Sjedim za kompom. Spreman sam da počnem sa akcijom. Novi tekst je bio u prstima, slike bolesnika što rade grozomorne stvari nejači bile su spremne za objavu. Grijeh je uvijek bio blizak svakom čovjeku, hajvanu, insanu, orangutanu. Da se ne lažemo.
Rekoh u sebi: „ Nema šta, samo lagano, samo bolesno, dole tabu i šutanje“.
Natežem živce, lomim prste, ali ne ide. Nije lako objektivno pisati o bolesnicima. Probajte.
Uzmem pauzu i odem malo da pročetujem na starom Đavoljem/Ђавољем – Šejtanskom/Шејтанском igralištu. Dragi su mi Fejsbuk i njegov mlađi, ali bolesniji rođak Chatroulette.
Na fejsu se zeleni čet lista, a nisu svi muslimani, niti su svi četnici, iako četuju i zelene se. Stvarno je tako – svi su zeleni i svi četuju. I nikom ništa ne smeta.
Lete rikvestovi, mladi se zavode, opuštaju, druže i ašikuju.
Komentarišu slike, razmjenjuju šale, zgode, pošalice (kako je onomad Swizac znao reći).
I svi zeleni i svi četuju.
Zazeleni se i moja fejsbučka grandioznost i odvažnost.
Pređem pogledom po čet listi, a tamo – zeleni se i Emina, iliti Zvjezdana, kako je nekad od milja nazovem.
Jednom mi je objasnila – na arapskom Emina znači vjerna, a zvjezdano nebo je uvijek iznad nas, vjerno i sjajno.
To mi je bilo divno. Zvijezde su super. Ona – takođe.
Inače, Emina je veoma poželjna mlada dama, divna osoba, djevojka, ljudsko biće. Iz Mostara je. U vrijeme rata je mnoga zla očima vidjela, al’ to nije ubilo čovjeka u njoj. Nikad od nje nisam čuo neke izjave mržnje. Ljudi su ljudi bez obzira na vrijeme i događaje. Uvijek kada se vidimo, proljudujemo, udarimo po veselju, zagalamimo. Mogu slobodno reći da se volimo.
Kao dva prijatelja i cyber komšije, susjedi.
Ljudi smo.
Noževi, žice i ostali repromaterijal smrti
Pozdravim prvi, upitam je kako ide i šta radi? Sve je ok, al’ mi reče da ju je glupost po ko zna koji put potresla. U pitanju je sadržaj koji je vidjela na Mreži. Šta je bilo? Ištem linkova, ona mi pošalje. Dva klika i užas se učita: Fb grupa – Nož, žica, Srebrenica. Gledam sadržaj stranice, čitam komentare i zgražavam se. Posebno su bolesne slike i komentari istih. Ima i svinja među fotkama. Tačno ne znam šta bih više napisao na takav sadržaj, te komentare, taj pristup u odnosu među ljudskim bićima.
Jezivo, prazno i otužno!
Kaljuga satanizma, zlodjela i gluposti uvijek je u blizini i samo je pitanje vremena kad će neki čovjek, insani i ostali, početi da se valja i krmači, nadasve.
Da, krmači!
Ovo nema veze sa vjerom. To je metafora, ali i slamka za koju će se bolestan čitalac zakačiti.
Prokomentarisali smo glupost i prazninu aktera gnusnog sadržaja i otišli oflajn.
KALJUGA besmisla
Tuga me ispuni i žal prožme. Mrtvi su mrtvi, pjeva kolega Diplomac – pa što ih onda ne puste na miru?
Zašto svako malo po Balkanu zloupotrebljavaju i omalovažavaju kosti, krv i jauk unesrećenih? Bilo kojih.
Bol preživjelih, takođe. Traume onih koji se sjećaju.
Ne ulazim u brojke i slova, jer nisam statističar.
Prva tema o kojoj sam mislio pisati me napustila poput sjene, a kaljuga i bezdan bratoubilačke mržnje ponovo prožme moje grofovsko srce i odaje.
E moj Bože, Alahu i Budo, jes’ se budale natakare, što bi rek’o Đipalo Junuz. Po ko zna koji put ta gnusna i destruktivna fraza – Nož, žica, Srebrenica. Volim je zvati sveto trojstvo satanizma, jer bilo koji normalan, zdrav i duhovan čovjek, vjernik, hrišćanin, pravoslavac –nikada to ne bi pomislio, napisao, a kamoli radio.
Jer, ko go god misli i radi drugačije, ne može biti u istinskom kontaktu sa Višom Silom. Fakat. To je omalovažavanje Vrhunske Ljubavi Više Sile i njegove najsavršenije kreacije – drugog ljudskog bića, te poštovanja prema istom.
