Slično je stanje i sa nama samima, izgledamo sve bolje, a sve smo bljutaviji.
Kako to da nam je izgled i spoljašnji privid postao važniji od sadržine?! Neko nas je uspio uvjeriti da je objekat koji izgleda kao paradajz, a nema nikakve druge osobine paradajza – pravi paradajz.
Takvi smo nekakvi i mi sami, trudimo se izgledati dobro, zaraditi što više novca koji bi nam pomogao da zadržimo privid sreće, uspješnosti i moći na duže staze.
U isto vrijeme, na svom duhovnom životu jako malo radimo. Upitamo li se kada smo posljednji put, osim po inerciji, izgovorili molitvu ili zapisali interesantnu misao o nečemu? Kada smo zadnji put radili nešto za istinsko dobro naše djece, a ne da bi ispunili formu očekivanja, koja idu ovako – dobro auto, stan, odjeća, skupe igračke, nešto ušteđevine. Jurimo i radimo čitav dan, dok nam djeca odrastaju sa tuđim ljudima i postaju nam isto tako tuđa, a i mi njima. Čak se zaprepastimo ako krenu pogrešnim putem, jer kako zaboga možemo mi biti krivi kad smo se silno zalagali da što više materijalnog steknemo, za njih naravno.
Teško je naći ravnotežu i ostati imun na propagande onih većih iz isto tako velikog svijeta. Kako smisao može biti ikako drugačiji od onoga što nam veliki i snažni sa trona svijeta poručuju svojim primjerom?!
Kako da ostanemo svoji i da slušamo svoje srce, svijest i razum, a da ne izgubimo dodir sa stvarnošću???
Prvi bi korak moglo biti priznanje samima sebi da ono što izgleda kao paradajz ne mora to i biti! U skladu s tim, umjesto da zaboravimo na paradajz i prestanemo ga jesti jednom zauvijek, možda bi bolje bilo potražiti staro sjeme (negdje bi ga moralo biti), pa uzgojiti svoj paradajz u vlastitoj bašči.Taj bi, sigurna sam, bio ukusniji i zdraviji.