Energetsko siromaštvo nije samo statistika u izvještajima – ono je svakodnevna stvarnost miliona ljudi koji ne mogu da zagriju dom, skuvaju obrok ili se slobodno kreću. Dok se u Evropskoj uniji na ovu temu već dugo govori, u Bosni i Hercegovini ona još uvijek luta između institucija, definicija i strategija. O tome smo razgovarali sa prof. dr Petrom Gverom sa Mašinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, koji je uključen u značajan međunarodni projekat ENPOWER, posvećen upravo ovom problemu.
ENPOWER: projekat koji gura granice
Na početku razgovora, profesor Gvero ističe značaj ENPOWER projekta, koji se realizuje u okviru Horizon Europe programa. Cilj projekta je da ojača naučnu reputaciju Univerziteta u Banjaluci, unaprijedi saradnju sa evropskim partnerima i podrži rješavanje kompleksnih društvenih problema – u ovom slučaju, energetskog siromaštva.
„To je problem koji nije lako definisati jer obuhvata širok spektar oblasti – od održivog zgradarstva, energetske efikasnosti, pametnih mreža, do primjene vještačke inteligencije u donošenju odluka“, objašnjava Gvero za BUKU. Partneri na projektu dolaze iz Irske, Italije, Belgije i Holandije, što dodatno doprinosi kvalitetu istraživanja.
Energetsko siromaštvo- nevidljivi problem
Iako u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji zvanična definicija energetskog siromaštva, praksa pokazuje da je riječ o ozbiljnom i sve prisutnijem fenomenu. Prema jednoj od najčešće korišćenih definicija, domaćinstvo se smatra energetskim siromašnim ako više od 10% prihoda troši na energente.
„Situacija je složena jer zavisi od prihoda, energetske efikasnosti objekata i cijena energije. To nije problem samo siromašnih – često pogađa i tzv. srednju klasu“, naglašava profesor.
Podaci iz anketiranja domaćinstava u Tuzlanskom kantonu pokazuju da je čak 74% domaćinstava energetski siromašno. To znači da nisu u stanju da obezbijede osnovne uslove za život- grijanje, hlađenje, rasvjetu, kuvanje.
Energetsko siromaštvo ne znači samo hladan stan zimi. „Posljedice se reflektuju na zdravlje, ishranu, obrazovanje i opšti kvalitet života. Neki simptomi su vidljivi, neki su mjerljivi, a neki ostaju potpuno nevidljivi – poput mentalnog zdravlja ili socijalne isključenosti“, ističe Gvero.
Najugroženiji su penzioneri, porodice sa niskim prihodima i stanovnici loše izolovanih objekata, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama.
Šta radimo – a šta bismo mogli?
Nažalost, u BiH još uvijek ne postoje posebne politike, strategije ni institucije koje se sistemski bave ovim problemom. „Bez zajedničke definicije ne možemo imati ni konkretne mjere. A budući da je riječ o interdisciplinarnom izazovu, teško je čak i utvrditi koja bi institucija bila nadležna“, kaže Gvero.
U Evropskoj uniji situacija je drugačija: postoje observatoriji, prate se indikatori, kombinuju se tehnička, socijalna i ekonomska rješenja. “Nordijske zemlje ovaj problem rješavaju kombinacijom efikasnosti zgrada, socijalnim politikama i integracijom obnovljivih izvora energije u svekodnevni život. Dobar primjer je Slovenija koja se uspješno bori sa ovim pproblemom kroz integraciju socijalnih i energetskih politika ili Austrija koja ima usvojenu krovnu strategiju energetskog siromaštva koja je obuhvatila kombinaciju gore pomenutih rješenja uz posebnu pažnju posvećenu osjetljivim grupama stanovništva, kao što su penzioneri ili porodice sa niskim prihodima”, objašnjava Gvero.
siromaštvom.
Šansa u izazovu
Ipak, Gvero ne gubi iz vida pozitivnu stranu: „Uz pravilan pristup, ovo može biti i prilika za poslovni sektor. Kompanije koje se bave građevinom, energetikom, softverskim rješenjima – sve one mogu biti dio rješenja.“
Ulaganje u energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije, uz podršku inovativnih tehnologija poput interneta stvari i vještačke inteligencije, pokazuje se kao efikasan put ka dugoročnom rješenju.
U konačnici energetsko siromaštvo je globalni izazov, ali njegovi lokalni izrazi traže domaće odgovore. Profesor Petar Gvero i tim sa Univerziteta u Banjaluci kroz projekat ENPOWER pokazuju da se i iz manjih sredina mogu pokrenuti veliki talasi promjena. Za početak, kako kaže Gvero, potrebna je svijest – a onda i sistemski pristup koji ne ostavlja nikoga iza.