zašto je kapitalistički način proizvodnje nevjerovatan, jer tjera ljude na progres, na tehnološki razvoj koji povećava profitnu stopu. Profitnu stopu možete pojačavati tako što vršite pritisak na radnike, ali to je ograničeno, jer radnik može raditi samo nekoliko sati, mora se reproducirati, mora spavati, ali se proizvodnost može povećati tehnološkim napretkom. Ali ta ratna ekonomija nije uspostavljena u našim područjima.”
“Ako govorimo o prelasku na demokratski socijalizam, prevladavanju kapitalističkih elemenata proizvodnje, čak ne u potpunosti kapitalističkog načina proizvodnje, to se mora desiti globalno. Kako će se to sad desiti na Balkanu, na periferiji, gdje je većina stanovništva jedva dočekala tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, misle da je ono bila tamnica prošlosti i sad ti govoriš o tranziciji u demokratski socijalizam… zvuči potpuno suludo, a znaš da bi došlo do prevrata, mora doći do prevrata globalno, a ne lokalno… znači potrebno je i svugdje drugdje… Ali ako ne djelujemo, ako svi budemo iz te svoje ograničene perspektive razmišljali, sigurno neće doći do prevrata. Drugim riječima, na neki način moraš biti i slijep i raditi i čekati da se to desi.”
Radnička fronta ne kalkuliše
“Vrlo često smo sarađivali sa raznim strankama u Hrvatskoj koje su isto tako lijeve orijentacije, ali argumentacija od njih često je bila ‘pa ne možemo mi dovijeka biti u opoziciji i dovijeka biti neparlamentarna stranka, a vi ni na koji način ne kalkulišete o elektivnim politikama’. Znaš da nije popularno reći da ste protiv NATO-a, a mi smo protiv NATO-a… ‘Možeš to prešutjeti’, te političke mudrosti na koje se nas u Radničkoj fronti uporno upozorava… A onda ti koji su došli u poziciju vlasti doslovno ponavljaju obrazac koji smo mi već vidjeli u dvama mandatima soijaldemokrata ili SDP-a, koji su nakon što su završili ta dva mandata još stoput više ugrozili ta radnička prava, izgubili svako povjerenje tog radništva i doveli do toga da se ciklički ponavljaju neka imena, novi političari koji nemaju baš neku ideološku političku orijentaciju, ne znaš tačno jesu li lijevo ili desno, nove zvijezde koje dolaze kao nešto novo. To je iluzija novog, koja nema neke konture, a ljudi su skloni povjerovati u to… Uloga nesvjesnog u tome je bitna.”
“Ukoliko pristanete na tu igru elektivne mudrosti, kalkulacije, vi zapravo ljude bacite u još veću apatiju, jer kad shvate da nakon toga nije došlo do promjene, oni će još manje biti aktivni birači i ostajaće doma, jer neće imati nikakvog smisla glasati, a to je naš najveći neprijatelj. Puno ljudi u Hrvatskoj pita ‘pa, kako to HDZ pobjeđuje’. Imate ljude koji su klijentelistički povezani sa HDZ-om, HDZ dijeli radna mjesta, i imate jako veliki broj apstinenata. Kad vi tu računicu uzmete u obzir, onda bi ti apstinenti donijeli promjenu, ali apstinenti nisu ljudi naivni, ne izlaze na izbore zato što su realni u tome da neće doći do promjene, jer su već u tim ciklusima novih stranaka, novih imena, ljudi koji obećavaju nešto sasvim novo, nisu ideološki opredijeljeni, vidjeli da to ne funkcionira. Jedino što nam ostaje jeste tumačiti, objašnjavati, materijalistički objašnjavati, i nikako ne obećavati stvari koje ne možete. Mi trebamo biti ‘ne možemo’, jer ono što ne možete je važno, a ne ono što možemo, jer ono što možemo će biti lako, ono što ne možemo je puno teže i puno važnije.”