U petak, 7. 6. 2024. godine povodom četrdeset dana žalosti za tragično preminulom pedagogicom škole Milanom Koprenom, nastavno, nenastavno osoblje škole i učenici odali su počast muzičkim performansom.
Tačno u dvanaest časova nepregledna kolona učenika u bijelim majicama i teksas hlačama simbolima mladalačkog kodeksa oblačenja, uz svoje odjeljenjske starješine i nenastavno osoblje, praćeni stihovima pjesama Toše Proeskog, Kemala Montena i Zdravka Čolića tiho, dostojanstveno i organizovano se kretala iz školskog prostora na školski teren. Devet kolona, a u svakoj koloni oko osamdeset đaka, popunilo je školski teren, mirno stalo i čekalo da program počne.
Nastavnica matematike Darija Mićić održala je dirljiv, počasni govor i sve prisutne podsjetila na život i djelo, ali i bezgraničnu ljubav prema svom pozivu pedagogice Milane, dobitnice Svetosavske nagrade i prosvjetne ikone grada na Vrbasu.
Poslije počasnog govora učesnici performansa su sa tugom i bolom otpjevali bezvremensku pjesmu „Što te nema“ čije stihove je napisao Aleksa Šantić davne 1897 godine, a muzički obradila Jadranka Stojaković.
Vrhunac emocionalne eksplozije nastupio je kad su svi učesnici horski otpjevali pjesmu „Hej,Zvončice“ uz pratnju malog hora i školskog orkestra. Tekst i muziku ove pjesme napisala je učiteljica Irena Milošević, a muzički aranžman potpisuje nastavnik muzičke kulture, voditelj školskog orkestra Marko Cvijić. Osjećanja prisutnih otkrile su suze koje su tekle niz lica učenika,nastavnika i ostalih izvođača. Tokom izvođenja pjesme jato bijelih golubica je proletjelo preko školskog terena u plavo nebo bez i jednog oblaka. Ovaj nesvakidašnji kuriozitet ostavio je sve prisutne bez daha. Jedno dijete je glasno uzviknulo: „Naša pedagogica nam šalje pozdrave sa neba“.
Kao dio muzičkog preformansa učiteljica Dijana Crnadak je kreirala puštanje balona u Nebeske visine. Naime, obilježavanje četrdeset dana žalosti za Milanom se završilo puštanjem četrdeset pet bijelih balona iz ruku đaka kojima je Milana bila prva stanica u svijetu školskog odrastanja. Jedan balon crveno srce je u nebo odletjelo iz ručica budućeg školarca dječaka Pavla čija je tetka pedagogica Milana.
Da ova priča bude sačuvana od zaborava pobrinuo se nastavnik informatike i tehničkog obazovanja Duško Gajanović koji je ovaj događaj zabilježio okom kamere i napravio spot „Hej, Zvončice“ uz znak sjećanja na postojanje jednog velikog pedagoga i čovjeka koja je svoj život posvetila mladim naraštajima.
Hej, Zvončice
Znate li ko je Zvončica?
Diznijeva junakinja,
Petar Panova najbolja drugarica,
naša pedagogica.
22. april, Dan planete Zemlje, Dan grada.
Banja Luka okupana u suncu igra, pjeva, veseli se…
18:43, Rebrovački most… prasak….
muk…. i dalje nevjerica….
Sa naše planete ugasi se jedna zvijezda….
Hej, Zvončice, vječita djevojčice.
Znaš li koliko nam nedostaješ?
Dok te nismo izgubili,
nismo znali kol'ko smo te voljeli.
Hej, Zvončice naša pedagogice.
Starčevica cijela te oplakuje.
Sve si đake poznavala,
svakome si školske brige olakšala.
Karte sve na sto, zatvorio se krug,
putuj Miko mila pronađi svoj mir.
U Nebeskom Carstvu tom, druguj sa Anđelima,
vječno živi, Zvončice nebeska.
Hej, Zvončice, naša školska matice.
Znaš li da si bila borac najjači?
Tri si stuba škole bila,
Svetosavsku nagradu si zaslužila.
Karte sve na sto, zatvorio se krug,
putuj Miko mila pronađi svoj mir.
U Nebeskom Carstvu tom, druguj sa Anđelima,
vječno živi, Zvončice nebeska.