U Lijevču polju, nadomak Gradiške, Milena Erceg već 22 godine ustaje prije svitanja. Krave ne znaju za krize, inflaciju ni pravilnike, one traže red, hranu i čovjeka. Zajedno sa suprugom Goranom, Milena je iz ničega izgradila farmu, podigla kredit i krenula sa svega 20 litara mlijeka dnevno. Danas imaju 50 grla, ali uprkos rastu proizvodnje, osjećaj sigurnosti nikada nije bio manji.
Razgovarali smo sa Milenom Erceg o novoj premiji, uvozu, višku mlijeka, strahu od gašenja farmi i pitanju koje sve češće ostaje bez odgovora, ima li mljekarstvo u Republici Srpskoj uopšte budućnost?
Juče su mljekari u Banaluci prihvatili novu premiju od 30 feninga po litru i 500 KM po muznom grlu. Kako gledate na ovaj dogovor i da li vam to olakšava poslovanje?
Premija je već nekoliko godina ista i moram reći da je bar bila redovna. A redovne isplate su izuzetno važne jer donose kakvu-takvu sigurnost da možete planirati plaćanje obaveza, kredita ili ulaganja. Međutim, uz inflaciju koja raste iz godine u godinu, ta premija više nema istu vrijednost. Realno, ona danas vrijedi znatno manje nego prije pet-šest godina. Očekivalo se da će udruženje, u dogovoru sa proizvođačima, prije donošenja novog pravilnika tražiti veći iznos po litru mlijeka. Što se tiče premije po muznom grlu, tu postoje strogi uslovi – krava mora da se oteli u toku godine, tele mora biti uredno prijavljeno i omatičeno. Tek tada ulazi u bazu podataka. Tako da tu premiju ne dobijaju svi, nego samo oni koji ispune sve administrativne uslove.
Ali da budemo iskreni od toga se ne može graditi život. To je novac da preživite mjesec, da pokrijete osnovne troškove. Ne i da planirate budućnost.
Kako je poslovanje izgledalo prije nekoliko godina u poređenju s današnjim uslovima?
Što se tiče posljednjih godina, bilo je oscilacija u cijenama mlijeka. Imali smo siguran otkup i redovnu premiju, dok su ostali podsticaji stizali i isplaćivani uglavnom na vrijeme. Naravno, za svaki od podsticaja postojao je pravilnik prema kojem se ostvarivao. Proizvodnja je kod većine proizvođača počela da raste i razvija se, ali ovaj oblik proizvodnje zahtijeva mnogo rada i ne može se sa sigurnošću dugoročno planirati.
Čak i kada sve ide dobro, dešavaju se nepredviđene situacije jer krave se razbole, uginu ili se tele, a zna biti i period suše kada ne uberemo ni zrno, kao što se nama desilo prvi put kada smo počeli s ovim poslom. Sve što smo planirali nismo uspjeli realizovati i morali smo kupovati hranu za 70 grla – kompletan obrok.
A ove godine?
Ovu godinu nemamo zaradu, imamo kašnjenja kod dobavljača, te su podsticaji ključni za vraćanje dugova i plaćanje kredita. Pored uobičajenih problema, suočavamo se i s ogromnom nesigurnošću jer je cijena mlijeka od 1. januara niža za 0,5 KM i još ide prema dolje. Uz to smo limitirani količinom u prva tri mjeseca ove godine, na mojoj farmi prosjek je bio 22.000 litara za šest mjeseci, a sada imamo limit od 16.000. Najgore je što ne znamo da li će ograničenje stati na tome. Zbog toga nemamo višak ni planove za dalja ulaganja u proizvodnju. Gubi se svaki smisao i postoji velika opasnost da se farme počnu gasiti.
Mljekari su prošle sedmice poslali inspekciju na teren?
Što se tiče uvoza, moram reći da rijetko kad kupujem hranu, jer većinu proizvodim sama, pa nisam baš upućena u to šta sve ima na našem tržištu, kakvog je sastava i porijekla. U skorije vrijeme sam saznala da mnogi uvozni sirevi i drugi mliječni proizvodi sadrže palmino ulje, zbog čega nisu konkurentni našim domaćim proizvodima. Smatram da bi trebalo pojačati kontrole uvezenih mliječnih proizvoda, kako bi se jasno označilo šta je u pitanju i kako bi se takvi proizvodi odvojili od domaćih. Takođe, smatram da bi marže na naše domaće proizvode trebale biti manje. Kada lično vidim cijene naših proizvoda u marketima, često se iznenadim, jer znam koliku cijenu mi dobijemo za 1 litru ekstra kvaliteta. Bilo bi dobro, i za proizvođače i za potrošače, da neko redovno prati stanje, vrši kontrole hrane i na taj način štiti i jedne i druge.
Vi ste 2023. godine ozbiljno razmišljali o gašenju farme?
Tada smo imali problem sa zemljištem koje je opština dodjeljivala u zakup jer su prioritet su imali ljudi koji su bili politički bliži. Sa dodijeljenom količinom od 13 hektara nismo imali šanse da prehranimo 40 muznih i 20 priplodnih krava, te smo zbog toga ostali bez usjeva, jer je lokacija močvarna i neadekvatna za bilo koju kulturu osim u idealnim vremenskim godinama. Poslije toga smo kupovali zemljište da ublažimo manjak i uzimali ga u zakup na lokacijama udaljenim i po 15 kilometara, dok se zemljište ispred naše kuće obrađuje od strane drugih.
Šta vas, uprkos svim problemima, još uvijek drži u ovom poslu ?
Ono što me drži na farmi je upravo to što sam sve ove krave stvorila zajedno sa svojom porodicom i nemam srca da ih rasprodajem. Te krave su mi pomagale da rastem i da ostvarim svoje ciljeve, izgradila sam kuću i stvorila osnovne uslove za normalan život na selu. Djeca su rasla ovdje, cijela porodica je živjela od ovih životinja. Da sam ih naslijedila, možda bih lako sve prodala i zatvorila farmu.
Sjećam se i početka. Sedam godina smo svakodnevno prevozili od 30 do 100 litara mlijeka, svaki dan po 10 kilometara. Kada smo nakon sedam godina došli do 100 litara dnevno, dobili smo prvi Laktrofriz kod kuće, i to je bilo tačno prije 17 godina. Ovo nije obična firma koju sutra možeš zatvoriti, ovdje su živa bića stvorena kroz genetiku i brigu više od 20 godina. Lako je reći “rasprodati”, ali stvarnost je drugačija.
A djeca da li su zainteresovana?
Moj jedan sin je izrazio želju da nastavi farmu i ja bih ga u tome u svakom smislu podržala. Međutim, s obzirom na trenutna dešavanja, trenutno nije moguće gurati ga u ovakvu neizvjesnost i rizike. Da bi nastavio, potrebno je ulaganje, renoviranje farme, muzilišta, sistema za navodnjavanje usjeva. Takva sredstva niko nema gotovinom, a ulazak u kredite u ovom trenutku zbog ovakve problematike nema smisla. Ipak, daćemo sve od sebe da farmu održimo. Moj sin će sam odlučiti svoj put, a mi ćemo ga u svemu podržati.