U javnosti se dosta priča 
o govoru mržnje. U pitanju je aktuelna tema, međutim malo ljudi uistinu zna šta ovaj pojam uistinu predstavlja…
Govor mržnje je složena pojava i slojevit pojam, često različito tumačen i korišten. To naravno nije neobično, budući da se sam izraz prenosio iz jedne društvene zajedice u drugu, a svaka od njih je specifična u svojoj raznolikosti.
Zanimljivo je da je jedna od prvih i najplodotvornijih rasprava o govoru mržnje nastala u zemlji koja ima najsvjetliju tradiciju borbe za očuvanje slobode govora – Sjedninjenim Američkim Državama. Naime, najveća snaga i, rekao bih, suština američke demokratije sadržana je u prvom amandmanu američkog ustava koji Kongresu, zakonodavanoj vlasti, zabranjuje donošenje zakona koji ograničavaju slobodu govora. I upravo u takvom društvenom okruženju bilo je moguće i čuti i osjetiti svu širinu ljudskog duha, od najveličanstvenijih ideja, do onih infantilnih i neljudskih. Zato se američko društvo moralo među prvima nositi i s raznolikim posljedicama slobode govora, tumačiti ih i kvalifikovati. Iz Amerike su tako došla i prva tumačenja i korištenja ovog izraza, kako u društvenoj raspravi, tako i u zakonodavstvu pojedinih evropskih zemalja.
Možete li nam objasniti šta predstavlja govor mržnje? Kako se on može prepoznati?
Kada govorimo o govoru mržnje, možemo ga posmatrati i opisati iz različitih uglova. Jedan ugao je lingvistički. Jednostavno, to su specifične riječi, izrazi, nazivi i imena i rečenične konstrukcije koje se koriste u govoru. Takve riječi su, na primjer, ružna i pogrdna imena utemeljena na navodnoj osobini koje se osobi pripisuju zbog pripadnosti nekoj društvenoj zajednici, grupi ili ideji, i koja (često u vokativu) kvalifikuju osobu ili grupu kojoj su upućena, ponižavajuće i uvredljivo. Dakle, lingvistički gledano, jezik mržnje su izrazi ruganja osobi zbog njene pripadnosti određenoj grupi, zajednici ili ideji (rasa, pol, nacionalnost, vjera, seksualno opredjeljenje, ideološko opredjeljenje). To su riječi koje određenoj grupi pripisuju neku negativnu osobinu; koje etiketiraju, kleveću, kunu ili ismijavaju određenu društvenu grupu i nedvosmisleno ponižavaju osobu koja pripada toj grupi. Takve riječi su uglavnom imenice i pridjevi, pa i pojedini glagoli, a od stilskih figura, najčešće se koriste metafore. Pojedini stereotipi, isto tako, pripadaju diskursu mržnje. Naravno, u svom razvoju, čovjek prolazi i kroz fazu ruganja, naprosto zato što još nije razvio sposobnost logičkog mišljenja i jasnog izražavanja, pa svoje stavove i mišljenja izražava ruganjem. Neki ljudi očigledno, zbog sredine u kojoj žive i lošeg obrazovanja, zauvijek ostanu u toj infantilnoj fazi ruganja.
Pored riječi koje etiketiraju osobu, kvalifikuju i rugaju joj se na osnovu pripadnosti, govor mržnje se manifestuje i (uglavnom) neutemeljenim tvrdnjama koje, direktno ili indirektno, nekoj društvenoj grupi, odnosno osobi koja pripada toj grupi, pripisuju neku negativnost. Osim tvrdnji, česti su i govorni činovi poput prijetnji, koji mogu biti i prikriveni u obliku obećanja, uslovljavanja i ucjenjivanja. Lingvistički je govor mržnje dosta zanimljiva ali i neistražena oblast, naprosto zato što je značenje komunikacijskih poruka uvijek vezano za kontekst, a savremena lingvistika uglavnom izbjegava raspravu o semantičkoj vezi između teksta i konteksta.
Drugi ugao iz koga se može posmatrati i opisati jezik mržnje je komunikološki. Takav pristup pretpostavlja postojanje specifične namjere govornika sadržane u poruci koju upućuje. Ako je namjeravano značenje poruke da stigmatizuje, povrijedi ili ponizi osobu na osnovu njene pripadnosti nekoj grupi, zajednici ili ideji, onda se i takve poruke mogu smatrati jezikom mržnje (čak i kad ne sadrže izraze specifične jeziku mržnje). Iako su kod pojedinih poruka namjere očigledne i nedvosmislene, ovo je dosta trnovita oblast u teoriji i praksi jezika mržnje jer određene poruke je moguće tumačiti na različite načine. Neki zakonodavci vole da upotrijebe demokratski pristup pa kažu da takva namjera postoji ako je ona nedvosmislena većini pripadnika zajednice kojima je poruka upućena. Međutim, namjeravano i protumačeno značenje ne mora uvijek biti isto. Isto tako, dobro znamo da se istina ne utvrđuje plebiscitom mišljenja, nego mukotrpnim (raz)otkrivanjem činjenica.
