Govor člana Predsjedništva Bosne i
Hercegovine Željka Komšića tokom sinoćnjeg prijema povodom Dana nezavisnosti u
gradskoj Vijećnici za mnoge je neprimjeren: i politički i prema danu nezavisnosti
i prema mjestu na kojem je izgovoren.
Prostor za izjavu o Danu nezavisnosti,
o državi, budućnosti… Komšić je koristio za lične obračune s političkim
rivalima, konfrotizam, obračun sa Zapadom. Politički analitičar Adnan Huskić za
BUKU ocjenjuje da je govor Željka Komšića bio neprimjeren za ovakvu svečanost.
“Govor koji nije začuđujući jer ovo
jeste Komšić. To je ta njegova retorika. Ono što izlazi iz njegovog kabineta.
Nema puno iznenađenja, u zadnje vrijeme to je ta vrsta konfrotacije sa EU,
Zapadom, Amerikom. Ništa drugačije od dosadašnjeg, ali na jednom takvom mjestu…
Govor usmjeren diplomatama”, rekao je Huskić.
To najbolje pokazuje, prema Huskićevim
riječima, koliko je Komšiću malo stalo do odnosa sa zapadnim državama, te
koliko ne razumije važnost geopolitičke situacije u kojoj se BiH nalazi.
“To govori i o njegovoj površnosti i
nezainteresovanost za bilo šta. Ovo je njegov četvrti mandat, sad će pauzirati,
možda će u Parlament još četiri godine. Ništa novo ne vidim, ovo je Željko
Komšić. Tačka. Nije on ni ranije bio čovjek koji svojim ponašanjem i retorikom
pripada u zgradu Predsjedništva. To što su Milorad Dodik i njegovi prethodnici
srozavali instituciju mogu razumjeti jer im je to bila primarna zadaća, ali
zašto on to čini. Tipični populista”, ocjenjuje Huskić.
Novinar Marko Divković za BUKU kaže da
se govor Željka Komšića povodom Dana nezavisnosti, čini kao golo otaljavanje obaveze, bez stila, kao da je na nekom predizbornom skupu, bespotrebno
profinjenog odnosa prema samom povodu,
Danu nezavisnosti.
“Po svom običaju, i ovaj se put ponio u stilu; ja ću reći što hoću,
prodaću koju polit-demokratsku fusnotu, a javnost će to ionako progutati kao redovnu tabletu i bez čaše vode. Kao
građanin, doživljavam to kao tipično političko šibicarenje na relaciji
Baščaršija – Čengić Vila, nedostojno nekoga s četvrtim mandatom u Predsjedništvu
Bosne i Hercegovine”, smatra Divković.
Komšić obezvrjeđuje Dejtonski sporazum
“Bosna i Hercegovina je opstala u
svojim prepoznatljivim međunarodnim okvirima, usprkos svemu, pa čak i usprkos
tzv. međunarodnoj zajednici”, jedna je
od spornih izjava Željka Komšića.
Današnje, nezavisne Bosne i
Hercegovine ne bi bilo bez pomoći i podrške Zapada te prihvatanja Bosne i
Hercegovine kao punopravne članice UN-a. BiH je u svojoj samostalnosti stekla puno
više i puno brže prijatelja od, naprimjer, Kosova.
Za profesora Fakulteta političkih
nauka u Sarajevu, Asima Mujkića, ovakav odnos prema zemljama Zapada je pogrešan.
“Mislim da politika konfrontacije
osobito predstavnika ključnih aktera u BiH sa Zapadom, mislim na EU i SAD, je
kontraproduktivna. Ona prikriva dugogodišnji nerad i odsustvo inicijative nekih
struktura iz Sarajeva koje umjesto da su tražili adekvatan pristup i
objašnjavali u čemu je problem izabrali su da sjede u Sarajevu i ne rade ništa
što se vidi i po djelovanju. Jedino rješenje koje se može tražiti je u saradnji
sa zemljama Zapada. S druge strane mislim da je takav pristup konfrontacije
nešto što je percipirano kao uspješna politika jer očito, barem tako se misli,
da to uspijeva političarima kao što je Milorad Dodik. Onda zauzeti takav
pristup u odnosu s predstavnicima Zapada smatra se izglednijim nego ovo do
sada”, mišljenja je Mujkić.
Komšićev odnos prema Zapadu za
analitičara Adnana Huskića je poznat, i već viđen.
“Ovo je isti narativ kakav Srbi
koriste: svi su protiv nas, i zla Evropa se promijenila. Potpuno nezrela
vanjska politika. Ne razumijem šta je bila poenta njegovog izlaganja”, kaže
Huskić.
Neko ko izjavi (Komšić) da je BiH
opstala “u međunarodnim okvirima uprkos
svemu pa čak i tzv međunarodnoj zajednici” je ili izgubljen u vremenu i
prostoru ili ne poznaje elementarne
činjenice iz bliske krvave prošlosti, smatra to Divković.
“Zašto tako govori, ako se zna da je
međunarodna zajednica prvo zaustavila rat Bošnjaka i Hrvata, a onda i rat sa
Srbima. Nije jasno da li ovim želi obezvrijediti aktuelne napore međunarodne
zajednice (mada svi ti napori i nisu uvijek najjasniji i možda najčasniji) ili pokazati neznanje, ili još gore, pokazati
nezahvalnost u situaciji kada domaće političke snage, i s Komšićem nisu sposobne urediti državu prema iole civilizovanim
principima kakvima bi građani BiH bili koliko-toliko zadovoljni, a ne bi
bježali. Da ga ne uvrijedim, ali ovu tezu shvatam kao lupetanje lošeg đaka koji
se želi omiliti lošem učitelju. Time
zapravo poništava sam Dejtonski sporazum i efekte kakve je donio, uprkos silnim
otporima na svim stranama, tj akterima BH političke scene”, mišljenja je
Divković.
