Na konferenciji o Femicidu koja
je održana 10.12.2015. god., u organizaciji Gender centra Vlade Republike
Srpske, govorila je i mr Ljiljana Stevković, ekspertica u oblasti rodno
zasnovang nasilja sa Univerziteta u Beogradu. Konferencija o femicidu organizovana je u okviru globalne kampanje 16 dana aktivizma borbe protiv nasilja nad
ženama i kampanje Život bez nasilja, koju Gender centar konitinuirano sprovodi svake godine.
Svoje predavanje Stevković je započela
podsjećanjem prisutnih na krvavi vikend u Srbiji, u maju ove godine, kada je stradao
veliki broj žena od strane svojih partnera i članova porodice. “Taj vikend je u
Srbiji pokrenuo aktivniju priču o rodno zasnovanom nasilju i ubistvima žena u Srbiji. Od početka godine, do
tog vikenda u maju, bilo je više smrtno stradalih žena od femicida nego tokom
cijele prethodne godine. Nakon toga, u medijima je pokrenuta veoma intenzivna
kampanja o rodno zasnovanom nasilju, što
se pokazalo kao pozitivna stvar. Možda čak i prvi put da mediji čine pozitivnu
stvar, u smislu da se veći broj žena javljao policiji, centrima za socijalni
rad, međutim to i dalje nije sprečilo pojavu rodno zasnovanih ubistava u Srbiji.”
Objašnjavajući pojam femicida,
Stevković je kazala da je femicid najekstremnija, najtragičnija i najteža
posljedica partnerskog nasilja i najteži oblik rodno zasnovanog nasilja.
“Prisutan je u svim društvima i
nije nešto što je novo u svetu. Otkad postoji ljudska zajednica, otkad postoje
interpersonalni odnosi, on se javlja u svim društvima, u svim društvenim
aspektima, u svim društvenim grupama, sa određenim razlikama u smislu obimnosti,
vrsta femicida koje se javljaju i vrsta rizika koji njemu prethode.”
Prenosimo vam dijelove sa predavanja mr Stevković:
Termin “femicid” prvi put je
upotrijebljen 1976. godine, a upotrijebila ga je Dajana Rasel, koja je tokom
svog dugogodišnjeg bavljenja rodno zasnovanim nasiljem i rada sa žrtvama rodno
zasnovanog nasilja, kao i sa porodicama žrtava koje su stradale od rodno
zasnovanog nasilja, uvidjela neophodnost aktivnijeg društvenog bavljenja ovom
problematikom.
Kada je prvi put upotrijebljen
pojam femicida, on se odnosio isključivo na ubistvo žene zato što je žena i od
strane njenog partnera. Nekih 10-15 godina kasnije, ovaj pojam je revidiran i
proširen tako da se odnosi na sva ubistva žena, bez obzira koja je motivacija
tog ubistva, da li je u pitanju mržnja, mizoginija, kontrola, dominacija, moć
nad ženom, ljubomora, posesivnost. Ovim proširenim pojmom femicida obuhvaćena
su i ubistva žena koja su izvršena od strane drugih aktera, ne samo od njihovih
trenutnih ili bivših partnera.
Iako je termin femicida u svijetu
upotrebljen prvi put 1976. godine, u Evropi se o femicidu govori tek početkom
21. veka. Zahvaljujući izuzetnim
aktivnostima tzv. ženskih organizacija, 2007. godine prvi put je usvojena
rezolucija Evropskog parlamenta o femicidu. Prvi put je na nivou Evrope,
formalno i zvanično, govoreno o femicidu kao obliku rodno zasnovanog nasilja.
Važno je napomenuti da femicid
nije izolovana pojava. Ubistvo žene nije nešto što se dešava ad hoc, iznenada,
što je posljedica trenutnog afekta. Ubistvo žene je kraj kontinuuma nasilja
kojem je žena izložena od strane svog partner ili šire društvene zajednice, od
strane društva u cjelini.
