Svaki put
kad izabereš pogrešnu vlast, izgubio si loptu na naredne 4 godine, osim ako
pokušaš nasilno izvršiti politički prevrat! Ali i kada to učiniš nasilno, opet
si u dvokoraku, koji je nefunkcionalan ukoliko nemaš rješenje za novu postavu
državnog vodstva! Vidjeli smo taj scenarij 2014. u februarskom dešavanju
spontanog naroda. Međutim, i kada izvedeš tehnički ispravan dvokorak, te nakon
rušenja loše staviš bolju vlast, ne znači to da ćeš uspjeti položiti loptu ili
zakucati ili izvesti adekvatnu asistenciju. Da bi zabio i upisao bodove, trebaš
obezbijediti finiširanje. Valja pointirat brate, a tu se već traži pored
sigurne ruke i malo sreće.
Sreće ti mi druže, do sada, nismo nikako imali. Kad sve
normalne narode krene, nama šteka. Kad se sve posloži i tamam ko da će biti «na
hajr», a ono cvrc, negdje nešto iskoči iz sistema, skrene sa već vizualizirane
putanje i nekim svojim tajnovitim logikama završi u opštem haosu, propasti,
belaju! No iskreni da budemo, konstantno smo pogrešno birali. Da je promjena
bilo, ni to nije, jer smo evo već tri decenije birali gotovo kontinuirano iste,
i to prije svega «naše» i to prije svega nacionaliste, osim par izuzetaka, za
koje se pokazalo da nisu nikakav otklon od nacionalizma već da su samo tako
prividno izgledali!
Oba ta prividna otklona su se nažalost ticala
socijaldemokracije! Prvi sa Dodikovim socijaldemokratama koji ispadoše ultra
četnici, a drugi sa Lagumdžijinim, te potonji sa Komšićevim frontama, pri čemu
pod liderstvom ove dvojice ljudi ideje ljevice postadoše iluzija u službi
bošnjačkog nacionalizma odnosno prije se može reći u službi carske obitelji
Izetbegovića!
Za takvo skretanje udesno, partizani bi vinovnike po
prijekom sudu strijeljali ili barem na Goli otok poslali! Al to su neka druga
vremena bila, vremena u kojma je postojala ideja važnija od pojedinačnog
čovjeka, važnija od života!
No da se vratimo ovim povjesnim greškama ljevice! Analiza
Dodikovog SNSD-a, kroz proteklo vrijeme od trenutka kada su ga Amerikanci
doveli na vlast, pokazat će da je budućnost svake ideje u rukama ljudi koji je
njeguju, a prije svega u njihovoj sklonosti da slijede vođu i kada isti napusti
ideju! Ovaj primjer kazuje nam mnogo o našoj prirodi, potrebi da imamo
autoritet, da služimo, da u tom služenju žrtvujemo sve uključujući i budućnost,
ne samo našu već i naše djece. Pristali smo sa Dodikom na nemoguće stvari, na
to da fašizam bude službena prošlost socijalističke partije, na to da crkveni
oci budu njeni kumovi, a primarna akumulacija kapitala centralna sila oko koje
se članstvo okuplja! Tako je socijalistička ideja umrla u RS-u, a da li će
uskrnuti odlaskom ili smrću vožda, to će vrijeme pokazati!
Lagumdžijin SDP igrao je pak drugačiju povjesnu ulogu.
Držao se u ideološkom smislu riječi svojih temeljnih postulata, ali se u praksi
sa toliko žudnje primicao izvoru moći pod nogama «prvog predsjednika», toliko
se trudio i predano dodvoravao ne bi li ga «otac nacije» blagonaklono pogledao,
da je «praksa» društveno-revolucionarne promjene u interesu svakog pojedinca
postala praksom lihvarenja, mešetarenja i spletkarenja otjelovljena u liku
«malog alije» u pokušaju! Jedva je socijaldemokratija preživjela Lagumdžiju
lidera, a njegovo približavanje etnosu i skretanje sa kursa kosmopolitizma i
internacionale još uvijek se snažno osjeti i pored vraćanja ideji koje su
donijeli Nikšićevi partizanski odredi! Lagumdžijin odlazak sa scene bio je
gotovo pa nasilan, barem za partiju, jer je prethodno polučio cijepanje i
raskol, kroz djelovanja svog pulena Komšića, izborne podvale dostojne Homerovog
opjevavanja. Taj Lagumdžijin skakač, ne samo da je izazvao tektonske promjene u
socijaldemokraciji i raskol u članstvu, već i gubitak vjere u mogućnost da nam
ikada bude drugačije. Prodao je Željko «muda pod bubrege», nastavljajući
Lagumdžijinu praksu služenja obitelji «osnivača nacije», trampeći
socijaldemokratiju za nacionalno osvještenje a kosmopolitizam za ideju
građanštine u kojoj je on član predsjedništva kao nacionalni predstavnik!
Eto to je naša zbilja ovih 30 godina! Uglavnom nismo
birali promjenu a i kada jesmo, tu su promjenu zajebali pogrešni ljudi na vrhu
partija približavajući «lijevo mudo desnom», ko u procesu kad se «ruke miju»,
procesu tako dragom našem višepartijskom sistemu, da ga se slobodno može
ugravirati kao moto jedne epohe, epohe vladavine «otaca nacija». Zato, moram
zaključiti kako su ideja i ideologija važne, ali je važan i lider, kod nas je
on uvijek važniji od ideje jer o njemu ta ideja ovisi! Da je Nermin Nikšić bio
umjesto Lagumdžije, kad smo birali promjenu, vjerujem da bi imali promjenu! Naš
bi narod rekao da poslije «..banja nema kajanja» i da ne možeš dvaput stati u
istu vodu, al treba nekada i malo sreće da se zakuca! Ovo nam je nova prilika
za dvokoraka!