Preko 200 pripadnika specijalnih jedinica policije u avgustu 2017. godine nasrnulo je na ove hrabre žene i muškarce koji su mali most branili tako što su se rukama držali čvrsto ispod miški u mreži ljudskosti i solidarnosti kakvu ova zemlja ne pamti.
Žene i muškarci različitih godina, nivoa obrazovanja, načina života, živjeli su i borili se tih dana za svoje porodice i za svoju rijeku, bez namjere da odustanu od te borbe. A rijeka je tako čista da se iz nje voda može piti.
Britanski list Gardijan pisao je da male hidrocentrale prijete da potpuno unište riječno bogatstvo Balkana, a posebno Bosne i Hercegovine. Blizu 60 hidrocentrala već je napravljeno, a još preko 200 njih je spremno za izgradnju. stiče se utisak da ljudima koji žive u BiH, ali prije svega onima koji obnašaju vlast nije jasno u kakvu katastrofu srljamo. Prema rezervama pitke vode, BiH je trenutno jedna od najbogatijih zemalja Evrope pa i svijeta, a uskoro bismo mogli doći u situaciju da nemamo pitke vode.
Braneći svoju rijeku, mještani Kruščice odbranili su i sve nas, dajući primjer cijelom društvu kako se zaista brani zemlja koju voliš i koju želiš da ostaviš u amanet svom potomstvu.
Sa grupom mještana sela Kruščica razgovarali smo o njihovoj borbi, upravo na mostu na kojem su dežurali po 24 sata dnevno tokom dugih 503 dana, kako bi spriječili investitore da prevezu velike građevinske mašine do planiranog mjesta gradnje.
Ovdje možete pogledati cijelu emisiju:
U gornjem toku rijeke Kruščice prije rata se nalazio Park prirode, sa nekoliko hotela koji su sada u ruševinama. Jedan dio ove rijeke već je u cijevima, jer se vodom iz nje snabdijevaju Zenica i Vitez, investitor u saradnji sa lokalnim, entitetskim i državnim vlastima, pokušao je da spakuje i preostalu rijeku u cijevi i da ostavi ovaj prostor bez vode. Promjena klime unazad 30-ak godina, kao i nelegalna sječa šume doprinijeli su isušivanju rijeke, a da je dozvoljena izgradnja hidrocentrala, došlo bi do ekološke katastrofe.
Za ovu lijepu planinsku rijeku, koja je nekada imala turistički potencijal, mnogi od nas ne bi ni čuli da nije došlo do nemilog razvoja događaja, koji su kulminirali u avgustu 2017. godine, upotrebom pretjerane policijske sile nad stanovništvom koje je rijeku branilo od investitora i države.
Stari prostorni plan opštine Vitez nije dozvoljavao izgradnju hidrocentrala na ovom prostoru jer je u pitanju bila zaštićena zona. Kada je 2016. godine prostorni plan izmijenjen, investitor je ubrzano počeo sa pribavljenjem urbanističkih, građevinskih i ekoloških dozvola.
U julu 2017. godine, kada su saznali za planiranu gradnju četiri hidrocentrale, mještani sela Kruščica pokrenuli su prvu peticiju protiv njihove izgradnje. Slali su pisma, razmjenjivali i objavljivali informacije, pisali peticije, organizovali mirne proteste pred opštinom… Niko im nije odgovorio.
Pisali su svim institucijama srednjebosanskog kantona, fedralnoj vladi, stranim ambasadama. Od stranih ambasada su dobili kurotazan odgovor da im ne mogu pomoći, ali da ih podržavaju, dok od domaćih institucija nisu dobili nikakav odgovor.
Samo stanovništvo se podijelilo u dva tabora „jesi li na mostu ili protiv mosta“. „Nama ljudi tek sad odaju priznanje, a na početku su vagali hoće-neće, a mi smo stali rame uz rame sa svojim majkama i sestrama“, priča jedan od mještana.
