Uoči lokalnih Izbora, koji su zakazani za oktobar 2024. godine, razgovarali smo sa Draganom Milanovićem, šefom kluba odbornika PDP-a u Skupštini grada Banjaluka i potpredsjednikom gradskog odbora PDP Banjaluka. Milanović je diplomirani ekonomista i bavi se privatnim biznisom u oblasti prometa nekretnina.
Gospodine Milanoviću, da li biste mogli glasačima, to jeste građanima Banjaluke, predstaviti svoj dosadašnji politički angažman?
Ja sam atipičan političar, jedan od rijetkih u ovom mandatu koji je odgovorno postupao i radio svoj posao, a nije mi to primarno zanimanje, jer nisam odustao od svog posla koji sam radio prije politike i nisam interesno vezan za politiku. Nažalost, u Skupštini grada, gdje postoji trideset i jedan odbornik, na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni odbornici koji su revnosno radili taj posao, to jeste dolazili redovno na sve sjednice, radna tijela, čitali radne materijale, učestvovali u diskusijama. Ja mogu da budem neskroman i da kažem da sam jedan od tih. Niti jednu Skupštinu nisam preskočio, ni jednu komisiju, ni jedan kolegijum, radio sam odgovono taj dio posla koji su meni i mojim kolegama povjerili glasači. Mislim da sam opravdao povjerenje koje su mi dali. Naravno, politika je kolektivna i ne tiče se samo nekad ličnog stava i odluke se donose kolektivno. Ni odluke nisu bile uvijek najsrećnije, neke su bile stvar kompromisa, ali sam ponosan na mnogo dobrih stvari koje smo uradili i u kojima smo učestvovali, i to se jasno vidi iz infrastrukturnih projekata, vidi se iz socijalnih politika koje se primjenjuju u posljednje četiri godine. Smatram da sam uvijek bio dio rješenja, nikad dio problema.
Dosta toga je urađeno u protekle četiri godine, mada su sve vrijeme trajala raznorazna podmetanja od strane partije koja je na republičkoj vlasti. Kako ste u takvom političikom ambijentu uspjevali završavati projekte?
Vidljivo je da je urađeno mnogo u prethodnom periodu i te odluke su, nažalost, većinom mukotrpnim i napornim radom donosene. Mnogo bi više toga bilo urađeno da je bila bolja prohodnost odluka kroz Skupštinu, da nije bilo opstrukcija i kočenja tih procesa. Da se nisu morala nalaziti neka alternativna rješenja. Neke odluke su donesene pod pritiskom javnosti, neke nakon više pokušaja. Neke su uspjeli zakočiti, recimo, kolektor na rijeci Vrbas, koji je važna stvar, a imali smo sredstva da se to uradi. Skupštinska većina je nekoliko puta skidala tu tačku sa dnevnog reda, nisu dozvolili da se to radi. Neradna nedjelja je bila puno puta na dnevnom redu. Skidali su je. Otjerali su investitore koji su trebali da dođu u poslovnu zonu Ramići da investiraju desetine miliona evra i tom prilikom zaposle oko tri stotine ljudi. I to nije dozvoljeno, tako da su oni tom svom opstrukcijom i radom, bolje rečeno neradom, napravili štete u određenom smislu. Ipak, neke stvari su urađene mimo toga, pod pritiskom javnosti, a neke uz nalaženje pravnih rješenja da se zaobiđe njihova odluka.
Možete li detaljnije pojasnili taj odnos imeđu odbornika grada Banjaluke? U kakvim ste relacijama sa odbornicima iz opozicionih stranaka?
Mi imamo jedan dio vlasti, to je izvršna vlast i, kad kažem ‘mi’, mislim na PDP. Taj dio izvršne vlasti je pod kontrolom gradonačelnika. Drugi dio je Skupština. Tu smo u manjini. Sve stvari koje su se dešavale i nesuglasice upravo su proizvod te različitosti u Skupštini grada i izvršne vlasti. To se nikada ranije nije dešavalo. To je novina i za njih i za nas. Oni se nisu snalazili baš najbolje iz razloga što su dvadeset godina apsolutno vladali. Imali su izvršnu vlast, skupštinsku većinu, naklonjenu republičku vlast, tako da je njima rad bio neometan i, kakva odluka se predloži, takva se i donese, a oni odbornici koji su opoziciono djelovali nisu mogli da utiču na procese. Zato je nama bilo mukotrpno raditi ove četiri godine, jer svaka odluka je nailazila na otpor. Moj stav je uvijek bio da nisu sve odluke stvar politike. Ima životnih stvari koje se tiču građana Banjaluke i vezane su za rješavanje njihovih životnih pitanja. Uz sve poštovanje volje građana i njihove skupštinske većine, ipak, ne može se odluka od strane gradonačelnika da se četveročlanim porodicama odobri besplatan prevoz negirati i biti protiv toga. Isto tako, govori se o betonizaciji grada, ali se od strane njih ne podržavaju projekti vezani za izgradnju parkova. Tako da je bilo mnogo apsurdnih situacija i ja se nadam da ćemo nakon ovih izbora, u narednom mandatu, riješiti taj problem oko skupštinske većine i da će prohodnost odluka biti bolja, a samim tim i da će se brže i bolje raditi u korist građana Banjaluke. Što se tiče odnosa sa drugim opozicionim strankama, poznato je da je došlo do cijepanja, te da je dio odbornika iz PDP-a prešao u novoosnovani Narodni front. U principu, u Skupštini grada nismo imali neke lične sukobe, osim toga što su oni malo više, zbog prijašnje naše značajne saradnje, možda nekad bili i žešći u komentarima od odbornika iz vladajuće stranke. Istina je da smo imali o nekim pitanjima različito mišljenje, dešavala se i sutuacija da su oni sa SNSD-om bili protiv odluka gradonačelnika, a opet i da su zajedno sa nama donosili odluke. Sve u svemu, bilo je raznih kombinacija u donošenju odluka i to je taj rezultat nekompaktne skupštinske većine.
