U pojavi ultra patriotizma, pošten čovjek se rijetko može oduprijeti. Nekako, kada mediji pršte sa svih strana o idejama hiljadugodišnje (ili tisućljetne, kako god) istorije i kada sve sami naučnici oko nas analiziraju svako krvno zrnce i prebrojavaju nas jedno po jedno, tada vrlo često i ljudima kojima nacionalna pripadnost nije važna, zaigra srce pri nekakvoj himni ili na utakmici reprezentacije njegove zemlje. I sami smo takvi, a da ne možemo objasniti uvijek zašto je to tako. Veoma nam je stalo pobijediti komšiju u bilo kojem sportu, a u isto vrijeme smo sudionici širenja mržnje na sve strane. Tu više nema sporta, nego je samo nacionalizam bitan, odnosno bitno je ko je odakle i ko je čiji.
Moja stara majka, kako sam je volio zvati (nana, baka, op. a.) je promijenila ravno pet država. Rodila se u Austrougarskoj, 1908. godine, nakon toga je došao kralj i stvorena je Kraljevina SHS, zatim je živjela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa u Titovoj Jugoslaviji i na kraju je umrla u slobodnoj, nezavisnoj, demokratskoj, nedjeljivoj Bosni i Hercegovini, 2001. godine. Sve vrijeme je živjela u istom gradu, Sarajevu, i selila je nekoliko puta, u razmaku od 300 metara, od Katedrale do Tržnice, od Tržnice do Petrakijine, i obratno. Imala je dokumente svih tih država, tako da mogu slobodno reći kako imam austrijsko ili mađarsko porijeklo. U suštini, malo ustaške krvi takođe kulja u meni iz vremena od 1941. do 1945., socijalistički period je trajao najduže, pa samim tim sam i najvećim dijelom socijalista, a kralja i otadžbinu danas malo ko i spominje, pa sam to potisnuo. Bošnjačka krv teče mojim venama od 1995. pa naovamo. Period rata je bio kobeljanje između Bosanca, Muslimana i Bošnjaka. Majka je, za života, govorila da su to sve ista govna, a dodavala je da se najljepše živjelo u vrijeme Tita.
Šalu na stranu, ali zar zaista neko misli da je ijedan od ovih identiteta nešto vječno? Ili će prije biti da smo svi toliko izmiješani, da ustvari pojma nemamo kome pripadamo. Da li nam je to bitno? Biće da jeste, jer su nas demokrati ubijedili da je nacionalna svijest nešto što je najvažnije na svijetu, a ako umiremo od gladi, to će valjda popuniti prazninu u stomaku. U svom životu sam upoznao mnogo ljudi koji danas nemaju pojma koja bi im domovina, ustvari, trebala biti. Poznajem čovjeka koji je etnički Vlah, govori pet jezika, živi u Makedoniji, rodio se u Srbiji, porijeklom je sa Kosova, a ima grčko ime. Je li on vrijedan član ovog društva ili je izrod kakvim bi ga najradije predstavili svi koji nisu kao on? Mješoviti brakovi su, u našem društvu, nešto čega se danas odjednom grozimo, ali jedino ako je brak sklopljen između predstavnika jugoslovenskih naroda, dok je brak sa nekim ko ne govori naš jezik, ipak nešto prihvatljivije?!
