“Draga dijasporo, vrati se da zajedno gradimo domovinu” poruka je s bilborda koji već sedam dana dočekuju putnike na graničnim prelazima i glavnim putevima širom Bosne i Hercegovine. Kampanju potpisuje politički pokret Snaga domovine. U saopštenju navode da su razlozi zbog kojih su ljudi bježali sa ovih prostora nestabilnost, nesigurnost i neimaština počeli da blijede.
Sada je, kažu, trenutak za povratak. Plate rastu, porezi se smanjuju, a životni standard u Bosni i Hercegovini konačno ide uzlaznom putanjom. Dodaju i da zapadne zemlje gube privlačnost zbog rastućih društvenih tenzija, dok se povratnicima u BiH nudi šansu za posao, ali i za povratak osjećaju pripadnosti i sreće.
Kampanja je izazvala brojne reakcije. Dok rijetki u njoj vide priliku da se obnovi veza sa iseljenim stanovništvom, većina je vidi kao još jednu besmislenu političku predstavu.
Među njima je i ekonomski analitičar Igor Gavran, koji poruke sa bilborda vidi kao “kombinaciju neistina, floskula i bajki”. Dodaje da je priča o rastu plata smiješna kad se ignoriše inflacija i siromaštvo. “Sve to liči na bajku u kojoj neko treba ostaviti normalan život u inostranstvu da bi se vratio u BiH, spavao u parku i hranio u narodnoj kuhinji“, jasan je Gavran koji ujedno dodaje: “Mislim da bi bilo zanimljivo utvrditi ko finansira ovu kampanju, koja u najmanju ruku graniči s lošim humorom”.
Posebno ističe da se kampanja u suštini svodi na glorifikaciju vlasti i prikrivanje stvarnog stanja u zemlji.
“Umjesto da se progovori o razlozima odlaska, o nepotizmu, korupciji i nesigurnosti, kampanja prikazuje BiH kao zemlju bajkovitih prilika. A upravo su oni koji su te prilike uništili i zbog kojih su ljudi otišli i dalje na vlasti. Isti partijski paraziti zapošljavaju sebe, a ne narod. Isti i dalje vladaju, uz praznu priču o nekakvom domoljublju iz 1992. godine“, dodaje on.
U tom kontekstu, Gavran upozorava da bi korištenje javnog novca za ovakve kampanje bilo apsolutno neprihvatljivo.
“I jedan fening iz budžeta bio bi previše. Ako to neko finansira privatno, onda je samo besmisleno, ali ne i direktno štetno. Ali ako su u to uvučeni javni resursi, onda to postaje još jedan oblik zloupotrebe”, zaključuje Gavran.
Umjesto parola, poziva na konkretne promjene. Povratak dijaspore, kaže, neće se desiti zahvaljujući bilbordima, već kroz stvarno poboljšanje uslova života. A to znači zapošljavanje bez političkih veza, veće plate, kvalitetnije obrazovanje i zdravstvo. I, najvažnije – uklanjanje korumpiranih oligarhija koje su nas zarobile još od devedesetih.
O bilbordima koji pozivaju dijasporu na povratak razgovarali smo i s Mirhunisom Zukić, predsjednicom Unije za održivi povratak, koja možda i ponajbolje poznaje stvarno stanje na terenu.
Stanje koje opisuje Zukić daleko je od optimističnog. Povratak se, kaže, ne dešava, dešava se suprotno. Ljudi i dalje odlaze, a oni koji su nekada željeli da se vrate, više i ne pitaju za obnovu kuća.
“Poziv za povratak je jako lijep i prihvatljiv, posebno za one kojima je Bosna i Hercegovina ostala u srcu. Međutim, kada pogledamo realnost, pogotovo sada u politički i ekonomski nestabilnoj situaciji, teško je govoriti o održivom povratku“, kaže Zukić za BUKU.
Podsjeća da se u zemlji gase firme, ljudi ostaju bez posla, biro za zapošljavanje je prepun, a dodatno pogađa i gubitak radnih mjesta u međunarodnim organizacijama koje su se povukle iz BiH.
“A gdje da se vrate ti ljudi? Šta ih čeka? Nema puta, nema škole, nema ambulante, nema posla. Pa nisu ti ljudi otišli jer su htjeli. Otišli su jer nisu imali uslove za život. I sad ih pozivate da se vrate, a niste im ništa pripremili. To vam je isto kao da postavite plakat ispred ruševine i napišete ‘dobro došli’”, upozorava Zukić.
Povrh svega, podsjeća da se BiH obavezala na readmisiju, odnosno prihvat ljudi koji se prisilno vraćaju iz inostranstva, ali da država nema nijedan plan ni politiku reintegracije.
“Naša država nikada nije usvojila strategiju povratka, reintegracije i održivosti. Ljudi dolaze, vraćaju se, a niko ih ne prati. Ako dođe iz Njemačke, gdje mu djeca idu u školu, žena radi, ima zdravstveno, i onda se vrate ovdje gdje nemaju ništa – to je katastrofa”, kaže ona.
Unija za održivi povratak obišla je više od 1.200 povratničkih zajednica. Njihovi izvještaji pokazuju da se mnoge opštine i sela bukvalno gase – škole su zatvorene, nema djece, nema infrastrukture.
“Imamo sela u koja više niko ne ulazi. Ljudi su pokušali da se vrate, ali su se ponovo iselili. Nisu mogli živjeti bez osnovnih uslova. A sada ih pozivate bilbordima? Pa koga vi zovete i gdje?” pita Zukić.
Dominik Raškaj, stručnjak za tržište rada smatra da bi poruka sa bilborda imala smisla samo ako bi bila praćena konkretnim potezima.
“Ne ulazim u to je li organizacija koja stoji iza kampanje politički motivisana ili ne. Međutim, važno je da se pokrenemo. Trenutno se nalazimo na prekretnici gdje moramo odlučiti kojim putem želimo ići“, kaže Raškaj za BUKU.
Prema njegovim riječima, BiH ima dvije opcije. Prva je put Hrvatske, koja je masovno uvezla radnu snagu iz trećih zemalja i već osjeća posljedice.
“Hrvatska danas uvozi radnike iz Pakistana i Nepala koji su manje kvalifikovani od domaće radne snage. Građani to osjećaju i sve češće izražavaju nezadovoljstvo. Ako ne želimo sličan scenario, vrijeme je da se okrenemo vlastitim ljudima. A za to nikakva poruka nije i ne može biti dovoljna, za to trebaju ozbiljni institucionalni koraci. Trebamo sinergiju svih nivoa vlasti, bespovratna sredstva, projekte, podršku. Hrvatska je to radila nudeći povratnicima novac za pokretanje biznisa, ali i za opstanak onih koji žele ostati u BiH. To je model koji možemo preuzeti“, smatra on.
Dodaje da je pored institucionalne podrške, ključno jačati zajednicu i povezivati ljude: “Potrebno je graditi mreže podrške za povratnike, poticati lokalno poduzetništvo, nuditi edukaciju. Povratak nije samo fizičko vraćanje kući, to je povratak dostojanstva, pripadnosti, osjećaja da si tu dobrodošao“.
Na kraju, poruka je jasna, iluzija o ‘boljem životu u Njemačkoj’ sve češće ustupa mjesto realnosti.
“Ovdje ste na svom. Niste treća klasa, kao što često jeste tamo. Ako ste spremni raditi i truditi se, može se živjeti i u BiH. Ali samo ako radimo zajedno. Budućnost nećemo izgraditi ako svako vuče na svoju stranu”, zaključuje Raškaj na kraju razgovora za BUKU.