Profesor Mujkić kaže da treba reći
svoje mišljenje, ali i izbjeći konfrontaciju s međunarodnom zajednicom.
“Naravno bilo je u međunarodnoj
zajednici pojedinih lidera koji su priželjkivali nestanak BiH”, dodaje ovaj
univerzitetski profesor.
Smeta mu intervencionizam
“Nažalost, naša država sada nije
suočena samo s velikodržavnim aspiracijama susjeda i njihovim, rekao bih,
tradicionalnim pokušajima podjele Bosne i Hercegovine. Nego i s neprimjerenim
stranim intervencionizmom koji nam je možda u početku izgledao zbunjujuće,
čudno, gotovo nevjerovatno”, dodao je Komšić.
No i sam je ranije podržavao intervenciju
visokog predstavnika. Posljednji put kada je bivši visoki predstavnik Valentin
Incko nametnuo izmjene Krivičnog zakona kojim je zabranjeno negiranje genocida,
ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te veličanje ratnih zločinaca.
Profesor Mujkić objašnjava da sama
činjenica da još postoji Ured visokog predstavnika inkorporira intervencionizam
u same temelje Dejtonske BiH.
“Samim tim iščuđavanje sada s
intervencionizmom je ili promašeno ili je neka retorička strategija koja ima
sasvim jedan učinak instrumentalizacije i homogenizacije. Sve dok postoji
institucija Visokog predstavnika, a ona će postojati dok se ne postigne
elemntarni konsenzus o opstojnosti zemlje, imaćemo potrebu za takvom vrstom
intervencionizma”, smatra Mujkić.
Dodaje da možemo kritikovati pojedine
odluke, što je i sam radio, ali napominje da smo u situaciji gdje je
međunarodna zajednica kroz instituciju OHR -a četvrti politički akter.
Divković misli da Komšić nije siguran
u ovakvu konstrukciju. Činjenicu da susjedi tradicionalno pokušavaju podijeliti
BiH, dodaje Divković, rijetko koji objektivni posmatrač bh. prilika, ne dovodi
pod sumnju, politika Hrvatske i Srbije, bez obzira na unutrašnje
političko-stranačko ustrojstvo, gotovo da se ne mijenja zadnjih sto godina.
“Pokušaj da kroz ovu izjavu nešto
“nabije na nos” međunarodnoj zajednici, govori samo i nezrelosti
autora ili o lošoj namjeri, iza koje u suštini stoje njegovi strateški
politički mentori, iz njemu najdraže
SDA. Eventualni prigovori Valentinu Inzku,
suštinski su neozbiljni, licemjerni, jer su i oba proćerdali naših
dvanaest i više godina, s efektom ravnim nuli, pa i ispod nule”, mišljenja je
Divković.
Prijetnja neistomišljenicima
U govoru koji naši sagovornici
ocjenjuju neprimjerenim, Komšić se obratio i svojim rivalima, govoreći o njima
kao o neprijateljima što nikada nije dobar put.
“Dobro je što su najzad prevaziđene
određene iluzije. Dobro je što konačno znamo ko je za stvarnu nezavisnost i
suverenost Bosne i Hercegovine, a ko smatra to da o našem zakonodavstvu treba
da odlučuju stranci i vlade susjednih zemalja”, izjava je kojom Komšić poručuje
da svi oni koji ne misle kako on misli da treba nisu prijatelji BiH.
Za Divkovića je to smiješno i opasno.
“Komšićeva ocjena kako je dobro da su
najzad prevaziđene iluzije, naprosto je smiješna. Projiciranje te tvrdnje na adresu onih koji ne misle kao on, opasna je prijetnja
neistomišljenicima. Zapleo se u dnevnopolitičku modu vike na međunarodnu
zajednicu jer je to očito najbolje opravdanje za sopstvenu nesposobnost kakvu
usiljeno demonstrira više od 12 godina. Sve to čini naglašavanjem suverenosti
Bosne i Hercegovine. Studentima prve
godine politoloških nauka je jasno da je BiH država ograničenog, nadziranog
suvereniteta. O kakvoj suverenosti govori dok nam je vrhovni autoritet oličen u
visokom predstavniku, namjesniku. I na kraju, sve je jasnije da ćemo i četvrti
Komšićev mandat uknjižiti kao primjer političkog besmisla i podvale u kojoj
Komšić, nominalni predstavnik Hrvata, zagovara građansku državu, suštinski
naglašeno djeluje kao glasnogovornik kleronacionalističke stranke pod čijim
šinjelom je četiri puta biran”, stava je Divković.
Ovu izjavu Huskić ocjenjuje kao
usmjerenu ne rivalima već rivalu. Njegovom najvećem, privatnom
neistomišljeniku. Ne, ne misli na Čovića.
“Ovim se direktno proziva njegov lični
rival. Ta netrpeljivost na privatnoj razini između njega i Elmedina Konakovića
je jasna kao dan. Sveopšti govor je neprimjeren”, zaključuje Huskić.
Iako on i njegovi sljedbenici govore
kako je Komšić zagovornik građanske države više puta je pokazao suprotno.
Mandat u Predstavničkom domu BiH je prespavao, pregazio obećanje da nikad neće
sa SDA, te od potencijalno jake građanske stranke napravio podružnicu SDA.