Države Zapadnog Balkana su 2020. na
samitu u Sofiji potpisale Deklaraciju o Zelenoj agendi. Time su se obavezale da
će do 2050. u potpunosti izbaciti ugalj iz upotrebe. To podrazumijeva povećanje
učešća obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji, uvođenje oporezivanja
na emisiju gasova sa efektom staklene bašte. Zelena agenda je predviđena
Evropskim zelenim planom, prema kojem bi EU trebalo da postane klimatski
neutralna do 2050. godine.
Gdje
je Bosna i Hercegovina na ovom putu, ko koči napredak i kako promijeniti
narativ u kojem živimo?
Nina Kreševljaković, pravna
savjetnica Arhus centra u BiH, kaže da se ključni problem zaštite okoliša pronalazi
u nedostatku političke volje da se ova oblast reguliše.
“Naime,
u stanju potpunog haosa kakav trenutno vlada, otvaraju se mogućnosti
nemilosrdne eksploatacije prirodnih resursa, enormnog bogaćenja pojedinaca i
kriminalnih grupa, a bez konkretnih posljedica za pustošenje prirode i nanošenje
velikih šteta, kako okolišu, tako i čovjeku. Bosna i Hercegovina obiluje
vodama, šumama, rudama i scenarij koji trenutno posmatramo je to da se rijeke
trpaju u cijevi, od šumskih područja se prave goleti, a sve popularnija postaje
i tema otvaranja novih rudnika. Nažalost, nastavimo
li ovim tempom, vrlo brzo ćemo se kao društvo suočiti sa nesagledivim
posljedicama. Da bismo se približili
evropskim praksama, nužno je staviti mnogo veći pritisak na donosioce odluka da
konačno anarhiji u ovoj oblasti stanu u kraj. Samo ujedinjeni i odlučni u
borbi za osnovno ljudsko pravo, a to je da živimo u čistom i zdravom okolišu,
možemo postići neke konkretnije promjene, a što nam je dosadašnje
iskustvo i pokazalo”, rekla je za BUKU Nina.
Kada
govorimo o Bosni i Hercegovini, u ovom trenutku najveći problemi su pustošenje
šuma, uništavanje rijeka, ilegalne i divlje deponije, te enormno zagađenje
zraka, naročito u gradovima poput Sarajeva, Zenice i Tuzle.
“Nažalost,
mi smo daleko od pozitivnih evropskih praksi kada govorimo o ovim pitanjima. Naime,
dokle god ne budemo imali vlast koja će biti odlučna da kriminalnim grupama
stane u kraj, da sama sebi prestane biti svrha i da počne raditi za dobrobit
ovog društva, mi ćemo se suočavati sa sve većim prirodnim katastrofama. Ljudi u
našoj zemlji velikim dijelom žive na rubu siromaštva, ugušeni nacionalizmom,
obespravljeni, a takvom nesretnom i izgubljenom masom je lako vladati na način
kojim se trenutno vlada. U borbi za golu
egzistenciju, ljudi nemaju energije da se pobune protiv moćnika koji im pustoše
okolinu, a to sve vodi u još dublji ponor iz kojeg je teško izaći. Mi imamo
set okolišnih zakona koji se ne primjenjuje na adekvatan način, i ne postoje
institucije na koje se naši ljudi mogu osloniti i biti sigurni da će se nešto
konkretno poduzeti za očuvanje okoliša”, ističe Nina i dodaje da inspekcije u većini
slučajeva ne rade svoj posao.
“Ministarstva okoliša postoje da bi izdavali
dozvole, a ne da bi štitili okoliš, tužilaštva mahom odbacuju mogućnost
pokretanja istraga u vezi krivičnih djela u okolišu, premda posjeduju sav
potreban dokazni materijal, sudovi donose presude nakon 4 godine, kada se
postrojenja koja uništavaju okoliš već izgrade. Neophodno je mijenjati
cjelokupan sistem koji nije funkcionalan”, pojašnjava naša sagovornica.
Nina
kaže da se vodeći ljudi u BiH bave temom zaštite okoliša više iz populističkih
razloga nego konkretne želje da se nešto zaista i postigne.
