I kada pogledamo taj novi novi crni talas poslejugoslovenskog filma odbijamo razgovarati o onome što smo gledali. Kada smo gledali Rane i slične žvake bili smo deca i danas nam je zabavno pogledati reprize, jer to su one čuvene dizelaške fore i valja ponekad prodati stari fazon. Ja sam Dizel. Moj drug mi je brat. Retro je in, zar ne? Rane je veseo film, koloritan, otkačen, ono, ima neku svoju radnju i priču, glavni likovi su šarmantni i sl. Harizma se uvek pamti i upija.
Sav taj kontekst filmova nastalih u devedesetima i posle, kontekst turobne svakodnevnice i promašenih života omladine, studenata, intelektualaca, seljaka, radnika, za nas je nebitan, tj. nesaznatljiv. Naprosto, mi vidimo neku plejadu likova što se na mahove sjajno zabavljaju žargonizmima koje pamtimo. Mi ne gledamo te filmove kao drame, već kao komedije autentičnog humora, danas odveć izlizanog. Istina je da većina tih filmova i igra na kartu dopadljivosti, replika i zavodljive uličnosti, ali ako već ne možemo izdvojiti značajnu celinu, možemo izdvojiti i razmatrati delove ili briljantne glumačke izvedbe kojima obiluje domaće glumište. No, od svega ostaju samo fazoni i fore koje volimo (ne i sjajne izvedbe, npr. Nebojše Glogovca), koje prepričavamo, koje ponavljamo, sa kojima živimo, sa kojima postupamo kao sa molitvama koje produženim dejstvom svoje lepote treba da nas zavaraju pred gorozotama što su protutnjale našim podnebljem.
E, sad, ako klinac rođen krajem osamdesetih pogleda jedan od ovih filmova sa ortakinjom ili ortakom što nisu imali sreću da budu tek nesvesna deca početkom poslednje decenije mračnog veka, iznenadiće se koliko je velik neminovni generacijski jaz između njega i njih jer oni su Rane gledali na ulici, u školi, kući, ne samo na lcd ekranu, i te se rane ne vidaju prepričavanjem fazona. Oni ne mogu ni izgovoriti nehajno onu čestu rečenicu: Joj, brate, muka mi je više od ovih teških domaćih crnjaka. I od toga: Sloba ovo, Sloba ono.
Vaša starija ekipa će vam možda stidljivo predložiti da ipak ozbiljno porazgovarate o filmskim i serijskim prikazima famoznih devedesetih. Predlog će se izgubiti negde u odjeku isprekidanih rečenica i glasnog smeha nasmejanog društva. Happy generation ne želi skinuti svoj smajli sa lica. Iskuliraj, brate, pa se vrati za sto da blejimo. Margerit Jursenar dobila je dokaz u nama za svoju rečenicu: „Jaz između dva naraštaja postoji u svakom vremenu, čak i kada na njegovim ivicama niče cveće plemenitih osećanja.“
I tako happy generation odbija da surfa crnim talasima. A i zašto bi? Mnogo smo multi kulti danas. Globalizam naš nasušni. Sa žarom ćemo odgledati izraelske, egipatske ili iranske filmove. Potom ćemo kulturno i odvažno, kakvi jesmo, zaogrnuti srećom što pričamo o dalekim krajevima, prepričavati omiljene scene i iznositi svoje mišljenje o položaju žena u Iranu. O odosima između Palestinaca i Jevreja.
A položaj žene u BiH? A odnosi između Srba i Bošnjaka? Mislim, daj, totalno si out, moja ekipa i ja smo, čoveče, brutalno tolerantni. Nas ne zanima jesi li žena ili muškarac, Srbin ili Bošnjak, sedi s nama, pogledaj kultne filmove, ili, još bolje, pogledaj s nama alternativne svetske filmove što obrađuju svetske političke teme. Vatikan, Irak, Avganistan. Mi ne diskutujemo o Bosni i Kosovu. Ko o tome više priča? Neki zli ljudi su napravili nešto ružno i zlobno. Mi sa tim nemamo veze. Rekosmo ti da smo okej sa Bošnjacima, Hrvatima i Albancima. Mi smo vedri, nasmejani, informisani, zainteresovani. Hrvati su totalno cool. Sarajevo film festival isto!
Mi ne pričamo sa roditeljima na temu Znam šta ste radili u poslednjem ratu. Mi smo pristali na neznanje o svemu onome što se dogodilo. Mi odbijamo da se zamislimo nad greškama kućnog vaspitanja i obrazovnog programa što nas je podučavao. Mi odbijamo da budemo nemilosrdni prema sebi i okolini. Mi nećemo da pričamo sa mamom, tatom, sestrom ili ujakom na temu Kako je počeo rat u mojoj ulici. Mi smo u kući zasluženi za smeh i zabavu. Do novog krvoprolića.
