Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić razgovarao je jutros sa kancelarom Savezne Republike Njemačke Olafom Scholzom. Na stolu su bila pitanja iz ekonomije, uključujući i temu litijuma.
„Dakle, od litijuma, litijumskih baterija, privlačenja dodatnih investitora, do električnih automobila, gde očekujemo njihovu pomoć za proizvodnju da dođe u Srbiju, što bi značilo ogroman skok, kvantni skok Srbije unapred. Mnogo više novca, mnogo više bogatstva za naše građane i verujem da ćemo to uspeti sada“, rekao je predsjednik Vučić.
Samo dva dana ranije, na blogu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, objavljen je tekst o rudnim bogatstvima u RS. Dodik je najavio saradnju sa Srbijom i Mađarskom po ovom pitanju, te istakao saradnju s Njemačkom, koju je u prethodnim mjesecima žestoko kritikovao.
Dodik je izjavio: „Podržavamo rukovodstvo Srbije da na siguran kolosijek postave istraživanje i eksploataciju minerala, a posebno litijuma, i da će njihova iskustva biti dobar primjer i u Republici Srpskoj. Aktivnosti da se iskopavanje ruda opstruiše putem dezinformisanja javnosti od plaćenih aktivista u Srbiji i Srpskoj imaju istu adresu…“
A promjena stava u vezi sa saradnjom s Njemačkom nije iznenađenje za aktiviste koje Dodik optužuje za deiznformacije.
Snežana Jagodić Vujić, predsjednica Ekološkog udruženja „Eko put“, vjeruje da je otvaranje rudnika u Loparama, na Ozrenu, kao i u Jadru, ono što će uslijediti, a sve za potrebe energetske tranzicije EU, naročito Njemačke koja je najviše pogođena nedostatkom jeftinih energenata iz Rusije.
„Donosioci odluka, i kod nas i u Srbiji, možda i misle da žele dobro svom narodu u njihovoj viziji stvarnosti, vjerujem da je tako. Ali postoje i obični ljudi koji žive na ovim područjima i tu surovu stvarnost kakva stvarno jeste, već sada osjećaju nedostatak vode, naročito zdrave, pitke vode, koje usled raznih bušenja zbog tzv. istraživanja, menjaju svoje podzemne tokove i odlaze u drugom pravcu. U Semberiji i Mačvi, drinske podzemne vode su se povukle za 7 metara i sve to nije problem? A za 1 kg rude je potrebno izdvojiti pola miliona litara vode, baš te vode koja se povlači i koja mijenja pravac i koje, ako realizuju svoje zamisli, u ovom regionu više neće biti“, rekla je za BUKU Jagodić Vujić i dodala da se ipak nada da će naši donosioci odluka uzeti u obzir da je voda mnogo skuplja od kilograma neke rude, koja je danas možda i potrebna, ali sutra to neće biti.
„Lako je zemlju prokopati, izbušiti, izvaditi tu neku rudu koja se traži na način kako već vade rude po svijetu, usput slučajno zagaditi vodu, zemlju i vazduh, zaraditi neki novac i na kraju doći do pitanja – Šta sada? Da li uopšte razmišljaju na taj način ili ih je ta virtuelna zarada toliko zaslijepila da ne vide stvarno stanje u kome se nalazimo kao društvo“, pitala je naša sagovornica.
Slična pitanja muče i članove udruženja građana „Reci NE rudniku litijuma u Loparama“.
Tomislav Simikić smatra da je sve ovo osmišljeno odavno, samo nisu toliko otvoreno govorili o tome, kao sada, znajući da može doći do reakcije naroda.
A poruka naroda je jasna – narod neće rudnik.
„Ja lično živim u ‘nultoj zoni rudnika’ i znam da niko od mojih komšija ne planira da prodaje svoje imanje. Po cijenu života smo spremni da svoje branimo. Ako donosioci odluka nastave, moraju računati na narodni otpor iskazan u svim zakonom dozvoljenim oblicima. Lopare jesu male po broju stanovnika, ali nismo sami“, jasan je Simikić.
U mjestima gdje su do sada vršena geološka istraživanja, život više nikada neće biti isti.
Uvjereni smo se u maju ove godine tokom boravka u Loparama. Lokalno stanovništvo, poput Jovana Krsmanovića i njegovih komšija, suočava se s ozbiljnim posljedicama. Nakon početka bušenja, došlo je do sušenja stabala, prekida u snabdijevanju pitkom vodom te čak formiranja sumpornih jezera na mjestima gdje voda ranije nije izvirala.
„Ovo je moja zemlja, moja očevina. Od kako su ovdje počeli bušenje, nama niko nije rekao šta će se desiti. Ostali smo bez vode. Evo, ovdje trava ne raste, drva se suše, dva izvora pitke vode su nestala. A nikad od kako pamtim nije bilo svih ovih godina da je nestajalo vode. Sad smo bez pitke vode, pa nešto prespajamo, snalazimo se kako znamo“, rekao je za BUKU Jovan Krsmanović.
Ovaj region tradicionalno živi od poljoprivrede, ali eksploatacija resursa poput nikla i kobalta prijeti da uništi osnovne uslove za život lokalnog stanovništva, dovodeći u pitanje njihovu egzistenciju.
Da se teren za iskopavanje ruda priprema već dugo pokazuje i nedavno usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o geološkim istraživanjima, prema kojem više nije potrebna ni saglasnost lokalne samouprave prilikom dodjele rješenja o detaljnim geološkim istraživanjima.