Kada se spomene javno-privatno partnerstvo, u bh. javnosti se odmah pomisli na prodaju državnih firmi, kao i strateških prirodnih resursa privatnicima. Odmah nakon toga slijedi priča o “lopovluku”, odnosno mogućoj korupciji. Nažalost, brojni primjeri korupcije u našoj zemlji samo “dodaju ulje na vatru” i opravdavaju tu bojazan.
Međutim, prema mišljenju ministra prometa i komunikacija BiH Edina Forte za Oslobođenje ističe da to ne mora biti tako.
– Borba protiv korupcije nije isključivo vezana za javno-privatno partnerstvo. Mislim da se sada korupcija više dešava u državnim firmamma nego u privatnim. Ako imate sumnju da će neki ugovor, kojeg će država potpisati sa nekim privatnikom, u sebi imati neke elemente koruptivnog djelovanja, valjda treba paziti na to ko i šta potpisuje. Naravno da prilikom svakog rada postoji opcija da je nešto koruptivno ili nije, ali to nije isključivo vezano za privatni sektor, nego generalno za to kako se radi u državi. Ako neko vrši koruptivne radnje treba se uhapsiti i procesuirati. Međutim, neće se koruipcija smanjiti zato što su propadaju državne firme – istakao je Forto.
O ovoj temi se govorilo i prilikom nedavnog Fortinog sastanka sa predstavnicima Međunarodne finansijske korporacije, koja je dio Svjetske banke, u Washingtonu. Tom prilikom Forto istakao kako državne firme guše tržišni razvoj, zbog svoje neefikasnosti, te da se treba okrenuti modelu javno-privatnog partnerstva.
Strateška imovina
– Prema nekim procjenama 50 posto svih radnih mjesta u BIH kontroliše država. Ne radi se tu samo o admninistraciji, nego i o javnim preduzećima. Moje mišljenje je da je to neodrživo. Zbog toga je moja želja je da naša politička klasa, odnosno ljudi koji donose odluke, puno pozitivnije posmatraju privatni sektor i način na koji privatni sektor može preuzeti neku od uloga na efikasniji nači. Daću jedan primjer. Postoji li razlog zašto Kanton Sarajevo ima farmu krava? Postoji kantonalna firma Poljoprivredno dobro Butmir, koja ima farmu, ima svoju imovinu. Da li bi možda privatna firma bolje upravljala tom farmom, nego Kanton – pita Forto.
Posebno naglašava kako javno-privatno partnerstvo ne mora značiti prodaju, odnosno privatizaciju državnih firmi. S tim u vezi spomenuo je primjer davanja nekog od aerodroma u BIH na upravljanje privatnom kapitalu, što je, ujedno, i jedan od zahtjeva Evropske komisije u vezi sa Reformskom agendom, odnosno Planom rasta. Kaže kako i sam smatra da aerodromi spadaju u stratešku imovinu svake države, pa tako i BiH.
– Razlika je kada nekome povjerite upravljanje, kao što je urađeno sa većinom aerodroma u regiji, koji su povjerili upravljanje privatnim firmama. Nisu prodali aerodrome, nego su ih povjerili na upravljanje. Vlasništvo se može vratiti. Ugovor se raskine i vlasništvo ostaje državno, ali će neko možda upravljati efikasnije. To je isto nešto što treba propitati. Zašto bježimo od razgovora? Tirana, Beograd, Zagreb, Skoplje, a sada su u pregovorima Podgorica i Tivat, svi su oni dali aerodrome privatnicima na upravljanje, a nisu ih prodali, i još uzimaju novce od njih. To je javno-privatno partnerstvo. To nije privatizacija, kada se nešto proda, odnosno kada se natpolovični dio vlasništva proda u privatne ruke, ili djelimična privatizacija kada manjinski paket ide u privatne ruke. Sve su to modeli, s tim da je najmanje opasan model za ovo naše područje, koje je “alergično” na privatizaciju, javno-privatno partnerstvo, gdje vi ne prodate firmu, nego dozvolite da privatna firma bude operater, kazao je Forto.