Mi smo bezazleni. Mi smo nevini. Pogledajte samo koliko smo nevini. Naša koža je bela. Mi napokon putujemo. Mi ne možemo da se zamajavamo crnjacima kao što su domaći filmovi. Nećemo i ne možemo da objašnjavamo svojim prijateljima strancima šta se to s nama i kod nas dogodilo. Samo ćemo ih smoriti. Nećemo da budemo dosadni. Ja hoću da budem nasmejan kao i moj drug Španac. Hoću da mu pustim našu muziku i da plešemo. Hoću s njim da pričam o revoluciji u Egiptu, a ne o sranju u Bosni.
I izvinite nas, vi što imate mnogo više kuka od nas, ali mi ne možemo sa vama gledati filmove posle kojih ćemo pričati o tome kako ste živeli između straha i beznađa, između ideje da pobegnete i ostanete. Nas je Hadersfild najstrašnije smorio. Ne vidimo sadašnjost tim očima, krive su vaše godine. A prošlost je vaša prošlost. Takav je život.
Mi nemamo veze sa sankcijama, ratom, bombardovanjem. Onaj film Sutra ujutru nismo mogli ni odgledati do kraja. Dajte, ljudi, šta je ono? Kakva je to depra na našem filmskom platnu?
Happy generation želi da živi bezbrižnost sa kokicama u ruci i 3D naočarima na očima. Kada pričaju o politici, ne pričaju o domaćim stvarima. To ih spušta. Adrenalin je u egzotici. Dajte da pričamo o Libiji i Iraku. Baš je frik onaj lik Gadafi. Sve je to fascinantno i aktuelno. Hajde da pričamo o Bengaziju.
A oni Egipćani su totalno cool, fejsbuk manijaci kao i mi. Podigli se na noge lajkovma. Hahahaha, ludilo! Za Japancima naravno patimo. Sedam dana sam nosio bedž Japana na torbi. Ali, ipak, ti Egipćani! Kako su samo uspeli? Nije upalilo Sirijcima. Mora da ne vise dovoljno na Fejsu. Planeta je skroz zanimljiva.
Nego, jesi bio na fejsbuk protestima u Banjaluci? Nisam, a zašto bi? Nerviraju me! Luzeri, isfur mi je s njim stajati ispred Boske. To je sigurno neka šaka jada okupljena oko nekoga što tu gleda svoj interes i tome slično, kako to već ide kod nas. Kako znaš? Šta bi kod nas drugo bilo? Nismo mi Egipćani.
Da, nismo.
Opijeni varljivom srećom mladosti, mi puštamo trenutak da prolazi, mi puštamo sebe niz trenutke, mi pričamo o svetskoj politici ne shvatajući da je politika zajednica u kojoj živiš. Mi ne gledamo tužne filmove. To čini naš stariji brat. Mi sa tim nemamo veze. Mi smo okrenuti svetu. Mi ne shvatamo da smo mi svet samo ako prihvatimo sebe sa svim ruglom na sebi. Mi ne doživljavamo ozbiljno filmove iz novog novog crnog talasa kada se odnosi na nas. Mi ne prihvatimo da su naši životi ugroženi pretnjom promašenosti. 32. decembar je preteran, pretežak film za nas. Mi ne reagujemo na maligne pojave u neposrednom okruženju. Reagujemo samo na Gadafija ili na Obamu i Amere, ako ste u ovde vrlo popularnom antimondijalističkom tripu. Mi ne gledamo predstave i ne čitamo romane o neposrednoj prošlosti. Možda pročitamo gegove regionalnih kolumnista, ali romane, predstave, izložbe NE. Da li to uopšte postoji? Postoji li neki priznati svetski umetnik iz naših krajeva što se bavi nama od juče i danas? Kako da postoji ako mi odbijamo da čitamo i razmišljamo o sebi?
Happy generation je u provodu. Razmišljamo posle trideset i pete! To je naša parola. Uspešno produžujemo mladost. Ma, strava, brate! Niko kao mi. Alhemičari, čoveče. Mojne nas zamarati teškim temama. Opušteno! Nikad nisi znao biti opušten. Pokajali smo se što smo gledali 32. decembar. Dajte nam neku komediju pred subotnji izlazak. Dajte nam repliku koju ćemo pamtiti. Daj Kolju, čoveče! On je baš lik. Daj tog Zduhača! Dobro nam je, čoveče. Mrzimo te likove što šire negativnu energiju. Sve je u toj energiji, znaš, postoje polja koja širiš oko sebe i u zavisnosti od njih privlačiš dobre ili loše ljude. Energija je čudo!
Da, znam.
Umoran pružam glavu na jastuk. Nora Verde je dobro rekla: Posudi mi smajli! Moram pročitati tu knjigu. Spuštam kapke na oči. Sanjam čvrstim snom svoje generacije, sklupčan u vlastitom nemiru. Pitam se šta ćemo si reći posle trideset i pete. Pričaćemo kad odrastemo. Gledaćemo filmove kad odrastemo.
Laku noć, srećnici!