Iako je od rata u Bosni i Hercegovini proteklo više od 27 godina, i dalje se govori o potrebi očuvanja stabilnosti i mira.
Mnoge to i ne čudi jer su pomirenje i saradnja potpuno nestali iz agendi ovdašnjih političara i njihovih javnih nastupa, pa se o sukobima, mržnji i podjelama u javnom prostoru i danas priča kao da je rat bio juče.
Sve se to preselilo i u svijet društvenih mreža, a za to vrijeme život većine građana stoji u mjestu i čeka bolje dane – posao, bolju ekonomsku situaciju, bolje zdravstvo, obrazovanje, zakone.
Ratni veterani grade mir
Da dijalog i mir nemaju alternativu, najbolje znaju sami učesnici rata, ratni veterani, koji su na svojoj koži osjetili svu besmislenost smrti, uništenja i patnje, i koji do danas nose bolna ratna iskustva.
Kako se za BUKU priča Spasoje Kulaga, početkom 90-ih svi su živjeli miran i normalan život – radili su, školovali se, družili. U jednom trenutku je sve to nestalo – neko ih je pozvao u rat u kojem su proveli tri do četiri godine, a potom ih vratio kući u kojoj se očekivalo da nastave da žive kao da se rat nije desio.
Nakon što je sa grupom veterana radio na svojoj ličnoj traumi, uvidio je da nedostaje sistemska podrška i da su prepušteni sami sebi. Sa još nekoliko veterana 2008. godine formirao je neformalnu grupu za podršku, koja je 2011. prerasla u Udruženje “Pravipožar” sa sjedištem u Derventi. Kulaga je predsjednik, a prvenstveni cilj udruženja je podrška ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata.
Na početku su članovi udruženja bili samo veterani Vojske Republike Srpske, a potom su im se pridružili veterani Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane. Do sada su održali preko 130 radionica s ciljem pokretanja dijaloga između ratnih veterana i mladih u gradovima širom Bosne i Hercegovine. Pokrenuli su i online peticiju za zaustavljanje govora mržnje u javnom prostoru i snimili dokumentarni film “Testament jednom vremenu”.
„Ljudi, posebno mladi, koji su u svojim lokalnim zajednicama čuli jednu stranu priče, kada dođemo mi sa svojom pričom iz drugih dijelova BiH, žele to da čuju. Postavljaju nam životna pitanja na koja do tada nisu mogli dobiti odgovore. Kroz naše radionice često razbijamo predrasude o drugom i drugačijem. To nas ohrabruje jer živimo u zemlji gdje imamo mnogo predrasuda jedni prema drugima. Naš cilj nije da mijenjamo njihove narative, već da im prikažemo realnu sliku rata kroz izjave i emocije pojedinaca. Mladi razumiju i često u našim veteranima vide samo ljude koji su prošli ratni pakao i koji se danas bore da normalno žive i doprinesu izgradnji mira“, jasan je Kulaga koji dijalog i rad na prevenciji nasilja vidi kao jedini mogući put ka međusobnom razumijevanju.
Kako se žrtve zaboravljaju, a pamti samo zlo
Isto razmišljanje dijeli i đakon Branislav Rajković, koji je prije nekoliko godina dospio u žižu javnosti prvo zbog liturgije na arapskom jeziku i dobrodošlice u Mostaru sa „esselamu alejkum“, a potom izvodeći sa Arminom Muzaferijom u Trebinju „Gel gor beni“ – muslimansku duhovnu pjesmu.
Iako je đakon Rajković imao tek deset godina kada su mu roditelji ubijeni u selu Jasenjani nadomak Mostara, zna da se prošlost ne može promijeniti, ali da sadašnjost i budućnost mogu. Zato isključivo govori o ljubavi, razumijevanju i toleranciji.
Najbliže mu je iskustvo iz Hercegovine, gdje u međureligijskom dijalogu, kaže, postoji prilično iskrena saradnja.
“Posebno je značajna zajednička posjeta Korićkoj i jami Čavkarici, pri čemu sam u međuvremenu shvatio da se na primjeru Čavkarice, ali i nekih drugih hercegovačkih jama čiji ostaci žrtava još uvijek leže na dnu, može vidjeti suprotan proces od onog koji smatram ne samo poželjnim nego i prijeko potrebnim i možda jedinim hrišćanskim, a to je: pamtiti žrtve – zaboraviti zlo. Čavkarica je primjer kako smo zaboravili žrtve jer njihove kosti i dalje leže na njenom dnu, dok se istovremeno trudimo da pamtimo zlo i prizovemo novo.”
Kada je riječ o formalnom međureligijskom dijalogu, makar u radu Međureligijskog vijeća BiH, đakon Rajković kaže da je prilično narušen, ali u tom kontekstu veoma značajnim, utješnim i optimističnim smatra riječi Muftije Grabusa: „Postoji više nivoa međureligijskog dijaloga, individualni, akademski, vjerski, institucionalni. Puno je lijepih i pozitivnih primjera komšijskog međureligijskog dijaloga koji je utkan u samo biće ljudi u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je zaustaviti dijalog među ljudima, a za predstavnike vjerskih zajednica i crkava dijalog je u svakom društvu moralna obaveza.“
Veže razumijevanje među građanima nego političarima i intelektualcima
Prošlost je jako važna, zato je neophodno da je znamo i da se suočimo s njom.
Reći će to svaki istoričar, a mi smo razgovarali sa onima koji aktivno rade kako bi se u BiH stvorili uslovi za dijalog i slobodno društvo.