Isti užas me ispuni kada negdje osvane Srbe na vrbe i ostali umobolni repertoar narodnih umotvorina koje se mogu pročitati i čuti diljem Balkana, što u ruralnoj, što u urbanoj sredini. Gledam one slike, zagledam profile, uglavnom neki mnogo mlad svijet, a mnogo zadojen mržnjom. Neki čak rođeni devedeset-pete. Gnoj tranzicionih tinejdžera cijedio se sa FB zida gnusne grupe.
Ne bih da im zamjerim, ali ne mogu to da si objasnim, još manje da opravdam.
Pokušam sa teorijom da je to zato što su prve gutljaje mlijeka posisali u ratnim godinama, te su u samom startu bili zadojeni mržnjom. Kroz mlijeko. To su vam oni strani nuačnici i dokazali, tamo neki.
Majke koje su dojile tih ratnih godina bile su izložene zračenju straha i opšte mržnje balkanske, a najduže je to stanje treslo BiH, divnu zemlju oblika srca. Neću vam ovdje citirati komentare i prepucavanja sa gnusne FB grupe. Vidjeli smo svi masu puta takve sadističke izjave, psovanje svega živog i mrtvog, sve ženske familije bez obzira na uzrast, psovanje sjemena i plemena, paljenje imovine, klanje, silovanje i uriniranje. Veoma maštovito.
Ja to ne mogu ni smisliti!
Ko bi normalan o tome mislio, a kamoli to radio? Samo monstrumi. A bilo ih je uvijek! Guglajte i uvjerite se.
Tužan sam. Žao mi je svih koji su svijet napustili u mukama, krvi, blatu, jamama, pod kamom, protiv svoje volje, ukradeni od sna, odvođeni iz domova, sa njiva.
Od Vardara do Triglava, od Đerdapa do Jadrana. Od Evrope do Afrike i sve do Azije.
Jezivo je saznanje da živimo na planeti genocida i krvi.
Iskreno žalim i duboko sam potresen.
Stovarište Balkan
Ko je kriv što ti mladi ljudi na taj način šire vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost?
Šta rade psiholozi, socijalni radnici, nastavnici, vjeroučitelji, roditelji?
SIPA se takođe uključila, mediji i ostali.
Kako s tim govorom mržnje izaći na kraj – pitaju se svi.
Kazne, mjere – išta – NIŠTA?
Da li je porodica u pitanju ili pojedinac, bez obzira na godine?
Da li je osnovna ćelija društva otrovana kancerom zvanim – Opšta mržnja?
Ko pravi kancer?
Ko na njemu zarađuje?
Zašto se udaljavamo sami od sebe, od drugih, od smisla?
Vjerske vođe za velike praznike i blagdane šalju poruke mira i tolerancije.
Na skupovima se ljube i uvažavaju.
Uvijek su nasmijani i prijatni, dok njihova stada grade sakralne objekte, plivajući u kazanu mržnje i zlobe. Možda oni ne rade dobro svoj posao, ali svi rade za istog poslovođu – Hrist, Alah, Buda – Vrhunska Ljubav, Viša Sila – sve je to isto. Lažu oni koji tvrde drugačije.
Stada vrijeđaju jedni druge, pominju majke, sestre, vratove i paljevine, a svakom vjera kaže Poštuj, Ljubi, Voli, Moli, Oprosti, Posti – To su osnovna moralna i duhovna načela i mog i Emininog neba iznad nas, ali i moralnog zakona u nama. Zdravog života, na kraju krajeva. Pričali smo često o tome.
I ko nije u Bogu zna šta znače te riječi.
Ne mora se biti u Bogu da bi se ovako živjelo.
Komunikacija sa Bogom, samim sobom i drugim ljudskim bićem kanda je zakazala u našem čovjeku i to dugi niz godina, dok točak gazi, a pijesak curi.
Moramo razgovarati.
Moramo mnogo razgovarati.
Iskreno i smireno.
I dugo, dugo.
Koliko god bude trebalo.
Vrijeme je novac.
Para nemamo, tako da je vrijeme pred nama da tražimo bolja rješenja.
Mi, normalni, obični smrtnici.
A sada, umjesto što ćete lupati gluposti o kvaliteti teksta i o mojoj pismenosti, pišite prijedloge kako da rješavamo takve probleme. Šo je više zdravih i normalnih ljudi koji promišljaju i komuniciraju – veće su nam šanse.
Ne bacajte energiju i riječi ubudale i u mržnju.
Budimo konstruktivni, a ne destruktivni, za početak, na Mreži.
Za početak, obasjani sjajem monitora, sami u svojim sobama,
iskreni i spremni za promjenu.
Globalnu.
2012 je blizu.
Za kraj vam šaljem svoju molitvu, Nek je komšijina krava živa i zdrava ( Pjesmu možete preuzeti ovdje )