Bosna i Hercegovina, a samim tim i cijeli Balkan, ima i najnoviju istoriju. To je ona istorija koja svrstava samo jedan narod ispred svih ostalih i veliča ga, dok druge nipodaštava. To je ona istorija koja govori da su Hrvati došli iz Perzije, da su Bošnjaci autohtoni, a Srbi pravi preci svih ostalih. Ta istorija nam ne dozvoljava da i u jednom momentu pomislimo kako je sve to toliko prolazno, upravo kao što je bilo u slučaju moje stare majke. U isto vrijeme nas ta istorija truje i govori nam kako nam komšija ne valja i kako ga se treba plašiti. U Bosni je napravljena cijela poplava novih državnika, novih nacionalno – osviještenih heroja, novih patriota i novih kvazi naučnika koji su nam svima objasnili kako smo bolji od ostalih i kako samo mi imamo pravo da živimo, dok drugi nisu to pravo stekli, niti su ga ikad imali. Sav taj patriotizam je potekao od klanja, ubijanja, silovanja, pljačkanja i terorisanja drugačijih, negdje više, negdje manje. On je, dakle patriotizam, na svim stranama nešto što je lažno i što se preko noći može promijeniti u nešto sasvim deseto. Patriotizam je nacionalistima odlična tema za potkusurivanje i činjenje zala u ime tog patriotizma. Zbog toga i imamo slučajeve kada se «u ime nečega svetog» čine najgora moguća zlodjela, a u isto vrijeme smo ponosni na to odakle smo i ko smo, iako na to uopšte nismo mogli utjecati, niti birati gdje ćemo se i ko će nas roditi.
Sinoć je na RTRS-u premijerno prikazan film o Miloradu Dodiku, pod nazivom «Ponosni na Srpsku». Sam naziv filma zvuči tragikomično, jer u filmu je jasno prikazano da je Srpska Milorad, a Milorad Srpska. Svako ko tako ne misli je budala, između redova reče premijer tog entiteta i pritom izjavi još gomilu gluposti, koje zdravom čovjeku ne mogu ni pasti na pamet. Naime, Srbi trebaju biti ponosni na nešto što je stvorio Karadžić, a aminovao Izetbegović. Bošnjaci trebaju biti ponosni na petu državu po redu u zadnjih 100 godina, a Hrvati na susjednu Hrvatsku, takođe petu po redu. Smisao svega nije više uopšte bitan, jer sredstva za ovakav vid patriotizma se nisu birala, nego je upravo mnogo nevinih ljudi, posebno onih slabijeg statusa, poginulo. A za šta? Da bismo danas mogli reći, «Imamo Bosnu i Hercegovinu», «Imamo Hrvatsku», «Imamo Srpsku», «Imamo Kosovo», itd. Suštinski se mnogo toga nije promijenilo nabolje. Štaviše, većina nas živi mnogo gore nego prije 20 godina.
Mnogo naših ljudi je u izbjeglištvu moralo promijeniti pasoš i odreći se starog državljanstva. Meni je, kad je jedna meni bliska osoba, to morala učiniti, taj čin predstavljao nešto strašno. U početku su mi suze krenule na oči, kada sam pomislio da bih se morao odreći lične karte, pasoša, vozačke dozvole i ostalih dokumenata koje sam dobio za vakta bosanskog. Kasnije, sve što sam više razmišljao, bivao sam sam sebi smješniji i shvatao kako neću biti manje Bosanac ako se odlučim na isti korak. Sve te dokumente, svakako mogu okačiti mačku o rep, jer mi vozačka skoro nigdje ne vrijedi, s pasošom mogu ući samo u nekolicinu država, a lična mi služi jedino za popunjavanje administrativnih peripetija. Kad o ovome razmišljam, uvijek mi padne na pamet Rambo Amadeus, koji u svojoj pjesmi kaže, «A vidi nas sad, ne možemo ni u Bugarsku». I uostalom, lakše je biti državljanin Evropske Unije u Bosni, nego obratno.
Zbog svega ovoga napisanog, mogu slobodno reći da ne priznajem nijedan od ovih identiteta, jer nas, kao što stara majka reče, sve smatram istim. Mi smo isti narod, isti jezik govorimo, imamo iste navike, jednake primitivne običaje, jednake vrijednosti i manje – više iste patnje i radosti. Domovina nije tamo gdje vam je loše, a normalnom insanu je u bivšoj Jugoslaviji dobro – jedino na odmoru, odnosno kad ne mora razmišljati kako se prehraniti i hoće li ga prvi komšija sutra zaklati. Domovina je tamo gdje nam je dobro, a ginuti za nečije interese je glupost kakvu su civilizovani narodi davno prevazišli.
Preuzeto sa prijateljskog portala E-Balkan.net