Premijera je bila u tadašnjem kinu Radnik – kako smo do tamo došli slabo pamtim, jer moje sjećanje na strah i užase u ratu selektivno je: tamo gdje je bilo manje strašno još su ostali tragovi u mojoj glavi, slike, ili bolje probljesci slika o tome kuda smo hodali, šta smo radili, koga smo sahranjivali i ranjenog nosali po Sarajevu, ko je otišao a nije rekao ni zbogom ni doviđenja, a ko je ostao i patio s nama te duge tri i po godine, te strašne i divne dane zvjerstva i ljudskosti…
Film „Smrt u Sarajevu“, za koji je Tvrtko Kulenović napisao scenario a režirao ga je njegov student i prijatelj Haris Prolić, počinje rečenicom iz Povelje nezavisnosti SAD, koju Tvrtko, kao ironičan podsjetnik da i mi imamo pravo na život, izgovara na engleskom:
„We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their creator with certain unalienable rights, that among these are life, liberty and the pursuit of happiness.“
Sjećam se da je dan prije vježbao da rečenicu izgovori polako, jasno, dostojanstveno, bez velikih emocija i tečno. Ali je stalno imao problem sa riječju unalienable – nije mu sa dala izgovoriti. Ponavljao je polako an-ej-li-en-ebl, ali kad bi je izgovorio u cijeloj rečenici, tu riječ bi zbrljao i smrmljao, iz njegovih usta nije mogla da izađe pravilno izgovorena. A pred kamerama ju je izgovorio korektno, a ja sam osjetila koliko se teško usredređuje da je izgovori kako treba. Poslije smo se tome smijali i govorili kako su naša „neotuđiva prava“ mnogo ljepša od američkih „unalienable rights“ – i tako je nekako i ispalo.
Film nisam nikad poslije gledala. Jednom sam prije par godina počela, rasplakala se i prekinula gledanje, užasnuta saznanjem da nam danas čak i „naši“ („naši“, s navodnicima, da) bezočnom pljačkom svega oko nas i u nama oduzimaju ta „neotuđiva prava“ o kojima smo 1994. godine sanjali kao o sigurnoj budućnosti. Tvrtko je bio cijeli život zanesen i oduševljen idejom Španije iz 1936. godine, a u jednom divnom i smiješnom trenutku čak smo povjerovali da bi Sarajevo moglo biti neki novi Madrid, neka nova šansa za solidarnost svijeta… Kakva zabluda, dragi moj Tvrtko, ali znali smo: „Najlepše pevaju zablude“.
Ergo, kino je bilo prepuno, aplauz dug, lica ozarena nekim božanskim svjetlom. Spolja su su stizali s vremena na vrijeme daleki i prigušeni zvuci granata, a mi smo pobjegli u Tvrtkov film, zajedno s njim izgovarajući rečenice koje je on govorio.
A onda se film završio i mi smo počeli izlaziti iz kina, ne na današnju Alipašinu nego prema Ulici kralja Tomislava: kako su se vrata kina otvorila tako su se u nas zarile sirene hitne pomoći, trube automobila, besmisleno trčanje nekih ljudi prema bolnici Koševo. Pored mene je protrčao neko koga znam, ne sjećam se ko, i viknuo: „Masakr na Markalama!“ i odjurio.
Zastali smo koji minut, skamenjeni, bez riječi, a onda se razišli svako u svom pravcu, zabrinut za najbliže koji su se vjerovatno našli na Markalama – jer Markale su bile mjesto susreta, mjesto gdje smo tražili ljude za razgovor i hranu za naša izgladnjela tijela, cigarete da smire naš uznemireni um…
Sead Fetahagić poslije nam je pričao kako je stajao na ulazu u pijacu kad se to desilo. Prije nego što se udaljio od Markala i krenuo prema kući iza Muzičke akademije, kaže: „Osjetim da me nešto nekoliko puta pecnulo ispod koljena, iznad cipela, a u cipelama osjetim kao nešto mokro, ali ne mislim na to nego grabim prema kući. Dođem kući, izujem se: u cipelama krv. Skinem pantalone, a ono mi po nogama sve tačke od gelera“.
Mir dušama poginulih na Markalama.
Mir dušama mojih prijatelja i ratnih drugova Tvrtka Kulenovića i Seada Fetahagića, sjajnih pisaca i dobrih ljudi.