Sjećate li se vi, rođaci, Zorana Đinđića? Jedinog ,,pravog“ premijera Srbije, kako su ga posthumno poltroni i licemjeri svih vrsta zvali?
Isti licemjeri su lamentirali tog 17. marta 2003. nad smrću Zoranovom. Medju njima i Milorad.
A zasigurno znate i kako je u akciji ,,Sablja“ srbijanskog MUP-a, među prvima uhapšena Svetlana Ražnatović, čija je vila bila oružarnica za Zoranove dželate. Poznato vam je, dragi rođaci, kako je u naknadnom postupku utvrđeno kako je Ražnatovićeva, kao pravna i familijarna nasljednica pokojnog muža joj Arkana, usput zategnula još 11 miliona eura od, opet porodičnog, fudbalskog kluba ,,Obilić“. Još je pod istragom, a čeka se na presudu.
E, sad, igrom slučaja, Milorad je zvao tu i takvu Svetlanu da mu bude šlag na torti predizborne kampanje. Nije mu prvi put. Niti predizborna kampanja, niti randevu sa Svetlanom. Plati 100 000 ojri i Ceca dođe. Jedna od osumnjičenih za logistiku u atentatu na Zorana Đinđića pjeva Mili na predizbornoj žurci.
Kakav je to čovjek?
Poželjan, reklo bi se. Dovoljno mahnit, da mu luda svjetina kliče, dok negira srebrenički genocid u po Srebrenice i u četiri minute govora pet puta kaže “jebo te”, dok se Nada Tešanović veselo kliberi iza njega. Čovjek koji trbuhozborački može reći sve i svašta, bez mrdanja usana. Ali, što je opasnije, čovjek koji se neće, očigledno, libiti ni beskrupuloznih poteza da bi ostao tu gdje jeste- na pijedestalu svog Obora.
Ništa mu se nije desilo kad je na tzv. Noći šampiona, svjetina urlala Ražnatovićevo ime na gradskom stadionu. Zoranov prijatelj Milorad, tako se sam zaziva, klicao je sa masom, Svetlani, naravno.
Jedan drugi, sadašnji prvi čovjek istočnog Srblja, Tadić Boris, čvrsto vjeruje da je i on bio Đinđićev prijatelj.
Boris Tadić neće doći na večerašnji koncert, ali je u srijedu odjezdio do Doboja da podrži svog prijatelja Milorada Dodika. Doboj je već godinama neosvojiv za Milorada, pa je, kao da mu treba za lijepljenje plakata, pozvao Predsjednika druge države da mu pojača redove. Istog onog Borisa koji je u Potočarima ovog ljeta rekao da mu se gade oni koji negiraju genocid i, nešto ranije, da je Turska strateški partner Srbije.
Osvrnuo se na snove koje je nekad sanjao, valjda, pa je lupio ovo: „Građani RS imaju isti san kao građani Srbije kada dođu na školovanje u Beograd i Srbiju.”
Kakav to san imaju? Da se upoznaju sa Cecom?
Još je dodao: „Ovde sam ne da govorim svojim glasom, već iz srca. Ovde sam da podržim Milorada Dodika, Nebojšu Radmanovića, Nikolu Špirića, Igora Radojičića, Dušanku Majkić…Ovde sam da podržim svoje prijatelje koji najbolje vode Republiku Srpsku…sa Miloradom Dodikom već godinama povezujemo naš narod, zajedno investiramo u privredu, povezujemo ekonomiju, gradimo mostove i škole…”
Pomenuti mnogo bolje od vođenja Srpske vode svoje imovinsko stanje, ali kao da je to uopšte važno, dugovi iz kampanje u Srbiji moraju da se vrate.
Dakle, večeras će se supijana svjetina zabavljati na lošem pivu i u blizini Nje i Njega. Prijatelja svih!
Zaboraviće pijani plebs na Đinđićevu smrt, na organizatore ubistva, i ,,prijatelje“ dobrog čovjeka ,,porijeklom sa ovih prostora“.
Ali, čekajte, to su isti oni koji su bili prijatelji sa svima, koji su partijske knjižice zamijenili Markovićevim reformistima, koji su ekspresno pljunuli na Antu i lansirali Ferhadiju, aplaudirali Karadžiću, klicali Plavšićevoj, linčovali Kličkovića kad je ,,bezumno prošvercovao kofer para“. Kako to danas jadno i smiješno zvuči. To su isti oni ljudi koji su sve to uradili, a bez da su se pomjerili 100 metara od Boske. To je onaj puk koji dokazuje da je čovjek najjeftinija i najkvarljivija roba.
I zato, večeras, sva ta rulja, kao u Kristalnoj noći, po ko zna koji put, sere po samima sebi.
Nije više stvar u laktaškom kabadahiji. Nije problem u zločin-hanumi, Ceci. Nije bitan smiješni pion istorije, Tadić.
Svjetina je ta koja, telećim pogledom i užarenim dlanovima, daje legitimitet ovoj suludoj i iskonski zloj farsi.
Večeras će ih biti većina koji će u dogledno vrijeme reći kako nisu bili tu i morali su ići tetki po lijek. Večeras će mnogi biti ,,slučajni prolaznici i znatiželjni slušaoci“. Naravno, kad za to dođe vrijeme.
Za petnaestak godina će isti ti, malo biološki prorijeđeni, u kafani ,,Kod Ruže“ prditi kako su znali kakva se propast sprema pa nisu bili na ,,manifestaciji“. A morali su, lagaće.
Nego, ko će im djecu vaspitati. Dodik i Tadić nemaju vremena, niti interesa. Ali, biće tu Ceca, bar dok joj, opet, biologija dozvoli.
Večeras, u ovoj našoj krajiškoj Kristalnoj noći, Obor će da ponudi samog sebe. Baš onakvog kakav jeste. Budali na šalu, pametnom na sramotu.
Ja ga se stidim, takvog kakav jeste. Stidim se svog tog atavističkog bljuvanja. Ali, ništa mi nije bolje od tog stida.
Možda zato kući nemam niti jednu knjigu svog profesora Zorana Đinđića. Sramota me od njegovih ,,prijatelja“.
I zato ja ne mogu čekati ,,sud istorije“, ,,reviziju prošlosti“, ne bulji mi se u kreature koje po Gospodskoj šapću – ,,I poslije Dodika Dodik“, „svi ste vi Dodik“ i ,,prošli su bili kao Dodik“, ,,I poslije njega će doći neko sličan njemu“…
A vi? Kamo ćete večeras, rođaci? Ja neću nigdje, čekam nedjelju da popijem kafu i izađem. Kutija i ja. To je jedina istina.