Ako vam se posreći da jednog dana dobijete neku javnu funkciju u Republici Srpskoj, velike su šanse da ćete – bez obzira na rezultate – ostati u „fotelji“ do kraja radnog vijeka. Samo će se mijenjati tablice na vratima: danas premijer, sutra direktor, prekosutra savjetnik ili ministar.
Najsvježiji primjer je Radovan Višković, donedavni premijer RS, koji nakon ostavke nije dugo čekao – već je imenovan za v.d. direktora „Autoputeva RS“. Nije ni krio da je mogao „birati gdje će se zaposliti“.
Lista „vječitih funkcionera“ duga je i šarena: Nedeljko Ćorić, koji se već selio iz biroa za zapošljavanje, fonda, elektroprivrede, ministarstva i nazad u direktorske stolice; Nenad Nešić, koji je nakon hapšenja i smjene brzo pronašao novu funkciju u Civilnoj zaštiti; ili Zoran Tegeltija, rekorder sa čitavim nizom pozicija – od opštine do državnog nivoa.
Problem, kako upozorava Transparency International, nije samo u kadrovskim akrobacijama već u poruci koju vlast šalje građanima: konkursi i kompetencije su nebitni, a politička lojalnost jedina valuta.
Novinar Darko Momić podsjeća na riječi Milorada Dodika da „možete biti najbolji student i najbolji stručnjak, ali vam je sve to džaba ako niste u sistemu vlasti“. Upravo u tome leži recept za „vječne kadrove“ – ne morate biti najbolji, dovoljno je da budete u krugu moći.
Na kraju, cijela praksa podsjeća na rečenicu italijanskog novinara Korada Alvara: „Najgori oblik očaja u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno.“ A u društvu u kojem poslovica kaže da su „pošten i budala dva rođena brata“, očigledno je zašto su fotelje postale nasljedna kategorija, a ne rezultat stručnosti i rada.