Jedan od njih je istoričar Husnija Kamberović, koji je zajedno sa kolegama iz svih zemalja nastalih na tlu SFR Jugoslavije radio na Deklaraciji “Odbranimo historiju” i koji stoji iza prvog History Festa u BiH. Fest postaje sve prepoznatljiviji ne samo u BiH, već i u regionu.
Kamberovića smo pitali kako po njemu teče proces pomirenja u BiH, da li smo prevalili neki značajniji put i šta treba učiniti da bi se on ubrzao.
Kaže da bi, iako mnogi govore o procesu pomirenja, bilo bolje govoriti o procesu razumijevanja i stvaranju uslova za slobodno društvo. Nažalost, posljednjih trideset godina u Bosni i Hercegovini nije napravljen nikakav značajan napredak u međusobnom razumijevanju različitih slojeva društva. Tu su svi odgovorni, od političkih elita kojima ne odgovara uspostavljanje razumijevanja između etničkih zajednica, do intelektualaca koji uporno pokazuju kako društvo u BiH nema mogućnosti daljeg razvoja.
Paradoksalno je, dodaje, da više uspjeha u uspostavljanju razumijevanja imamo na regionalnom nivou nego unutar BiH. Primjeri su Deklaracija “Odbranimo istoriju” i History Fest, platforme koje otvaraju dijalog i stvaraju pretpostavke za suočavanje sa tamnim stranicama prošlosti.
Na temelju socioloških istraživanja, Kamberović dodaje da veće razumijevanje postoji među običnim ljudima nego među političkim elitama i intelektualcima, što daje kakvu-takvu nadu.
“Šta intelektualci trebaju učiniti? Moraju se osloboditi straha od političkih elita. Vidjeli smo kada kulturne elite pokažu da se ne plaše saradnje i dijaloga, kako to izaziva paniku kod političara. Umjesto da se plašimo političara, moramo okrenuti stvari i pokazati da političke elite moraju prestati širiti strah ili će se suočiti s masom običnih ljudi koji žele živjeti u slobodnom društvu”, zaključuje Kamberović.
Obrazovni sistem i tri suprotstavljena narativa
Istoričarka Bojana Dujković Blagojević je dio grupe istoričara iz BiH koji su zajedno sa kolegama iz regiona osmislili projekat “Učenje (h)istorije koja to još nije” i za to dobili nagradu 2019. godine. Krajem ove godine objaviće 16 novih radionica koje obrađuju period ratova na prostoru nekadašnje Jugoslavije, uključujući nastavnike istorije i stručnjake iz oblasti pedagogije i psihologije, sa ciljem pripreme materijala koji pomaže nastavnicima u radu sa ovim osjetljivim temama.
Ipak, konstatuje da se uprkos borbi za bolji obrazovni sistem ništa značajno nije promijenilo, iako su posljednje izmjene nastavnih planova i programa, koje uključuju period od 1992. do 1995., uvedene 2018. godine.
“Postoje tri suprotstavljena narativa i događaji iz tog perioda predstavljeni su samo iz vizure jednog naroda. Cijeli narodi su prikazani ili kao žrtve ili kao zločinci, a empatija se promoviše samo predstavnicima vlastitog naroda. Još će mnogo vremena proći prije nego učenici u BiH budu mogli u udžbenicima istorije čitati i druge perspektive, ne samo sopstvenu, te razvijati kritičko mišljenje”, priča Dujković Blagojević.
Nažalost, nije ubijeđena da ima pomaka ni kada je riječ o samim nastavnicima, koji su ključni u poticanju učenika na kritičko razmišljanje. Razlozi su brojni: “U BiH obaveza nastavnika da se stručno usavršavaju je vrlo labava. Stručno usavršavanje se ne vrednuje posebno i zavisi od ličnog afiniteta nastavnika da uloži svoje slobodno vrijeme i energiju. Na svu sreću, još uvijek postoji broj entuzijasta koji vole svoj posao i žele biti u toku sa novim pedagoško-didaktičko-metodičkim temama.”
Posebno zabrinjava odsustvo mladih ljudi na treninzima. Da li je razlog to što se mladi manje zapošljavaju kao nastavnici ili smatraju da obuke nisu potrebne, nije sigurna, ali primjećuje da su pripadnici srednje generacije spremniji i otvoreniji za saradnju.
S druge strane, bh. prosvjetna politika nije orijentisana ka razvoju kritičkog mišljenja i ključnih kompetencija kod učenika. Deklarativno to jeste istaknuto, ali i dalje se fokusira na puku memoriju i reprodukciju sadržaja, a malo koga zanima kako učenici mogu koristiti usvojene informacije za dalji razvoj.
Participacija prosvjetnih radnika u donošenju odluka u obrazovanju minimalna je: “Nema široke javne rasprave niti sagledavanja problema iz više perspektiva prije uvođenja novih predmeta. Nastavnici su putem medija informisani o novim predmetima, što obeshrabruje očekivanje suštinskih promjena.”
Svi naši sagovornici ipak vjeruju da obični ljudi imaju puno više razumijevanja i da mnogi izgrađuju dobre međuljudske odnose, bez obzira u kojem entitetu ili kantonu žive.
Prvi korak, kažu, treba biti odupiranje situaciji koju su nametnuli političari. Zatim treba biti aktivniji – pokretati inicijative, akcije i tražiti odgovornost od političara.
To je nužno ako želimo izaći iz začaranog kruga i stvoriti uslove za slobodno društvo.