Često možemo čuti kritike da je
femicid još jedan feministički pojam, feminističko pretjerivanje sa pravima
žena, sa naglašavanjem ugroženosti žena, ali da je neosporna činjenica da se
femicidi, ubistva žena, razlikuju od svih ostalih ubistava, prvenstveno od
ubistava muškaraca.
Muškarci su najčešći izvršioci i
najčešće žrtve ubistava, ali ono što je karatkeristično za ubistva muškaraca je
da su oni najčešće žrtve ubistava koja se dešavaju u javnom prostoru, na ulici
ili nekom drugom javnom mjestu. Takođe, oni su najčešće žrtve ubistava koja
vrše stranci, njima nepoznate osobe, vrlo rijetko njima poznate osobe.
Muškarci najčešće stradaju od
vatrenog oružja, a kada je u pitanju motivacija, to je najčešće rezultat
fizičkog ili verbalnog konflikta ili je u pitanju osveta.
Žena, za razliku od muškarca, u
velikoj većini slučajeva strada u svom porodičnom domu, u sredini u kojoj bi
trebalo da se oseća sigurno.
Druga razlika u odnosu na ubistvo
muškaraca, žena strada od njoj poznate osobe, to su najčešće njeni partneri,
vrlo često njeni sinovi, ređe ćerke, ali sinovi dosta često.
Što se tiče motivacije, retko je
u pitanju osveta, veoma često ljubomora, posesivnost, možda čak i mržnja ka
ženi prosto zato što je žena.
Ono što je specifično za način
izvršenja ubistva žene, to je izuzetna brutalnost, koja se ogleda u sredstvu
kojim se vrši ubistvo, najčešće je u pitanju hladno oružje, a žene vrlo često
bivaju pretučene do okončanja života.
Glavna karakteristika svih oblika
femicida jeste rodna zasnovanost, kontrola i diskriminacija koja eskalira u
jednom trenutku i završava se ubistvom.
Jedan od oblika femicida je
ubistvo kao posljedica porodičnog nasilja. Tu spada i partnersko ubistvo i to
je nasilje koje se dešava dugi niz godina, a ono što je karakteristično i što
se pokazalo u gotovo svim slučajevima u Srbiji koji su se dogodili u ovoj
godini, jeste da je većina tih žena tražila pomoć, bilo da su je tražile od
policije ili su se obraćale centrima za socijalni rad. Nakon tog krvavog
vikenda, dva mjeseca kasnije, dogodio se slučaj femicida u manjem gradu u Srbiji,
gdje je žena prijavljivala nasilnika. On je bio kratko priveden i pušten kući, jer
nisu imali osnova da ga zadrže. Nakon toga je izvršio ubistvo, što je izazvalo
reakciju u MUPu i svi nadležni su suspendovani. Ali kada se desi posljedica, to
ne vraća ženu koja je izgubila život.
Ono što je problem generalno kod
femicida koji se dešava u partnerskim odnosima i porodici jeste činjenica da
veliki broj žrtava ne prijavljuje porodično nasilje.
Iz zvaničnih statističkih
podataka, vidimo da broj prijavljenih slučajeva u Srbiji raste, ali i taj broj
je samo vrh ledenog brijega. Kada imate situaciju da žrtva ne prijavljuje
nasilje, da članovi porodice, susjedstvo, ne prijavljuju ono što se dešava u porodičnom
domu, nemate mogućnost da preventivno djelujete.
Imamo i situacije da žrtva traži
pomoć, ali da ne nailazi na adekvatnu pomoć.To je oblast na kojoj bi naročito trebali
da djelujemo.
Kada je u pitanju druga vrsta
femicida, ubistvo žena u ime časti, moram da kažem da, kada sam počela da se
bavim ovom tematikom, mislila sam da ova vrsta ubistava više ne postoji,
međutim pokazalo se da je ova vrsta femicida nama dosta bliska. Danas je
prisutna praktično u svim državama, u većini država gdje je vrlo zastupljena
islamska religija. Imamo je u Turskoj, u Francuskoj, u Švajcarskoj, u Italiji.
