Obje matrice slijede ideju univerzalnog
krivca, apstraknog neprijatelja, koji najviše postoji, onda kada ga nema, koji
je najopasniji, onda kada ga nema, koji je najočitiji, onda kada ga nema!
Kada nema vanjskog neprijatelja,
pronađi unutarnjeg ili budi debilno maštovit, pa izmisli i jednog i drugog,
kako bi ti bilo lakše, kako bi život opet imao smisao! Jer, kakvoga smisla ima
život prosječnog nacional-fašiste ukoliko nema problem i ukoliko nema
konceptualnog krivca, da ga za taj problem okrivi, kako bi na njega istresao
sav gnjev nakupljan godinama, zbog osjećaja manje vrijednosti, zbog
nezadovoljene potrebe za roditeljskom ljubavlju i straha od lako predvidivog
fijaska budućnosti, kojem se ne može umaći. A taj prosječni je uvijek po svemu ispodrprosječni,
izuzev u gluposti, čija iznadprosječnost, stvara privid harmonije prosjeka! On
treba bilo kojeg drugog, kao metu neartikuliranog izljeva agresije, kako bi se
kroz istu oslobodio tjeskobe, što nastaje kao posljedica slutnje, da je čin
prirodnog procesa degradacije i atrofije humanih karakteristika posljedica
hronične, generacijske neupotrebe!
Kako nekreativan moraš biti, da bi se
uvijek vraćao na iste postavke, istu podjelu uloga, iste scenarije i skriptove.
Obrazac autističnog, stuporoznog, ospesivnog ponavljanja iste mantre u kojoj su
drugi loši, drugi izdaju, drugi su neprijatelji, drugi su zlo, a mi smo dobro!
Ne samo da su drugi drugi, već su drugi i mi koji nisu sa nama i za koje smo mi
rekli da nisu naši. Jer mi smo mi, a oni su oni, čak i kada su mi, postaju oni,
jer je mi u svojoj dubini osjetilo da nisu svi dejlovi mi podjednako mi. To što
ti se čini kako je tekst koji čitaš šizoidan, posljedica je činjenice da ovaj
tekst samo sluti širinu patologije mišljenja tih degenerirajućih aspekata mi,
koji su preuzeli aktivnu ulogu misionarenja na putu spasa «države, vjere i
nacije»!
Rigor mortis, u kojem «snaga jedinstva
svih Bošnjaka», u smrti ne pušta ono što je zgrabila za života. Prijeti ta
povampirena spodoba, da povuče vascijelu Vaseljenu u tamu kabura, iz kojeg
bježi, grabeći za osloncem poput utopljenika! Gledamo, kako pokreće nemire i
strahove, zakuhava hapice, sihirbazi, muti i sluti, podbada, nagovara i huška,
prijeti, spremna poput faraona žrtvovati mladost cijele nacije za još koju
godinu vladavine!
Nezaježljiva je žudnja za moći, tih
krvopija čije kože gore sa prvim zrakama svjetlosti novog dana što napokon
sviće, nakon decenija mraka!
Da je Vlad Tepeš pisao Drakulu umjesto
Stokera, zasigurno bi Van Helsing bio prozivan za zločinca, izdajnika i zlu
bitangu, što ruši savršeni svijet vladavine vampira! Zar je za očekivati da
spodobe mraka sa radošću dočekaju svjetlo!
Pomislit ćeš možda, kako se Van Helsing
ne bi udružio sa vukodlacima SNSD-a i zombijima HDZ-a, već bi bio protiv svih,
ali to samo znači da ne pratiš filmsku produkciju Holivuda, u kojoj se odavno
realiziraju upravo takvi scenariji! Čak ima i scenarija u kojima su svi dobri
sa svima, a zlo prijeti samo od nekih ekstremnih budala i otpadnika! Ovaj film
kod nas zasigurno zadugo nećemo gledati!
Činenice kažu da i krvopije ne mogu bez
vukodlaka i zombija, te da su uvijek udruženo ratovali protiv Van Helsinga, pa bi
bilo glupo za očekivati da se isti ne udruži sa njima protiv krvopija kad mu se
već pružila prilika.
Mi smo svakako pozornica jeftinih B
produkcija, a iskreno, u kojem god sastavu, ja sam uvijek na strani Van
Helsinga, Dilan Doga i Marti Misterija, ili ti Nikšića, Forte i Konakovića!