Mnogi vašu partiju i Gradonačelnika Stanivukovića optužuju da ste u simbiozi sa SNSD-om i Miloradom Dodikom. Da li je moguće napraviti ikakve vidne rezultate u poboljšanju života građana bez saradnje sa republičkim vlastima, to jeste sa SNSD-om i vladajućom koalicijom?
Po prvi put nakon petnaest godina, u Banjaluci se dešava da izvršna vlast nije iz iste političke opcije kao i republička vlast i tu je bilo različitih političkih sukoba. Mi smo na samom početku mandata imali vrlo mučnu situaciju, jer nisu htjeli da usvoje budžet. Mi smo govorili da nije prirodna stvar da Banjaluka, kao najveći grad u Republici Srpskoj, i koji najviše puni budžet Republike Srpske, ne dobije povrat niti jedne konvertibilne marke od strane republičkog nivoa. Isto tako, republičke institucije su gotovo sve u Banjaluci. To je bio loš pristup sa nivoa Republike. Moj utisak je da su oni u određenom momentu shvatili da na taj način gube i da to građani prepozaju. Oni su, oporavljajući se od poraza iz 2020. godine, pokušali da se konsoliduju i da vrate neku vrstu podrške. Pristali su da sufinansiraju neke projekte, kao što je izgradnja spomenika palim borcima otadžbinskog rata Republike Srpske. Saradnja je sasvim normalna stvar i kada se radi o drugim sredinama gdje oni ne obnašaju vlast na gradskom nivou u drugim opštinama Republike Srpske. Vi ne možete da usaglasite budžet grada ako ne dobijete saglasnost ministarstva finansija. Ne možete riješiti niti jedan imovinski odnos ako ne sarađujete sa Republičkom upravom za geodetske poslove. Tako da je ta institucionalna saradnja neminovna i ona mora da postoji. Oni zlonamjerni, koji hoće da umanje efekte rada aktuelne vlasti u Banjaluci, pokušavaju da politički na tome poentiraju, tvrdeći kako je otupila naša oštrica prema republičkim institucijama i kako se radi o nekakvoj simbiozi ili koaliciji. Ja mislim da je neminovno da načelnik opštine mora da sarađuje sa republičkim vlastima, jer drugačije se ne može doći do razvoja gradova.
Vidljiva su ulaganja u vidu infrastrukture, izgradnje parkova, saobraćajnica i slično. Kada će na red doći i privreda i otvaranje novih radnih mjesta? Veliki broj Banjalučana odlazi odavde i ako se ta tendencija nastavi, vremenom će, nažalost, parkovi i šetališta ostati prazni?
Ključno je napraviti privredni ambijent, otvoriti nova radna mjesta. Sve je to lijepo kada se uradi infrastruktura, ali ključno je da ljudi imaju sredstava za egzistenciju. Česte su zamjerke i primjedbe građana da nema dovoljno radnih mjesta. Ali ljudi ne znaju da lokalne zajednice imaju veoma male nadležnosti u tome. Velike strane investicije, proizvodne fabrike, svjetske kompanije gledaju opšti ambijent u državi. Poznato je kakav je ambijent kod nas i da nije baš najbolji. Lokalne zajednice tu mogu da prave neke mjere privlačenja investicija u smislu olakšica za privrednike i to mi radimo. Mnogo je u ovih četiri godine otvoreno malih i srednjih preduzeća, zanatskih radnji i slično. Mi smo dali podsticaj i povećali ga sa 300.000 maraka na milion i po maraka, kako bismo pomogli mladim ljudima prilikom samozapošljavanje ili zapošljavanja drugih ljudi u svojim malim i srednjim preduzećima. Imali smo i kvalitetnu priču da u industrijsku zonu u Ramićima dovedemo jednu svjetsku, italijansku, kompaniju, ali oni su nakon nekoliko pokušaja odbili saradnju, iako imamo veliku halu u Ramićima koju je htjela da kupi firma. Zaposlilo bi se oko 300 ljudi. Na kraju je ta firma otišla u Laktaše, jer tamo su repubičke vlasti dozvolile otvaranje te iste firme. Kada bismo imali skupštinsku većinu, mogli bismo privući neke investicije, ali one i dalje, i pored dobre volje, zavise od opšteg političkog konteksta i opšteg ambijenta u državi.