Niz poslovica tipa „Šutnja je zlato“ ili „Ne grizi ruku koja te hrani“, donekle i „Ispeci pa reci“ kažu da je pametnije glupo ili pametno šutjeti nego pametno govoriti. Rijetko netko kaže „Treba govoriti istinu pa makar propao svijet“, jer nitko neće da svijet propadne. I nitko neće da propadne prije svijeta, čak ni skupa sa svijetom. A jezikom se grob iskopa prije nego zubima. Ako itko zna, ja znam. Izjelica obično sa svom svojom škembom nadživi laprdalo. I o tome znam ponešto. Žderem ko krme.
Reci i steci
Kako šutjeti ako živiš od riječi? Kako ne izreći istinu ako ti je u opisu posla da pišeš i govoriš istinu? Pa, možda i nije tako teško. Samo promijeniš opis posla. Dodaš klauzulu „Ne reci što ne treba, makar bilo i istina“. Ako netko vlada medijima, vlasnik je ili urednik, onda je moto „Reci ako ti se isplati“ ili „Ne reci ako ti se plati“. Novinar to slijedi, naravno. I tako, vrli tjednik živi još sedam dana, dnevne novine još jedan dan, uredik uzme profit, a novinar plaću. Pošteno.
Ako si netko…
Ako ste privredni subjekt ili dioničarsko društvo, lihvar ili banka, politička partija ili interesna grupacija, u vašem interesu je da vlasnik novina bude zadovoljan. Nezadovoljan može biti iz više razloga. Može se dogoditi da ne oglašavate kod njega i u njegovim izdanjima. Može biti da podržavate konkurenciju? Nemojte da ga shvatite neozbiljno, pogotovu ako je jedan od najtiražnijih u gradu ili regiji. Jer, prije ili kasnije će vas ili vašu organizaciju (koncern, grupaciju, stranku) spomenuti uz kakvo zlo, onako usput, često čak i bez konteksta.
Akcija i redakcija
Onda se čeka reakcija. Ako nema reakcije, započne se tražiti vaše prljavo rublje. U međuvremenu, objavi se vaša slika sa nebuloznim naslovom tipa „Tko je Niko Neznanović?“. U članku napišete kako je jedan vaš dobar poznanik, prema saznanju vašeg lista, što su potvrdili brojni „neimenovani“ i „pouzdani“ izvori, otkrio da je neki vaš rođak tijekom privatizacije gradskog stepeništa potpisao punomoć za skidanje gelendera. I da se s njim sastajete tu i tu. Benigno, zar ne? Ali, ako ne uslijedi vaša reakcija u vidu logističke pomoći mediju ili tiskotini, e onda… berite kožu na šiljak.
Kukulele
Onda slijedi naslov „Niko Neznanović, kriminalac ili biznismen?“. Sasvim dovoljno da se mogući poslovni ili politički partner zapita da li uopće išta imati s vama kad su vaša slika i riječ „kriminalac“ jedno iznad drugog. Dolje može biti kraći tekst o tome koliko ste zaradili, ne mora biti ni točan, koliko djece školate u inozemstvu ili čime vam se žena bavi. Može biti i otkad vam je stari bio u partiji, a djed u četnicima ili ustašama. Ili bio udbaš, naravno. Niko pametan ne prođe preko te točke, Reket se plati, uzme se prostor za oglašavanje i članci i izvješća prestanu. Ako novine imaju neprodanih primjeraka ili loše uvezanih knjiga koje nisu uspjeli prodati uz reketaški list, kupite i to – čisto da se spasite ocrnjavanja.
Samo za budale
Veoma rijetko, ali nađe se i onih kojima ni to nije dovoljno. E, njima se prljavo rublje već nađe. Sazna se i sa čijom je ženom (osim sa svojom) spavao, kolika mu je rata kredita, koliki mu je dug za struju, ima li problema sa potencijom, gdje je poslao djecu na zimovanje, kako je došao do kola, koliko mu košta stan… Sa nikakvom zaštitom privatnosti i kroničnom zavišću i željom da komšiji u mukama crkne krava, do svega inkriminirajućeg je lako doći. I niko nije čist. Ni ja, čak ni vi koji ovo čitate, htjeli vi to priznati ili ne. S godinama se po čovjeku nahvata grijeha, htjeli to vi ili ne. Dođe nam ta gomila grijeha kao sjedine, ni sa ispovjedi ne pada s glave. Ja se svih svojih grijeha i ne mogu sjetiti, nisam zapisivao, baš kao što ni vi to ne radite. Siguran sam da bih za dobru ispovjed trebao solidan francuski godišnji odmor. Dakle, netko će se sjetiti vaših grijeha, raspitati se i saznati kad mu zatreba.
Roblje prljavog rublja
A sad, da se vratimo na početak priče. Na šutnju, koju vi skoro zaboraviste, ali ne i ja. Pametni znaju da mediji ne žive ni od tiraža, ni od reklama, ali da novinar živi od plaće. Zašto čekati da vas nazivaju kriminalcem, a vaše suradnike i prijatelje kriminalnom hobotnicom? A, ako ćemo pravo, zašto biste se reklamirali u novinama u kojima vam reklama i ne treba? Ni za što. Jer, tiskanje reklame, design, slogan, sve to košta, i to ne malo. Zato danas biznismen ili političar ode do vaše redakcije, popriča sa urednikom i potraži vlasnika. Ponese kakav poklončič, reklamni materijal, kakvo poskupo pićence od 6 litara. I, nakon kakve dobre pošalice ili vica, fino kažete vlasniku da vam se novina jako sviđa i da ste voljni surađivati. Pitate kako možete pomoći. On vam, uz vašu pomoć, odredi mjesečni izdatak. Vi se složite, on vam dadne broj žiro računa svoje tetke i list vas više nikad ne pomene po zlu. Osim ako reket poskupi, pa vas medij malo „brcne“ i podsjeti tko je gospodar mišljenja o vama. Najbolje je da šutnju platite tuđim parama, poreskih obveznika, ako ikako može – to je najisplativije. I mirno spavate, vaše prljavo rblje, ono utuživo (za zatvora) i ono privatno (za razvoda), ostat će jedino i samo vaše.