Slučaj vršnjačkog nasilja u osnovnoj školi u Mrkonjić Gradu, koji je trajao više od godinu dana prije nego što je dospio u javnost, razotkrio je duboke pukotine u sistemu koji bi trebao štititi djecu. Nasilje se nije dešavalo u sjeni ili van institucija – odvijalo se unutar škole, u prostoru koji bi morao biti najsigurnije mjesto za dijete.
Prema dostupnim informacijama, maltretiranje nije bilo sporadično niti rezultat pojedinačnih incidenata. Naprotiv, imalo je ponavljane obrasce, elemente organizovanosti, smjenjivanje učesnika i prikrivanje, što dodatno pojačava pitanje kako je takvo ponašanje moglo ostati neprepoznato ili neprijavljeno tako dug period.
Prof. dr. Elmedin Muratbegović sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, koji se godinama bavi pitanjima nasilja i institucionalne odgovornosti, smatra da ovakav razvoj događaja, iako potresan, zapravo predstavlja obrazac koji se u bh. društvu već dugo ponavlja.
„To je, nažalost, vrlo čest slučaj u našem svakodnevnom životu u mnogim institucijama. Pitanje je zašto se takve stvari dešavaju, zašto niko ne prijavljuje i koga se ljudi boje“, navodi Muratbegović za BUKU.
Jedno od ključnih pitanja u ovom slučaju jeste kako je moguće da se organizovano nasilje, koje se odvijalo unutar školskog prostora, nije prepoznalo ili prijavilo tokom tako dugog perioda. Prema riječima profesora Muratbegovića, formalna odgovornost nastavnika, pedagoga i stručnih službi nesporna je, ali je suština problema dublja.
„Formalno gledano, snose veliku odgovornost, ali suštinski bi trebalo istražiti zašto se libe reagovati. Koji su razlozi zbog kojih se okreće glava? Po meni ovakva pasivnost, nije slučajna, već rezultat dugogodišnjeg tolerisanja nepravilnosti i izbjegavanja konflikta unutar institucija”, jasan je Muratbegović.
Iako se u javnosti često govori o „dječijim svađama“, u ovom slučaju, prema dostupnim opisima, radi se o ponavljanom grupnom nasilju sa elementima planiranja i koordinacije. Muratbegović ovakvo ponašanje ne posmatra izolovano: „Mislim da se ovdje radi o rezultatima davno uspostavljene linije nezamjeranja. Sada ubiremo svakodnevne plodove dugogodišnjeg bašmebrigizma.“
Drugim riječima, nasilje nije nastalo preko noći – ono je posljedica sistema u kojem se problemi godinama guraju pod tepih.
Posebno zabrinjavaju posljedice koje ovakvo nasilje ostavlja na djecu osnovnoškolskog uzrasta. Profesor Muratbegović upozorava da šteta ne počinje niti završava u školskim klupama: „Već je ostavilo posljedice i prije nego što su djeca došla u školu, jer je izvršen transgeneracijski prenos traume sa roditelja na djecu. Škola je samo teren gdje se sve te traume susretnu“.
U takvom okruženju, svakodnevno fizičko i psihičko maltretiranje dodatno produbljuje već postojeće probleme, ostavljajući dugoročne psihološke posljedice koje zahtijevaju hitnu i stručnu rehabilitaciju.
Dodatni udarac povjerenju javnosti predstavljala je činjenica da je rukovodstvo škole, uključujući direktoricu koja je kasnije podnijela ostavku, u početku negiralo da se nasilje uopšte dešava. Muratbegović takvu reakciju vidi kao simptom šireg problema. „Bez jasno postavljenih rigoroznih pravila u školama, koja neće biti napisana tako da ih je moguće eskivirati, većina rukovodilaca će gledati da ostanu po strani. Kultura odgovornosti rukovodilaca u školama samo je dio sveukupne nekulture“, zaključuje naš sagovornik.
Drugim riječima, izostanak jasnih i neizbježnih sankcija podstiče pasivnost i prebacivanje odgovornosti.
Sistem bez strategije
Slučaj iz Mrkonjić Grada ogolio je i ozbiljne slabosti sistema zaštite djece u Bosni i Hercegovini.
„Ovakvi slučajevi nam pokazuju da nedostaje jasna bh. strategija prevencije nasilja nad djecom u svakodnevnom životu“, ističe Muratbegović.
Iako se često govori o preuzimanju međunarodnih modela i projekata, on smatra da rješenje ne leži u formalnom kopiranju tuđih praksi: „Možda je vrijeme da se sami fokusiramo na svoje probleme, bez traženja projekata, jer je to gubljenje vremena. Logika spašavanja ne leži na nametanju nečijeg modela, nego na sopstvenoj analizi i vraćanju momentu u kojem smo počeli propadati“.
Slučaj vršnjačkog nasilja u Mrkonjić Gradu nije samo priča o jednoj školi. On je ogledalo društva u kojem se nasilje toleriše dok ne postane javni skandal, a odgovornost prečesto izbjegava. Bez jasnih pravila, stvarne odgovornosti i spremnosti da se problemi imenuju na vrijeme, ovakvi slučajevi će se, upozoravaju stručnjaci, neminovno ponavljati.