Vrlo važan i široko prihvaćen ugao gledanja, odnosno kriterij za objašnjenje govora mržnje je sadržan u emocionalnim posljedicama takvog govora. Možemo ga nazvati psihološkim. Ovakav pristup objašnjava govor mržnje kao onaj govor koji sagovornika kvalifikuje na osnovu njegove pripadnosti (ili ne pripadnosti) grupi i takvim kvalifikacijama kod njega, odnosno kod osoba kojima je upućen, izaziva strah, zebnju, nelagodu ili ljutnju. Takav govor, u određenom društvenom kontekstu, često zagovara i nejednakost ili podređenost jedne grupe ili člana neke društvene grupe ili zajednice u odnosu na druge, te netrpeljivost i mržnju prema pojedincu ili grupi, a nekad je i poziv na osvetu i nasilje prema pojedincu ili grupi.
Da li se govor mržnje može posmatrati na više načina? Na primjer kao propagandna tehnika.
Govor mržnje kod primalaca poruke izaziva strah, ali često i prezir, mržnju i bijes prema pošiljaocima poruka i zato je govor mržnje često recept za društveni sukob, bilo simbolički ili fizički. U tom smislu, govor mržnje se posmatra i kao sredstvo za podsticanje ili izazivanje društvenih sukoba.
Slično namjeri da ponizi nekoga, namjera govornika može biti da izrazi svoju mržnju i prezir prema nekome zbog pripadnosti grupi ili ideji, pa se i neposredno izražavanje osjećanja mržnje u određenim situacijama može posmatrati jezikom mržnje. Ipak, govor mržnje rjeđe nastaje zbog istinske potrebe za izražavanje vlastitog prezira ili mržnje prema nekome. Govor mržnje je češće sredstvo manipulacije za ostvarenje skrivenih, najčešće nezakonitih interesa i nepravednih ciljeva. Govorom mržnje se najviše manipuliše neobrazovanim, neukim i neupućenim osobama.
Govor mržnje u tom smislu možemo posmatrati i kao propagandnu tehniku. On nekad počinje i sa iznošenjem pojedinih istinitih podataka, sa „djelimičnom“ istinom ili iskrivljivanjem istine.
Problem s tumačenjem govora mržnje u svjetlu psiholoških posljedica koje izaziva kod sagovornika je u tome što sličan strah, zebnju, nelagodu i ljutnju mogu kod ljudi izazvati i poruke koje nemaju osobine jezika mržnje, pa čak i činjenice koje su im, iz različitih razloga, neprihvatljive. Ponekad takav osjećaj mogu biti i neka društvena djela, ceremonije ili odluke. Ovo je i vrlo čest kamen spoticanja u pokušajima da se odredi i ograniči diskurs koji je nedvosmisleno govor mržnje u određenom kontekstu. Dodatno, liberalni teoretičari slobode govora tvrde da ključnu ulogu u tumačenju upućene poruke ima kognitivna dimenzija, odnosno misaoni proces primaoca, pa stoga odgovornost za tumačenje poruka ne može biti na pošiljaocu poruke.
Postoji li razlika između klevete i jezika mržnje?
Važno je naglasiti da je govor mržnje, iz bilo kog ugla posmatran, ograničen na kvalifikaciju osobe kojoj je upućen na osnovu pripadnosti te osobe nekoj grupi, zajednici ili ideji. Govor mržnje stoga treba razlikovati od „običnog“ govora u kom se jedan sagovornik ili pošiljalac poruke ruga drugome, u kome ga kvalifikuje, etiketira, vrijeđa, ponižava, ili iznosi neosnovane tvrdnje i prijetnje, ali ne na osnovu pripadnosti nekoj društvenoj grupi, nego na osnovu neke lične osobine ili bez osnova. Ovakav govor jeste lingvistički sličan, ponekad identičan, govoru mržnje, ali suštinska razlika je osnova kvalifikacije. Naravno, osoba jednako može osjetiti strah, zebnju i užas i zbog ovakvih poruka. Međutim, takav govor je propagandni jezik i jezik nasilja, a, kad se iznosi u javnosti, kleveta, ali nije govor mržnje.