Ono što je u osnovi ovog oblika femicida, to je ubistvo žene zbog toga što se
smatra da je ona svojim neprimjerenim ponašanjem ugrozila čast porodice. To je
vrsta femicida koja je kulturološki uslovljena.
Šta je to što žena radi da bi
bila kriva i na ovaj način kažnjena? To
je pogrešan izbor bračnog partnera po kriterijima zajednice, neprimjeren način
oblačenja, izbor neadekvatne škole, zanimanja, njeno kulturološki neprimjereno
ponašanje sa osobama muškog pola. Nažalost, ono što je vrlo frapirajuće kod ove
vrste femicida jeste to da se i žrtve silovanja smatraju krivima za ono što se
njima dogodilo i bivaju na ovaj način kažnjene. Ono što je kod ove vrste
femicida specifično i vrlo je slično kod porodičnog femicida, to je da imamo
ženu koja je žrtva i imamo muškog člana porodice koji vrši to ubistvo, bilo da
je u pitanju otac, brat, bivši ili sadašnji bračni ili emotivni partner. Ova
vrsta femicida se vrši na javnom mestu kako bi se, da tako kažem, ispunio “edukativni”
karakter ove vrste femcida, odnosno kako bi se uticalo na druge mlade djevojke
da se ne ponašaju na taj način da ne bi bile kažnjene. Ono što je takođe
zastrašujuće jeste da vrlo mlade devojke bivaju na ovaj način kažnjene.
Zatim imamo ubistvo žena u vezi
sa mirazom. To se javlja u onim zemljama gdje je još uvek veliki akcenat
prilikom sklapanja bračne zajednice na davanju miraza od strane djevojčine
porodice, porodici mladoženje. Ova vrsta femicida nam je prilično daleko, ali
još uvijek je vrlo zastupljena u Indiji, u Pakistanu, pa i u Kini, i u nekim
afričkim državama. Suština je da, ukoliko porodica nije u mogućnosti da daje
novac, nakit ili druga materijalna sredstva, porodici mladoženje, žena se u tim
situacijama smatra nepotrebnim viškom i na taj način biva eliminisana iz bračne
ili porodične zajednice.
U vezi sa organizovanim
kriminalom, ovaj oblik femicida je karakterističan za one države gde je vrlo
razvijen organizovani kriminal i ilegalna trgovina narkoticima. Žene su u ovim
situacijama tretirane kao objekti koji moraju da ponesu poruku profesionalnom
konkurentu. Ova vrsta femicida je dosta slična sa ubistvom žena u ratu, gdje, u
osnovi, žena nosi simboličnu poruku konkurentu ili ratnom neprijatelju, a
poruka je “imam nešto tvoje, uzeo sam nešto tvoje”. Kroz ubistvo žene nastoji
se pokazati moć, dominacija i kontrola onog koji vrši ubistvo nad onim čije je “vlasništvo”
ubio. Vidimo i ovdje da je u osnovi femicida rigidni patrijarhalni stav da je
žena vlasništvo muškarca, bilo da je dijete vlasništvo oca ili supruga, djevojka
vlasništvo emotivnog partnera, odnosno supruga.
Što se tiče ubistva žena u ratu,
nažalost, suočavali smo se sa ovim situacijama u našoj bliskoj istoriji.
Što se tiče selektivnih prekida
trudnoće, ubistvo ženskog djeteta po rođenju takođe se tretira kao oblik rodno
zasnovanog nasilja, koji je danas i te kako raspostranjen kao vid populacione
politike u državama u kojima postoji opasnost od prenaseljenosti.
Ovaj oblik femicida, bilo da je
direktno ili indirektno promovisan od strane države u situacijama kada država
ograničava broj djece koja će se roditi u određenoj porodici ili ograničava pol
djece koja mogu da se rode, prisiljava članove porodice na ovaj oblik femicida.
