Plančić je o nasilju nad ženama govorila iz perspektive osoba sa
invaliditetom i osvrnula se na sve sistemske i arhitektonske barijere koje žene
sa invaliditetom doživljavaju, naglašavajući da su one najizraženije i dalje u
glavama onih koji diskriminišu. Pričala je i o tome kako Bosna i Hercegovina
ima solidne zakonske regulative kada su u pitanju prava osoba sa invaliditetom,
ali da se one ne poštuju. Iako, kako ističe institucije sve više rade svoj
posao, i dalje se ženama, osobama sa invaliditetom ne vjeruje kada prijave
nasilje, zbog stigme i pitanja „ko bi tebe takvu dirao“.
Ona naglašava i da je veliki problem što se većina nasilja nad ženama i
generalno osobama sa invaliditetom vrši u krugu porodice, a da što je invaliditet
izraženiji i što je osobi za funkcionisanje potrebnije više pomoći, to nasilje
postaje izraženije. Po njenim riječima, veliki broj osoba sa invaliditetom,
naročito žena u našem društvu, osim fizičkog, trpi i verbalno i ekonomsko
nasilje, jer porodice osoba sa invaliditetom smatraju da invalidnina pripada
njima, a ne osobama sa invaliditetom, izbjegavaju angažovanje personalne
asistencije i nerijetko im je ograničeno kretanje.
Plančić naglašava da žene, osobe sa invaliditetom nailaze i na teškoće prilikom
zaposlenja, jer se njihove kompetencije dodatno propituju, da mnogo teže
ostvaruju partnerske veze jer se u okruženju partnera uvijek neko nađe ko će ih
okarakterisati kao teret i kada se odluče za majčinstvo, da je ono stalno pod
upitnikom da li su one sposobne za to.
„Žene sa invaliditetom se jednako plaše mraka kao i žene bez invaliditeta,
samo što naš mrak ima i jedno drugo ime, a zove se predrasude i ograničenja.
Svako nasilje počinje isključivanjem. Ograničenja su svuda. Ne dopuštam da moj
invaliditet bude moj jedini identitet i nikada svoj invaliditet ne stavljam u
prvi plan. Moja životna misija je da neka druga osoba sa invaliditetom ne
prolazi putem kojim sam ja i ako barem kod jedne osobe uspijem promijeniti ugao
gledanja osoba sa invaliditetom bez sažaljenja, kao ljude sa vrlinama, manama i
potencijalima, moja misija će biti uspješna.“- govori Selma.
Na pitanje kako javnost gleda osobe na invaliditetom, ona odgovara: „Ne
volim kada mediji koriste izraz osobe sa posebnim potrebama. Posebne potrebe ne
postoje, postoje samo određeni načini zadovoljavanja istih potreba kod osoba sa
različitim vrstama invaliditeta. Mi imamo potrebe kao i svi ljudi: za normalnim
životom, obrazovanjem, zaposlenjem, putovanjima i učestvovanjem u svakom
segmentu života onako kako učestvuju i ljudi bez invaliditeta. Mediji nas
predstavljaju ili kao heroje, ili kao žrtve, a treba samo da nas predstavljaju
kao normale ljude, kako bi nam se omogućilo življenje života sa svim njegovim
prednostima i manama.“
Govoreći o tome na koji način se ona izborila sa predrasudama i prihvatila
sebe i svoj invaliditet, Selma objašnjava: „Počela sam živjeti život kad sam
prestala pokušavati da se riješim svog invaliditeta pod svaku cijenu i
prihvatim ga kao takvog. Umjesto fokusa na sami invaliditet, ja sam fokus
pomjerila na to da radim na sebi i obrazujem se, da upoznajem druge ljude i
dijelim svoja iskustva kako bih pomogla drugim ljudima. Moj fokus više nije na
onome što ne mogu, nego na onome koliko mogu.“