Često se postavlja i pitanje o pojmovnoj razlici između govora i jezika mržnje. Suštinski, između ova dva pojma nema razlike. Govor mržnje možemo posmatrati u užem smislu, samo kao govor, ili, metaforično, kao sve oblike ljudskog komuniciranja: govor, gesta, tekst i slike mržnje. Da bi se ponekad napravila razlika između govora i drugih komunikativnih oblika, koristi se i širi izraz „jezik mržnje“, koji uključuje i pismeno izražavanje. U tom smislu bi se mogao koristiti i termin „diskurs mržnje“, koji, isto tako, podrazumijeva sve oblike i kodove ljudskog komuniciranja.
Govor mržnje je, u svakom slučaju, govor koji izražava ili imitira izražavanje osjećanja da bi probudio određena osjećanja kod sagovornika i ima retoričku funkciju patosa. Takav su i jezik klevete, jezik nasilja, jezik pornografije, te pojedini oblici defanzivnog komuniciranja i, oni su, kao što sam ranije istakao, propaganda ili jezik propagande. U tom smislu, govor mržnje, možemo posmatrati i kao (pod)vrstu propagande.
Ako govorimo o govoru mržnje, često se uz taj pojam, kao njegova suprotnost, spominje sloboda govora. Gdje je granica između jednog i drugog?
To je ključno pitanje. Naime, iako se često spominju zajedno, govor mržnje i sloboda govora nisu pojave na suprotnim polovima ljudskog diskursa, da bi negdje na zamišljenoj sredni među njima postojala granica. Suprotnost govora mržnje bio bi govor utemeljen na logičkom mišljenju i prihvatljivosti različitosti – neki bi rekli – govor ljubavi. Na suprotnom polu slobode govora je zabrana iznošenja mišljenja u javnosti. Međutim, određena korelacija između ove dvije pojave postoji. Sloboda govora omogućava i jezik mržnje. S druge strane, krivično sankcionisanje govora mržnje ograničava slobodu govora, odnosno iznošenja mišljenja koje zakonodavac tumači kao jezik mržnje. U tom smislu, javno ispoljavanje jezika mržnje uslovljeno je, između ostalog, i od karaktera i količine slobode govora. Kažem, između ostalog, jer jezik mržnje ne proizvodi i ne podstiče postojanje slobode govora, nego neke sasvim druge društvene okolnosti. Ali, suštinski gledano, u društvu u kome preovladava jezik mržnje dovedene su u pitanje sve slobode, pa i sloboda govora. S druge strane, u društvu u kome se u porodici i školi i u medijima njeguje razgovor zasnovan na međusobnom poštovanju i uvažavanju sagovornika, na logičkom obrazlaganju stavova i slobodnom iznošenju mišljenja, govor mržnje je smješan i beznačajno mali.
U prethodnim izbornim kampanjama političari su često upotrebljavali govor mržnje u razgovorima sa svojim kolegama. Ovo sakupljanje izbornih poena čini se kao da zabavlja javnost. Da li javnost na taj način odobrava govor mržnje? Možemo li da očekujemo takve nastupe političara i na sljedećim izborima.
Dobro ste primjetili. Političari koriste govor mržnje kao sredstvo manipulacije, kao propagandnu tehniku za prikupljanje glasova. S jedne strane, oni se naslanjaju i osnažuju diskurs isključivosti i podjeljenosti, tako da javnost pojedine poruke, upravo zbog pristrasnog posmatranja stvarnosti u kojoj žive, i ne mogu prepoznati kao govor mržnje. Stoga, osim ako se ne dogodi čudo, i dalje možemo očekivati diskurs isključivosti, povremeno pikantno začinjen govorom mržnje.
RAK-ov kodeks o emitovanju radio-televizijskog programa jedan je od rijetkih dokumenata kojim se pravno reguliše pitanje govora mržnje. Smatrate li da se govor mržnje može efikasno spriječiti kaznama?
