Aleksandar Dragušić, zamjenik predsjednika Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske i predsjednik najbrojnije sindikalne organizacije u zdravstvu koja djeluje u UKC RS, govori za naš portal o nedavnim povećanjima plata, odnosu vlasti prema zdravstvenim radnicima i sindikalnim planovima u narednom periodu. Jasno poručuje da povećanja plata nisu dovoljna da zadrže stručni kadar, da su sistemska rješenja neophodna, te da zdravstveni radnici zaslužuju isti tretman kao i drugi radnici u složenim uslovima rada.
Kako komentarišete nedavna povećanja plata u zdravstvu i da li su ona dovoljna da poprave položaj zdravstvenih radnika?
Mi kao reprezentativni sindikat koji zastupa sve radnike u zdravstvu jednostavno moramo podržati i ohrabriti svako povećanje plata, jer je to ono za šta se borimo. Ali ako govorimo o pravovremenosti povećanja i o tome da li je ono dovoljno – odgovor je da nama kao sindikatu nije odgovarao ni način, ni tajming, ali ni iznos povećanja.
Naime, podsjetiću da su medicinske sestre i tehničari u januaru dobili povećanje plate od 100 KM u neto iznosu, da su svi radnici od aprila dobili uvećanu platu za 10%, te da smo uspjeli ostvariti primjenu određenih dodataka na platu kroz posebni i pojedinačne kolektivne ugovore. Zbirno, možemo reći da smo za pojedine kategorije radnika nešto postigli, dok su ostali radnici dobili to neko minimalno povećanje od 10% koje nije zadovoljilo ni onu inflaciju od prošlog povećanja plata. Zaključak je da je navedeno povećanje u određenom obimu ublažilo poskupljenja, ali da o njemu ne treba govoriti kao o nekom epohalnom pomaku u popravljanju položaja radnika. Ako je ovo prvi korak u rješavanju lošeg položaja radnika u zdravstvu, onda pozdravljamo odluku. A ako je ovo jedino povećanje – onda nikako ne možemo, ali i ne smijemo biti zadovoljni.
Radnicima MUP-a odobreno je dodatnih 30% na platu zbog složenih uslova rada. Da li smatrate da i zdravstveni radnici zaslužuju sličan tretman?
Naravno. Ako neko zaslužuje trajni dodatak zbog složenosti posla koji obavlja, a da je zakonski regulisan, onda su to prvenstveno zdravstveni radnici. Ne znam zaista šta može biti složenije od brige o ljudskom životu i zdravlju populacije. Nekako se u medijima stvorila slika da su zdravstveni radnici i prosvjeta protiv tog dodatka na platu za zaposlene u MUP-u, što nikako nije istina. Upravo suprotno, mi smo podržali i uvijek podržavamo potrebu za ostvarenjem njihovih prava, ali jednostavno smo se opet osjetili odbačeno i nedovoljno cijenjeno, posebno jer ovdje govorim o složenosti posla odnosno otežanim uslovima rada.
Moj lični zaključak je da svaka beneficija za zdravstvene radnike nekako uvijek dolazi sa onim „ali“. U ovom slučaju to „ali“ je da sa ovim povećanjima plata koja su definisana novim zakonima o platama, kategorija policajca ima značajno veću platu od doktora medicine. Da li je to apsurd ove države – morate se složiti da jeste. O medicinskim sestrama da ne govorimo. Morate razumjeti da se doktor ili medicinska sestra/tehničar u ovakvim uslovima ne osjećaju cijenjeno. To je jedina prava istina i zaista ne vidim problem da i mi tražimo ista prava koja su dobili radnici MUP-a.
Da li je u praksi zaživjela primjena novog Kolektivnog ugovora u svim zdravstvenim ustanovama?
U većini ustanova jeste. Ima dosta pozitivnih primjera, kao što je Kolektivni ugovor za zaposlene u UKC RS. Imamo poteškoća sa primjenom istog u pojedinim domovima zdravlja i dvije bolnice u kojima aktivno djelujemo, te smo dobili uvjeravanja da će zahtjevi sindikata biti uvaženi, sa posebnim fokusom na dodatke na platu. Sam kolektivni ugovor je i pitanje odgovornosti sindikata, ali i poslodavca. Svima bi nam trebao biti cilj da postojeća prava traju, da se značajnije unaprijede i da se što prije primijene.
Koliko je alarmantna situacija sa odlaskom stručnog kadra iz zdravstva i može li povećanje plata zaustaviti taj trend? U kojim zdravstvenim ustanovama ili sredinama je trenutno situacija najalarmantnija kada je riječ o odlasku stručnog kadra?