“Naime,
već godinama je tema okoliša prilično aktuelna, svi o njoj govore, o potrebi da
veliki gradovi u BiH konačno prodišu i trajno se riješe smoga, da se reguliše
pitanje otpada, da se donese Zakon o šumama u FBiH, itd., ali sve ovo vrijeme mi ne vidimo nikakve konkretne pomake. Nije
tačno da je u BiH nemoguće riješiti ova pitanja kako političari to vole
predstaviti, zbog nedostatka novaca, zbog složenosti državnog uređenja, zbog
nedostatka međunarodne pomoći i slično. Vlast mora shvatiti da više nisu u
prilici raditi šta im je volja, da ovaj narod postaje svjestan opasnosti uništavanja
okoliša i da postaju sve organizovaniji i nepokolebljiviji u svom otporu prema
nemilosrdnoj eksploataciji”, ističe naša sagovornica.
Tihomir Dakić, predsjednik Centra za
životnu sredinu, kaže da su u ovom trenutku energija, rudna bogatstva, šume i voda za
sada najviše pod rizikom da bez svega toga BiH ostane, a zarad takozvanog
razvoja.
“Postavlja
se pitanje čijeg? Naravno da evropske zemlje takođe imaju problem u oblasti
životne sredine, samo što su naši bliži zemljama Afrike i Južne Amerike, nego
što smo slični nekoj zemlji EU. Mi jesmo na prostoru kontinenta Evrope, ali će
nam trebati dobra vanjska politika da bismo se znali pozicionirati. Međutim, s
obzirom da je unutrašnja politika demotivišuća za sve sektore sem za korupciju
i kriminal, svaki dan ostajemo bez pozicije da zagovaramo naše mjesto sutra uz
EU”, rekao je za BUKU Dakić.
On
ističe da je zainteresovanost političara i funkcionera za ekološke teme jako
slaba.
“Za
to vrijeme određeni broj funkcionera i
političara radi za potrebe privatnog interesa i korporacija i za profit. U
zemljama svijeta ova tema je jedna od najbitnijih u kojima se dobija pozicija
upravljanja državama, kantonima, gradovima, a kod nas se poprilično neozbiljno
shvata. Ne možemo reći ni da TV kuće posvećuju pažnju ovoj temi, štaviše, jedan
dio medija skriva ovu temu, pogotovo mediji u Republici Srpskoj”, ističe Dakić.
SLAPP TUŽBE
Nina Kreševljaković kaže da su u posljednje
vrijeme SLAPP tužbe sve više prisutne, jer je to idealan način na koji
investitori nastoje zaplašiti ionako već napaćen i siromašan narod koji se bori
za često nedostižnu pravdu.
“Ipak,
investitori nisu svjesni odlučnosti ekoloških aktivista da istraju u svojoj
borbi, jer to više nije pitanje samo zaštite jedne rijeke, šume, zraka, već
pitanje našeg opstanka, ponosa i inata. Običan čovjek u Bosni i Hercegovini
konačno je odlučio stati u kraj korupciji, kriminalu, otimačini i ugnjetavanju,
te glasno reći STOP ekocidu. Ekološki aktivisti nemaju strah od SLAPP tužbi, i
to nas niti jednim trenutkom ne spriječava u borbi, naprotiv, postajemo jači,
ljući i odlučniji da ne damo ono što nam svima pripada, a to su naši zajednički
prirodni resursi”, ističe Nina.
Tihomir Dakić rekao je da SLAPP tužbe
nisu nepoznanica ni u drugim zemljama, međutim, kod nas imaju posebnu težinu
imajući na umu koliko ti sudski procesi traju, mogućnost aktivista da se brane
i da imaju sredstva za advokate i slično.
“Većina
aktivista brane prirodna dobra ove zemlje i tužno je da su oni na meti sudskih
procesa i da ih progone investitori, a da predstavnici institucija, pa i
međunarodnih organizacija i ambasada, mudro ćute ili, reda radi, nešto kažu.
No, kako god, ukoliko nam je stalo do ove zemlje, borićemo se za nju protiv štetnog
domaćeg i stranog uticaja”, ističe Dakić.
RODNA PERSPEKTIVA
Ukoliko
temu ekologije gledamo iz rodne perspektive,
Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka kaže da ključni problem predstavlja nepostojanje rodno razvrstanih podataka i,
generalno, rodnih analiza koje bi mogle informisati politike u oblasti zaštite
životne sredine i klimatskih promjena.
„Mi tako ne znamo skoro ništa o putnim navikama
žena i muškaraca u BiH, ko, koliko često i u koje svrhe koristi automobil, nemamo
rodni uvid u vrstu energenata koji se koriste u domaćinstvima i kako to utiče
na zdravlje žena, djece, mušakaraca, kao ni podatke o izloženosti opasnim
hemikalijama. A sve se to može i mora posmatrati i kroz rodnu
prizmu, odnosno rodne uloge koje nam nameću kulturni obrasci i društveno
konstruisane norme ponašanja. Naime, rodne uloge u velikoj mjeri određuju naš izbor škole i izbor zanimanja, a to dalje
utiče na visinu naših primanja i javni i politički angažman, a to se, pak, direktno
reflektuje na našu (ne)uključenost u
odgovor na klimatske promjene“, rekla je za BUKU Dardić Dragana.