Regulatorna agencija za komunikacije radi ono što bi svaka profesionalna televizijska redakcija trebala da radi sama i bez pravila i sankcija RAK-a. Jezik mržnje i profesionalan novinarski izraz su međusobno isključivi. Drugim riječima, za dobrog novinara i urednika jezik mržnje je apsolutno neprihvatljiv izraz. Naime, novinarski jezik odlikuje specifičan odnos prema stvarnosti i određeni jezik kojim se može stvarnost izraziti na takav način. U novinarskom jeziku preovladava opis, a ne kvalifikacija. Cilj je da nam se ponudi i dočara što vjernija slika stvarnosti, a ne utisci, zaključci ili kvalifikacije pojava ili osoba. Novinar stoga koristi opisni jezik, jer se njim najbolje slika svijet oko nas i izražavaju fizičke i druge čulne osobine pojava i procesa. Takav jezik odlikuje i jasnoća, koja se postiže kratkim i jednostavnim izrazima, potkrepljenim konkretnim i tačnim podacima, kao i povezanost tvrdnji s primjerima – dokazima. Cilj novinara je da, tačno vjerodostojno, uravnoteženo i cjelovito dočara pojavu ili događaj. Dakle, za svakog savjesnog, profesionalnog novinara jezik mržnje je potpuno neupotrebljiv i neprihvatljiv alat. Kada se naši novinari i urednici u elektronskim medijima počnu baviti novinarstvom na profesionalan način, oni će primjenjivati vlastite kodekse, tako da će RAK-ov kodeks biti suvišan. A dotad ćemo i dalje gledati informativne i dokumentarne programe u kojima dominiraju politički odnosi s javnošću i propaganda političkih elita u BiH.
S druge strane, kad je u pitanje zakonsko sankcionisanje govora mržnje, tu je situacija jednako složena. Naizgled se čini da je neku štetnu društvenu pojavu najlakše zabraniti zakonom – prijetnja dugogodišnjim zatvorom ućutkaće mržnju. Ovakvo rješenje je, usput budi rečeno, i u najnovijem prijedlogu izmjena Krivičnog zakona BiH: negiranje, odnosno tvrđenje da se nije desio holokaust, genocid ili zločin protiv čovječnosti koje je potvrdio nadležni sud kažnjavaće se kaznom do pet godina zatvora. Iako je ovo, na mala vrata, povratak verbalnog delikta u krivični zakon, zabrana revizionizma nije ništa novo: ona je prisutna, na primjer, i u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Ujedinjene nacije i Savjet Evrope takođe u pojedinim dokumentima sugerišu sankcionisanje jezika mržnje.
Naravno, ideja zabrane i sankcije posebno se sviđa vlastodršcima. Problem je najlakše zabraniti i onda ga ne morate rješavati. Vlast bi najradije zabranila sve što ih ometa u njihovoj političkoj idili i tako bi riješili društvene probleme. Ali bez obzira na apsurdnu klauzu u našem zakonu o komunikacijama koja kaže da treba poštovati slobodu izražavanja mišljenja, pod uslovom da je ono nepristrasno, mišljenje je po svojoj prirodi uvijek subjektivno i pristrasno. Pored toga, koliko god da je verbalni delikt spriječavao jezik mržnje u bivšoj nam domovini, svjedoci smo da te mržnje nije bilo nestalo. Naprotiv, nesposobnost običnih ljudi da se nose s najjeftinijom ratnohuškačkom propagandom je pokazala koliko se s takvim problemima nisu željele nositi vlasti u SFRJ.
A upravo tamo gdje ima najviše slobode govora, ali i niz problema s posljedicama takve slobode, jezik mržnje se ne sankcioniše na način koji ugrožava slobodu izražavanja mišljenja, koliko god ono bilo nepopularno ili netačno. Jer kako je čuveni sudija vrhovnog suda SAD Louis Brandeis (Luis Brendajs) isticao, „sunčeva svjetlost je najbolje sredstvo za dezinfekciju.” Naime, da bismo se riješili zla, da bismo se nosili s problemom, treba ga iznijeti na svjetlost dana. Ako je zabranimo, mržnja neće nestati nego će se kriti, tražiti druge kanale i oblike, gomilati se i čekati svoju priliku. Konačno, i u svetim knjigama ima jezika mržnje, ali ipak ne bi trebalo krivično goniti one koji čitaju i tumače takve tekstove u javnosti.
Količina ograničavanja slobode govora ukazuje i na postojanje drugih problema u društvu, odnosno o nemoći države da omogući i garantuje slobodu govora. Što je više ograničenja slobode govora, to je država manje sposobna da garantuje takvo pravo. Zbog takvih slabosti, na primjer, Srbija u 2009. godini nije mogla da garantuje bezbjednost gay-parade i donosi retrogradan zakon o informisanju. Zbog toga imamo i retrogradan zakon o slobodi okupljanja građana. Evropa, međutim, ima i svijetlih primjera takve borbe: pogledajte šta sve radi jedna mala ali hrabra zemlja poput Danske da zaštiti slobodu govora svojih građana, bez obzira da li se većina građana slaže ili ne slaže sa stavovima koje pojedini građani iznose.
To nikako ne znači da treba omogućiti da infantilno ruganje i vrijeđanje preplavi naš javni diskurs, nego da je govor mržnje ogroman i složen problem s kojim se treba nositi na sveobuhvatan način, ali bez ugrožavanja najveće tekovine demokratskog društva: slobode govora.