To je danas vrlo rasprostranjeno
u Kini i uopšte u azijskom području.
Još jedan oblik femicida koji je prisutan
u nekim zemljama Bliskog istoka jeste ubistvo žene zbog vještičarenja. U osnovi
je mržnja prema ženi koja se javlja od strane članova porodice ili ženi bliskih
prijatelja.
Kada tumačimo podatke o rasprostranjenosti
rodno zasnovanog nasilja, uvijek moramo da ih tumačimo sa rezervom, upravo zbog
toga što veliki broj slučajeva ostaje neprijavljen.
Isto tako ne možemo da kažemo apsolutan
broj ubijenih žena zato što tu informaciju dobijemo iz medija. U Srbiji, a to
je problem i u velikom broju država, ne možemo da ustanovimo da li je žena
ubijena zato što je žena, da li je ubijena od stranca, da li je neko upao u njen
dom, da li je ubijena na ulici itd. Te informacije nisu selektivne i ne možemo
iz statističkih podataka utvrditi da li je u pitanju femicid u užem smislu ili
je ubistvo žene ad hoc.
Problem je i to što ne postoji
saglasnost između država oko toga šta je femicid, šta će se tretirati kao
femicid. U velikom broju država je to teško ubistvo, ubistvo koje je posljedica
porodičnog nasilja, izvršeno na surov način i razne druge karakteristike. Kod
nas u Srbiji biće tretirano ili kao teško ubistvo ili kao ubistvo koje je posljedica
porodičnog nasilja. Kada tako okvalifikujete djelo, teško da se može govoriti o
femicidu, jer se iz priče izbacuje rodni aspekt izvršenja ovih krivičnih djela.
Jedna od dobrih statistika
femicida, iz razloga što su u njoj inkorporirani podaci za 111 država, jeste
statistika Small Arms Survey koja pokazuje da svake godine strada 66000 žena na
svjetskom nivou.Taj broj se mijenja iz godine u godinu, ali to je neki prosjek.
To čini jednu petinu svih ubistava koja se u svijetu izvrše, što je dosta velik
broj.
Na osnovu toga je ustanovljeno da
je u državama gdje je generalno visoka stopa nasilja, kriminala i ubistava
prisutna i visoka stopa ovih ubistava.
U državama gdje je inače manja
stopa ubistava, prisutna je i manja stopa femicida, ali u tim državama dominira
upravo ono što je partnerski femicid, posljedica kontinuiranog nasilja kojem su
žene bile izložene od strane svog partnera.
Na osnovu podataka projekta
DAPHNE za 2012. godinu, ustanovljeno je da na godišnjem nivou u državama Evropske
unije, smrtno strada 3500 ljudi kao posljedica partnerskog nasilja. Od 9 ljudi,
koliko ih strada na dnevnom nivou, 7 je žena, a samo 2 muškarca. Pri tom, u
situacijama gdje žena vrši to partnersko ubistvo, vrlo često je u pitanju
zaštita od dugogodišnjeg nasilja koje je trpila od strane partnera. Vrlo rijetko
se dešava da je žena izvršila ubistvo nakon što je ona prethodno vršila nasilje
nad partnerom.
Prema starosnoj dobi žrtava
femicida, najugroženije su žene srednje starosne dobi između 30 i 60 godina. Najmanje
je zastupljeno ubistvo osoba ženskog pola do 14 godina. Uzrasna kategorija od
15 do 29 godina je u manjoj stopi zastupljena od ostalih, ali ne mnogo manje. Ako
imamo jednu ili dvije mlade žene na 100000 stanovnika u jednoj državi, to je
izuzetno veliki broj.
