Kakva je situacija u BiH kada govorimo o pravima
radnika?
Nažalost malo
šta se mijenja na bolje. Promjene koje se i dešavaju, idu jako sporo, jako puno
truda treba uložiti, jako puno zagovaranja a rezultati su nedovoljni da možemo
uopšte govoriti o promjeni stanja. Egzodus radnika ali i njihov očaj i bijes se
nastavljaju i direktna su posljedica potpunog odsustva empatije za stanje i
uslove rada posebno u privatnom sektoru.
Šta bi se trebalo uraditi da se prava radnika
poboljšaju?
Prvi korak bi
moralo biti drastično povećanje minimalne plaće. Ona se mora vezati za
prosječnu plaću čiju visinu diktira javni sektor. Da bi to uopće bilo moguće na
onom nivou koji će radnici osjetiti i doživjeti kao značajno je potpuna reforma
poreskih opterećenja na plaće koje čekamo već godinama a koje se ne dešava.
Kozmetička rasterećenja koja se planiraju a ni ona se ne dešavaju apsolutno ne
nude osnovu za to povećanje plaće. Priča o plaći se uporno fakturiše
poslodavcima koji su vrlo jasno rekli da su spremni usmjeriti radnicima sve ono
čega se vlasti ove zemlje odreknu na ime poreza i doprinosa. Moje mišljenje je
da je to prvi korak. Drugi korak je onda tu plaću još dodatno povećati u skladu
sa ekonomskim izazovima koje trenutno živimo ali i profitom koji se ostvaruje.
Ali definitivno privatni sektor mora dobiti priliku da živi od svog rada a ne
da radi da bi javni sektor živio.
Naravno priča
o poboljšanju prava tu tek počinje ali je ovo po meni ono što je uslov da bismo
uopšte počeli govoriti o pravima. Kako sada stvari stoje mi živimo jednu
robovsku paralelnu stvarnost u kojoj konstantno radimo za taj javni sektor koji
je sve gladniji i sve pohlepniji.
Kada govorimo o radnicima u oblasti trgovine i
uslužnih djelatnosti koji su tu najveći problemi?
Pored tih
primanja koje sam već spomenula, najveći problem je naravno slobodno vrijeme
kojeg radnici i radncie u ovom sektoru nemaju ili ga uopšte ne mogu živjeti jer
je ono potpuno neplansko. Praznici, vikendi to je u ovom sektoru luksuz, a
upravo to je ono što jednu porodicu čini tim što jeste. Kada uzmete u obzir da
je porodica osnovna ćelija društva, onda je jasno koliku štetu cijelo društvo
trpi zbog ovoga.
Da li političari u svojim programima uopšte
zastupaju prava radnika? Koliko ste zadovoljni u ovom segmentu političkog rada
zastupnika?
STBIH je
prije par godina pravio neke analize gdje smo u programima političkih stranaka
pokušali naći kako i koja prava su iste sebi stavile kao prioritet. Rezultat je
bio poražavajući, posebno kad su u pitanju prava radnika u privatnom sektoru.
Ja sam jako puno govorila o tome kako je očigledno da političke stranke radnike
u trgovini „ne vide“ kao svoje glasačko tijelo i zato se ni ne trude nešto im
ponuditi. Mislim da se to polako mijenja. Naravno nedovoljno brzo i nedovoljno
vidljivo ali fokus se sve više usmjerava upravo na radnike u sektoru trgovine.
To je posebno vidljivo na lokalnom nivou gdje sve više općina donosi odluke
koje se tiču isključivo trgovaca. Većina tih općina ima potpisane memorandume o
saradnji upravo sa STBIH. Posebno je značajno to što ovaj nivo nije bio nivo
koji se bavio radničkim pravima. Takvog angažmana nedostaje naravno na nivou
entiteta a o državnom nivou da ni ne govorimo. Ovi „veći“ nivoi vlasti kako
zakonodavne tako i izvršne rade sve da dodatno obesprave i čak otjeraju radnike
iz zemlje. I tu ima izuzetaka naravno. U FBIH vrlo aktivno radimo sa nekim
zastupnicima na donošenju izmjena zakona koji će radnicima u trgovini osigurati
više slobodnog vremena. Da zaključim, fokus se polako mijenja u korist radnika
u trgovini ali tek stvarni rezultati mogu biti izraz zadovolljstva angažmanom u
korist radnika i njihovih prava. A toga je još uvijek jako jako malo.
U nekim gradovima u BiH uvodi se neradna
nedjelja, u Banjaluci se takođe razmišlja o tome. Koliko je ova odluka značajna
za radnike u oblasti trgovine i uslužnih djelatnosti?
Jako
značajna. Ona je jedan od par aspekata tog slobodnog vremena koje sam već
pominjala i radnici a posebno radnice to doživljavaju kao izuzetno bitan aspekt
njihovih prava a one općinske načelnike koji su se odvažili i donijeli takve
odluke vide kao zaista pojedince i političke opcije kojima je stalo. To je vrlo
direktan feed back koji mi dobijamo sa radnih mjesta u onim sredinama gdje su
ove odluke donošene. Ne može lokalni nivo povećati plaće radnicima, ne može im
osigurati dostajanstven rad ali svakako ovim odlukama doprinosi da se oni
osjećaju poštovanim i da tako kažem „ne potpuno prepuštenim sami sebi“ Ono što
je jako bitno napomenuti je da je povratna infomracija koju imamo od nekih od
naših socijalnih partnera u kojima imamo većinu našeg članstva je da postoji
interes da se ovo pitanje sada reguliše i na nivou entiteta što je jako bitan
iskorak u odnosu na dosadašnje stavove. Vidim da još uvijek postoji otpor nekih
poslodavaca prema ovome, da oni još uvijek koriste prijetnje u smislu
otpuštanja radnika ali sa druge strane ima i onih koji su vrlo jasno rekli da
ne vide da su ove odluke uticale na smanjenje profita i onih koji su spremni na
zajednička jedinstvena rješenja. A to mi daje nadu da će neradna nedjelja
postati pravo većine a ne samo dijela radnika u trgovini.
Kako se možemo boriti protiv radnika na crno u
oblasti trgovine i uslužnih djelatnosti?
Očigledno je
da borba protiv rada na crno kako je ona dosad vođena nije dala rezultate.
Jedina metoda koja će smanjiti sivu ekonomiju je rasterećenje privrede i
oslobađanje poslodavaca od silnih nameta koje imaju pod uslovom da to ima za
cilj povećanje primanja radnika. To znači smanjenje apetita javnog sektora i
ogromne javne administracije, to znači stvarnu reformu tržišta rada i poreske
politike i podrazumijeva zamjenu prioriteta u smislu da javni sektor treba da
postoji da bi omogućio privatnom sektoru da radi a ne obratno kako je sada u
BiH. To je ogroman proces za koji nažalost mislim ne postoji ni trunka
spremnosti vlasti BIH. Sve dok se to ne desi mi ćemo ili raditi na crno ili
ćemo raditi izvan BIH. Jer ovdje je rad potpuno obezvrijeđen ali i obesmislen.