Kako bi spriječili mašine da prođu do planiranog mjesta izgradnje, dežurali su 24 sata dnevno u improvizovanom šatoru pored mosta. Most koji sada nosi naziv „Most hrabrih žena Kruščice“ bio je ključan za odbranu rijeke, jer je to jedini most kojim su građevinske mašine mogle da prođu.
„Ujedinila nas je borbu za vodu, jer ovo je biološki minimum koji treba da protiče radi biljaka, životinja i nas građana, koji nemamo drugu vodu za piće. Da nam nema ove rijeke mogli bismo se svi iseliti“, priča Tahira Tibold, koja je kasnije izabrana za predsjednicu mjesne zajednice, te su od tada vodili borbu kao pravno lice, jer ih kao neformalnu grupu građana nisu doživljavali dovoljno ozbiljno.
Žene su predvodile otpor, misleći da njih policija neće dirati, ali tog 24. avgusta pokazalo se da policija ne preza od upotrebe sile ni nad nejakima.
„Nezapamćeno, neviđeno, 5 sati ujutru, dreka, jauk, plač, vikanje, čupanje, oni nisu gledali ni ko je muško, ni ko je žensko. To je jedna najveća strahota koja se desila“, priča Rasim Livnjak o dešavanjima na mostu, kada se preko preko 200 specijalaca obrušilo na goloruke žene, nane i bake.
„Što su oni nas više napadali, mi smo bili sve jači i solidarniji, pristupalo nam je još više žena i muškaraca“, dodaje njegov komšija, jedan od najastarijih mještana sela Kruščica.
„Mi smo ovdje bili 503 dana. Teško mi je da pričam od žalosti, od jada, od bijede, da su njih 250 specijalaca nasrnuli na 50 žena i 30 muškaraca. Ali tog jutra smo nastavili biti još hrabriji i sposobniji. Ja sam po cijenu života odlučio da neće proći. Bio sam najstariji, meni je 82 godine. Ja sam stao ovdje radi svojih potomaka, da mogu piti čistu vodu.“
Dvadesetak muškaraca i žena uhapšeno je tog jutra i odvedeno u pritvor.
Iako su izvojevali veliku bitku i spriječili izgradnju hidrocentrala, a za svoju hrabrost dobili značajna međunarodna priznanja i zadobili podršku široke javnost u BiH i šire, njihova borba još uvijek nije okončana.
„Borba još traje, jer nismo dobili presudu za ugovor o koncesiji i na to čekamo od decembra prošle godine, kao i na vraćanje starog prostornog plana planine Kruščica. Tad bismo bili mirniji i ljepše bi spavali. Imali bismo satisfakciju, kad dobijemo presudu i kad svi oni koji su davali dozvole budu kažnjeni i kada bi nam se vratilo 20 hiljada maraka koje smo mi potrošili sudu, na takse, advokatu, na razna kopiranja“, kaže nam Tahira Tibold.
„Ovo je primjer kako sa tastature, gdje smo svi hrabri i rječiti, mi smo to primijenili u praksi. Voljeli bismo da ljudi koji su u našoj ili sličnoj situaciji u odbrani rijeke ili bilo kojeg bosanskohercegovačkog Bogatstva, da ustanu i jasno i glasno kažu NE, kao što smo mi rekli. Ostajemo pri tome da branimo i rijeku, i selo, i planinu, i našu čast, i naš obraz. Kažu da uporni i istrajni uvijek pobjeđuju. Mi smo tu, a nadamo se da će ovo biti dobar primjer i dobra praksa da ljudi koji su aktivisti u raznim sferama života primijene ovakvu borbu“, kazala je Maida Bilal.
„Poručio bih svima u BiH neka nas pozovu, mi ćemo im doći pomoći, a ako nama zatreba pomoć, neka dođu, jer što nas je više, to smo jači od njih, a narod ne može niko pobijediti, to sam vidio na našoj rijeci i našim građanima“, poručio je Rasim Livnjak.