Najbolje prakse
Dodao je da nisu samo aerodromi to koji se mogu dati na upravljanje privatnicima.
– Možemo spomenuti luku Brčko, koja je strateška imovina, a koja je u vlasništvu Distrikta. Ne moraju oni prodati luku, ali da li je njihova uprava dovoljno efikasna, ili bi možda bilo efikasnije dati na upravljanje luku nekoj firmi, koja ima još 20 luka, pa i Brčko može uvezati sa drugim tržistima i drugim lukama. Zašto lukom ne može upravljati privatnik? To je moje pitanje za Vladu Brčko Distrtikta. Zašto lukom mora upravljati vladin menadžment koji nije pokazao najbolje rezultate – istakao je Forto.
Kada se govori o državnim firmama, njihov potencijal se mjeri milijardama maraka. Kao najpotetnije odmah na pamet padaju telekomi i elektroprivrede.
– Širtom svijeta telekomi su uglavnom privatni. Međutim, postoje primjeri gdje su i državni, ali se ponašaju kao privatni, odnosno vode se na neki efikasan način. To je pitanje na koje se treba odgovoriti kroz stručnu raspravu puno više nego kroz javnu raspravu. Ako, recimo, BH Teleccomu trenutno treba milijarda maraka za investiranje za budućnost to se može osigurati na dva načina. BH Telecom može podići kredit, ili može prodati manjinski udio, pa ga poslije otkupiti od nekog fonda. Dakle, može prodati, recimo, 20 posto svog udjela, uzeti novac za investiranje, a onda nakon 10 godina, uz ugovor sve to ponovo otkupiti i opet postati vlasnik. Svi su modeli finansiranja “na stolu”. Stvar je samo šta mi želimo. Moje mišljenje je, a ovo govorim generalno, a ne za neki pojedinačni slučaj, jer svaki pojedinačni slučaj treba istražiti i proanalizirati, da treba ići sa najboljim praksama kojih je u svijetu jako mnogo – rekao je Forto.
Što se tiče elektroprivreda u BiH, ima sasvim drugačiji stav.
– Želim reći i to da neke strateške resurse ne bih dirao i ne bih nikada dao u privatne ruke. U ovom trenutku ne bih privatizirao naše energetske kapacitete. Treba dati privatnom sektoru da može proizvoditi električnu energiju, ali ne bih dirao elektreoprivrede. Druga stvar, ne bih vodosnabdijevanje dao u privatne ruke. Nema smisla “ganjati” tržišnu ekonomiju na nečem što je potreba da preživite, naglasio je Forto.
Ono što građane najviše brine je da se u privatne ruke daju komunalne usluge poput električne enetgije, vodovoda i kanalizacije, odvoza smeća, grijanja i slično, pa da onda privatnici enormno poskupe te usluge, što bi predstavljao nemjerljiv udar na ionako nizak životni standard.
Prirodni monopol
Iako je već dao odgovor u vezi sa električnoim energijom i vodoopskrbom, Forto je odgovorio i na ovu opravdanu bojazan građana.
– To se reguliše ugovorom. Imate u svakom trenutku mogućnost da raskinete ugovor ako usluga nije dovoljno dobra. Također, ugovorom se reguliše mogućnost izmjene cijena. Ne možete nekoj firmi dati neki prirodni monopol, kao što je, recimo, odvoz smeća u jednom gradu, pa im dozvoliti da utrostruče cijenu. To se sve rješava dobrim ugovorom. Mene nije strah privatnika, ako imam mogućnost da biram da potpišem ugovor ili ga ne potpišem. Ako je nepovoljan ugovor ne treba ga ni potpisati i neka ide kako ide. Međutim, ja bih se zapitao da li je način na koji recimo Rad odvozi smeće, da li je način na koji gajimo krave, da li je način na koji upravljamo lukom u Brčkom, da li je to baš najbolji način? Očito je da nešto ne “štima” u mnogim od ovih stvari – zaključio je Forto.