Ona pojašnjava da bogat čovjek
može sebi priuštiti da toplotno izoluje svoju kuću, da smanji gubitak energije,
te da to uradi u skladu sa propisanim standardima, dok će, recimo, samohrana
majka primat dati plaćanju računa i nabavci čizama za djecu za predstojeću
zimu, ili nabavci drva za ogrjev, umjesto nabavke termoizolacije za kuću i
angažovanja radnika da to urade, jer to košta i traje.
“A ona nema ni novca, ni vremena da si to priušti. Dakle,
naši indentiteti su višedimenzionalni i međusobno se prepliću, tako da kad
govorimo o uticaju klimatskih promjena, pored rodne neravnopravnosti, trebamo
uzeti u obzir i društvenu nejednakost i siromaštvo”, ističe naša sagovornica i
dodaje da su oni u Helsinškom parlamentu građana uradili
nekoliko istraživanja kako bi dobili podatke o tome koliko su žene uključene u
odlučivanje o pitanjima zaštite životne sredine.
Jedno od
tih istraživanja je pokazalo da se na
rukovodećim pozicijama u termoelektranama i hidroelektranama u RS i FBiH nalazi
samo 15% žena, naspram 85% muškaraca.
Dragana ističe da je gorući ekološki problem u BiH
pitanje termoelektrana.
“Ako
želimo slijediti evropske direktive i evropski Zeleni dogovor, koji ima za cilj
učiniti Evropu prvim klimatski neutralnim kontinentom na svijetu do 2050.
godine, moraćemo zatvoriti naše termoelektrane. U slučaju njihovog zatvaranja,
prvi na udaru će biti muškarci koji većinski rade u rudnicima uglja i u
termoelektranama. To će pogoditi i njihove porodice koje žive od njihovih
rudarskih plata. Iako odgovorni u BiH znaju da je to jedna od obaveza koja
stoji pred nama ako hoćemo da smanjimo emisije CO2 i zagađenje zraka, ništa ne
preduzimaju da ta tranzicija, od prljavih ka zelenim tehnologijama, bude
pravedna i što bezbolnija”, pojašnjava naša sagovornica.
Dodaje
da isto važi i za tekstilnu
industriju, u kojoj su većinski zaposlene žene.
„Tekstilna industrija proizvodi velike količine
otpada koji se neadekvatno odlaže, a prilikom spaljivanja emituju se karbonski
gasovi koji negativno utiču na klimatske promjene. Ukoliko bi se, kao mjera za
ublažavanje klimatskih promjena, odlučilo na zatvaranje tekstilnih fabrika ili
smanjenje obima posla, žene koje tu rade bi ostale bez zaposlenja. Dakle, bilo
kakve mjere za upravljanje klimatskim promjenama koje bi naše vlasti trebalo da
imaju, a nemaju, morale bi uobziriti sve ove stvari – ko ostaje bez posla, ko
će sve biti pogođen zatvaranjem nekih radnih mjesta, šta se nudi kao
alternativa, itd. Po meni je dakle, jedan od gorućih problema trenutno odustvo
bilo kakvih mjera i politika koje bi obezbijedile pravednu tranziciju i
otvaranje novih radnih mjesta u skladu sa postulatima društvene brige i ekološke
pravde“, pojašnjava naša sagovornica.
Ona
ističe da postoje i drugi problemi kojima se ne bavimo, kao što je recimo buka,
koja se smatra drugim
najvećim ekološkim rizikom za zdravlje u Evropi. Postoje istraživanja koja
su pokazala da veća izloženost buci dovodi do pada kognitivnih sposobnosti
djece, te da su stariji ljudi izloženiji riziku od kardiovaskularnih oboljenja
zbog buke, no ovim pitanjima se niko u BiH ne bavi sistematski. Isto važi i za urbanističke planove koji se donose bez prethodno urađenih
rodnih analiza.
Dragana
na kraju kaže da moramo osigurati da žene jednako
učestvuju u donošenju odluka koje se tiču očuvanja naših prirodnih resursa,
korištenja obnovljivih izvora energije i sprečavanja dalje degradacije
zemljišta, šuma, voda i biodiverziteta, iza koje
često stoji samo puka želja za profitom privatnih investitora koje podržavaju
određene političke strukture u BIH.