Kako se, osim zakonskim restrikcijama, boriti protiv govora mržnje?
Na žalost, društvom u kom živimo dominira kultura isključivosti i netolerancije, čak i kad u njoj nema govora mržnje. Jezik nasilja i odbrambeno komuniciranje dominira našim privatnim i javnim razgovorom. Nemamo kulture logičkog dijaloga utemeljenog na uvažavanju drugačijeg mišljenja našeg sagovornika. Još u srednjem vijeku razgovor je u Evropi izbačen iz škole, a kod nas se nikad više nije ni vratio. Naša djeca u osnovnoj školi ne uče da se slobodno izražavaju i da bez straha argumentovano obrazlažu vlastite stavove, da poštuju i prihvataju i pravo drugih na svoje mišljenje, koliko god bilo drugačije ili pogrešno. Dakle, škola je najvažnije mjesto za početak borbe protiv isključivosti, netolerancije i jezika mržnje. Ali, ako u školi ućutkujemo mlade ljude, na ulici ćemo dobiti mržnju. Oni koji ne znaju da govore reže i laju, a ponekad i grizu.
Mediji su jednako važni. Ako u medijima imamo za sagovornike ljude koji su sposobni da jasno i argumentovano artikulišu svoje stavove i mišljenja, kao i medijske stručnjake koji savjesno obavljaju svoj posao, koriste opisni jezik i ne postavljaju pristrasna i retorička pitanja, poštuju različita mišljenja i nepopularne stavove, mediji će početi njegovati diskurs prihvatljivosti i kulturu logičkog dijaloga. U tom smislu, ključni su profesionalni kodeksi u medijima čije je poštovanje uslov za zapošljavanje i rad na bilo kom mediju. Takvi kodeksi su jednako važni i za škole i druge kulturne, obrazovne i religiozne ustanove.
Naravno, protiv govora mržnje moramo se boriti svi i na svakom mjestu: snagom argumentovanog dijaloga, razvijanjem sposobnosti za komuniciranje, stvaranjem prostora za ravnopravan razgovor, za razgovor u kome su različitosti prihvatljive i dobrodošle.
Protiv govora mržnje treba se boriti i ukazivanjem na primjere govora mržnje, na infantilne osobine takvog govora, na njegove suštinske logičke nedostatke, na jalovost i zakržljalost duha koji ga izriče, kao i na moguće posljedice takvog govora na odnose među ljudima i opstanak naše društvene zajedinice.
U svom poslu ste se susretali sa mladim ljudima različitih generacija. Da li su oni podložni uticaju govora mržnje?
Ljudi smo i svi smo podložni uticajima raznih poruka, posebno ako su usmjerene ka našim osjećanjima. Mladi ljudi su posebno osjetljivi i svako omalovažavanje i vrijeđanje po bilo kom osnovu za njih je bolno. Jezik mržnje je posebno bolan i vrlo negativno utiče na mlade i otežava im put ka duhovnoj zrelosti. Ali kad mladi ljudi nauče da razgovaraju i preispituju diskurs koji ih okružuje, onda su ti uticaji slabiji i lakše podnošljivi.
U posljednje vrijeme korištenja interneta i socijalnih mreža poput Facebooka je u porastu. Smatrate li da su novi mediji pogodno mjesto za širenja govora mržnje?
Jesu. I to zato što novi mediji onemogućavaju stvarni susret između ljudi, nego je susret posredovan na simboličkom nivou. Ali i takav može voditi ka plodotvornom dijalogu o nekoj temi, ako postoji neki dogovoreni okvir razumijevanja i poštovanja. Međutim, ako tog okvira nema, budući da se sagovornici u elektronski posredovanom komuniciranju ne poznaju, ili se vrlo površno poznaju, oni nikad ne razviju međusobno saosjećanje i osnovno ljudsko poštovanje. Posredovano komuniciranje je dosta osiromašeno i zbog toga što nema fizičkog susreta između dva ljudska bića. A kada sagovornika na netu ne doživimo kao ljudsko biće od krvi i mesa, kao „bližnjeg svoga“, a još nam se ni ne sviđa šta „on“ tamo piše ili pokazuje, onda ga uz pomoć stereotipa grupe kojoj pripada lako redukujemo na predmet naše mržnje. I tada nam relativna anonimnost u cyber-prostoru i zaštita uz pomoć duhovnog „protivpožarnog zida“, omogućava da režimo i lajemo do mile volje. Naravno, ako nismo sposobni ni za šta drugo.