Ova povećanja plata nisu amortizovala odlazak radnika. Informacije sa terena govore da je to i dalje trend koji se nastavlja. Značajnije povećanje plata bi vjerovatno riješilo ovaj problem, ali niske plate nisu jedini razlog zbog čega radnici napuštaju naše zdravstvene ustanove.
Najveći problem sa deficitarnošću kadra je u izrazito nerazvijenim opštinama, što smo pokušali riješiti sa uvođenjem dodatka do 25% za radnike domova zdravlja u ovim opštinama, što je definisano novim Kolektivnim ugovorom. Takođe, problem su i bolnice koje graniče sa FBiH, odnosno one na granici sa Hrvatskom, gdje se, moramo biti iskreni, nude bolji uslovi rada i značajno veće plate, pa će i u narednom periodu radnici sigurno nastaviti odlaziti.
Da li uzroci odlaska kadra leže samo u platama ili su tu i sistemski problemi, poput preopterećenosti, loših uslova rada i nepoštovanja profesije?
Kao što sam već rekao, niske i nedovoljne plate nisu jedini uzrok odlaska radnika. Problem nezadovoljstva radnika je osjećaj koji je već dugo prisutan i do sada nije urađeno dovoljno da se takva situacija promijeni. Sa jednim ili sa dva povećanja plata nećemo postići ništa. Problem je sistemske prirode, jer Zakon o platama, ali i Kolektivni ugovor još uvijek ne rješavaju ključne probleme, kao što je adekvatna valorizacija radnih mjesta, bolje plaćanje pripravnosti, dežurstva i noćnog rada i slično.
Takođe, deficitarnost kadra dovodi do preopterećenosti radnika koji ostaju, pa se često dešava da posao koji bi trebale obavljati, na primjer, četiri medicinske sestre ili tehničara sada obavlja njih dvoje. Slična situacija je i sa doktorima, ali i ostalim zdravstvenim radnicima. Kada govorimo o nepoštovanju profesije, bez sistemskih rješenja pojedine kategorije radnika se neće osjećati cijenjeno.
Najveći problem su kako zakonsko rješenje koje definiše naše plate, tako i sistematizacije radnih mjesta, gdje, na primjer, nadzorne sestre, inženjeri i radnici koji imaju VSS nisu adekvatno prepoznati. Vidimo da je objašnjenje poslodavaca da imamo hiperprodukciju tog kadra, što nije istina, jer su radna mjesta upravo zahtijevala dodatno školovanje i edukaciju. Kada su radnici završili te fakultete za dato radno mjesto, nisu dobili koeficijente koje zaslužuju.
Kada pričamo o lošim uslovima rada, možemo reći da se situacija značajno popravila ulaganjem u nove kapacitete, ustanove i aparaturu, ali opet, ako nemate zadovoljnog i adekvatno plaćenog radnika koji će raditi na tim aparatima i u novim ustanovama, ne možemo govoriti o nekom uspjehu.
Koji su glavni ciljevi i planovi sindikata u narednom periodu, nakon što je potpisan Kolektivni ugovor?
Trenutno smo u fazi primjene i potpisivanja pojedinačnih kolektivnih ugovora u ustanovama, gdje ćemo unaprijediti i proširiti prava radnika, posebno kada je riječ o dodacima na platu. Nakon toga idemo sa dodatnim zahtjevima. Naš sindikat je na Glavnom odboru donio odluku o narednim koracima. Oni su i dalje vezani za izmjenu Zakona o platama, pregovorima o cijeni rada u ovoj godini, kao i ostalim sistemskim zahtjevima.
Podsjetiću da o cijeni rada nismo pregovarali od 2022. godine, a što je zakonska obaveza. Smatramo da je kraj 2025. godine ključan za definisanje cijene rada, čije povećanje bi, uz ova povećanja o kojima smo govorili, stvorilo efekat značajnijeg povećanja plata.
Da li sindikati iz različitih sektora mogu zajednički nastupati u borbi za bolje uslove rada i postoji li volja za takvo udruživanje?
Uvijek postoji nada da mogu, a potreba svakako postoji. Zahtjevi svih sindikata su skoro pa identični, što jeste dobra polazna osnova za zajedničko djelovanje. Kada je riječ o sindikatima u zdravstvu, mi smo nekoliko puta pokušali imati zajedničku platformu, na koju su nas, iskreno, natjerali radnici ogorčeni stanjem u pojedinim sindikatima, ali i odnosima između sindikata.
Svaki sindikat će imati svoje argumente zašto to savezništvo nije uspjelo, ali cilj i zahtjevi su nam svakako isti, što će nas kad-tad morati ponovo ujediniti u zajedničkim pravcima djelovanja.