Jedan od faktora rizika kod žena
žrtava i muškaraca izvršilaca jeste pristustvo viktimizacije i nasilja u ranom
djetinjstvu. Ne postoji nijedno istraživanje koje direktno ispituje vezu između
nasilja koje su žene trpile u ranom djetinjstvu i kasnije viktimizacije žena,
ali je evidentno i većina stručnjaka se slaže sa tim da kod žene koja je bila
žrtva posredne viktimizacije, koja je posmatrala nasilje oca nad majkom u ranom
djetinjstvu, ili koja je bila i sama žrtva nasilja u ranom djetinjstvu, u
velikoj mjeri postoji rizik da će i u odrasloj dobi nastaviti obrazac svoje
viktimizacije. Da će i u odrasloj dobi biti žrtva partnerskog naislja, koje u
jednom trenutku može da eskalira femicidom.
Faktor rizika za ženu je
kontinuirano psihičko i fizičko nasilje koje trpi. Kada žena odluči da napusti nasilnika,
tada je najugroženija i u tim situacijama se najčešće dešava femicid. Ono što
je specifično jeste da u velikom broju slučajeva femicidu prethodi proganjanje
žene. U vezi sa tim, vrlo je problematično što se u velikom broju država, pa i
u Srbiji, proganjanje ne prepoznaje kao inkriminišuće ponašanje, kao visoko
rizično po žrtvu.
Kada su u pitanju muškarci,
njihovo iskustvo viktimizacije u ranom djetinjstvu i to prvenstveno
viktimizacije posrednim nasiljem, onim situacijama kada on u djetinjstvu
posmatra svog oca kako je nasilan prema majci, te iskustvo neposredne
viktimizacije i fizičkog kažnjavanja, jesu faktori rzika za njihovo kasnije fizičko
nasilje prema partnerki, koje može da eskalira njenim ubistvom.
Često se pominje i zloupotreba
alkohola kao faktor rizika. Međutim, čini se da u slučajevima koji su se
dogodili kod nas, mali
je broj onih koji su u izvršenju ubistva bili pod bilo kakvim uticajem
alkohola. Neosporna osobina svih izvršilaca femicida je njihova patološka
ljubomora, posesivnost i ta opsesija žrtvom, koju u jednom momentu lišavaju života.
Ovi pomenuti faktori rizika ne znače
da će muškarci ili žene kod kojih su ovi faktori rizika prisutni biti izvršioci
ili žrtve femicida.
Veliki broj faktora i okolnosti
deluju na nasilnu situaciju, pogotovo na
situaciju koja eskalira ubistvom.
Sve zemlje naše regije imaju svoj
tim u zajedničkom projektu COST Action
Femicid Across Europe, koji se provodi na nivou Evrope i u kojem
učestvuju 33 države. Iskreno se nadam da će iz te ideje proisteći da se na
nivou Evrope napravi jedinstvena opservatorija o femicidu, po ugledu na
portugalsku, koja se pokazala kao vrlo dobra. To bi omogućilo kontinuirano
praćenja rodno zasnovanog nasilja, u cilju da se preduprijedi femicid, smrtno
stradanje žene.
Foto: mr Ljiljana Stevković
Mr Ljiljana Stevković je asistentkinja na Fakultetu za specijalnu
edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu, na predmetima
Kriminologija, Maloletnička delinkvencija, Viktimologija i Nasilje nad decom. Angažovana
je na projektu „Razvoj metodologije evidentiranja kriminaliteta kao osnova
kreiranja efikasnih mera za njegovo suzbijanje i prevenciju“. Takođe, bila je
asistentkinja trećeg ciklusa Međunarodne ankete samoprijavljivanjem
maloletničke delinkvencije (ISRD3) u Srbiji i koordinatorka Studije praćenja
slučajeva u okviru Balkanske epidemiološke studije o zlostavljanju i
zanemarivanju dece (BECAN). Na Fakultetu za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju prijavila je doktorsku disertaciju na temu Porodično nasilje
maloletnih lica. Mr Ljiljana Stevković je i istraživačica
Viktimološkog društva Srbije i članica tima Republike Srbije u okviru evropskog
projekta COST Action IS1206 Femicide Across Europe.