Da će ovaj tekst nešto pomoći u uklanjanju hipokrizije jedne politike – neće sigurno, ali ga vrijedi napisati samo zato da ostane, makar i za kratko, biljeg u vremenu o toj hipokriziji.
Ovaj termin je iz grčkog jezika u kojem hypokrisis znači “gluma”, a hipokrit je u antičkoj Grčkoj bio pojam za glumca, odnosno lice koje namjerno zavarava druge.
Može se definisati kao (ne)ljudsko stanje duha ličnosti koja javno zastupa stavove i vrijednosti koje stvarno ne prihvata i ne vjeruje u njih.
U najkraćem, radi se o pritvornosti, udruženoj sa lukavošću.
Kako hipokrizija izgleda u praksi mogli smo se ovih dana osvjedočiti na dva primjera.
Prvi od njih bilo je pisanje bošnjačkih portala o nedavnoj Rezoluciji Evropskog parlamenta o izvještajima Komisije o BiH za 2023. i 2024. godinu.
Iz te rezolucije na sva zvona se u tim portalima poziva i (pre)naglašava da: “nijedna izborna reforma ne smije produbiti ili učvrstiti etničke podjele”, da se “traži i podržava jačanje građanske države Bosne i Hercegovine, a osuđuje svaki pokušaj daljnjeg učvršćivanja etničkih podjela”, kao i da se “ne poziva na minimalne korekcije unutar postojećeg etničkog okvira, već na duboku, suštinsku transformaciju ustavnog poretka BiH u pravcu PUNE GRAĐANSKE DEMOKRATIJE, čime se u potpunosti demontira narativ da su ETNIČKE KVOTE, konstitutivnost naroda i ‘legitimno predstavljanje’ evropske vrijednosti”.
Međutim, samo par dana nakon toga imali smo priliku uvjeriti se da u stvari bošnjačka strana u stvarnosti ne prihvata i ne vjeruje u sve prethodno citirano.
Naime, 29. jula 2025. godine na pres konferenciji u Parlamentarnoj skupštini BiH bošnjački članovi te skupštine (Šemsudin Mehmedović, Jasmin Emrić i Aida Baručija) iznijeli su tvrdnje o, kako su promptno prenijeli bošnjački mediji u Sarajevu, “ozbiljnoj sistemskoj diskriminaciji Bošnjaka u državnim institucijama”, te da je “Bošnjacima pripalo svega 20% ili petina direktorskih pozicija”, a da su “u znatnom broju institucija državni službenici, koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, svedeni na trećinu”.
Nema ničega lošeg u citiranim izjavama bošnjačkih parlamentaraca. Štaviše, ako su tačni podaci koje su iznijeli, oni imaju svoje utemeljenje u Ustavu BiH, jer je članom 9. stav 3. tog ustava propisano da “Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine”.
Ova ustavna norma je jedino racionalna u etnički i(li) vjerski nepopravljivo podijeljenim državama, kakva je i BiH.
Ona je njihov modus vivendi, pa se zato na takva ustavna rješenja ne nailazi samo u Ustavu BiH, već i u drugim ustavima širom svijeta – recimo u Ustavu Belgije, Ustavu Kipra, Ustavu Libana.
Takve ustavne odredbe nisu suprotne Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, jer ta konvencija (i njeni protokoli) nemaju odredbe kojima se zabranjuje konstitutivnost naroda i iz nje izvedena odgovarajuća zastupljenost naroda u državnim institucijama i službama.
Nije takvo ustavno rješenje zabranjeno ni drugim međunarodnim pravnim dokumentima. Recimo, nije to suprotno ni Međunarodnom paktu UN o građanskim i političkim pravima.
Jer, primjera radi, kada u članu 25. propisuje izborno pravo građanina, navedeni Pakt propisuje, što se često (namjerno ili nenamjerno) ispušta iz vida, da se tom pravu ne smiju nametati nerazumna ograničenja.
Drugim riječima, Pakt time ostavlja mogućnost postavljanja ograničenja ako su ona razumna za dato društvo i državu, a razumna su ako se bez njih ne može ustrojiti niti odvijati normalan život etnički i konfesionalno podijeljenih država kakve su Belgija, BiH, Kipar, Liban i druge države u svijetu.
Zbog toga nije problem u tome što politički predstavnici Bošnjaka traže da Bošnjaci budu adekvatno svom broju zastupljeni u svim državnim institucijama i službama BiH, već što nije ispravno (ni s moralne ni s pravne strane), ketmanski je, da uporedo s tim traže nešto što je suprotno tome, u šta ni sami ne vjeruju niti to stvarno prihvataju i žele, a to je tzv. građanska država.
Nije ljudski ispravno hodati po bijelom svijetu i pokušavati iskorištavati institucije kakva je Evropski sud za ljudska prava pričom o tome kako BiH treba biti građanska država, bez entiteta i etničkih podjela, a pri tome ne samo ne prihvatati to u stvarnosti niti vjerovati u to, već tražiti za sebe sve što je suprotno tome.
Dr Milan Blagojević