„Do sada nije zabilježeno da su kod nas pronađene igračke koje su zabranjene od strane Evropske unije. Mišljenja sam da opasne igračke iz zemalja Azije postoje i da se nalaze na našem tržištu. Međutim, problem predstavlja što na mnogim tim igračkama ne možemo naći deklaraciju, odnosno podatke o tome od čega su one proizvedene i ko je uvoznik. S obzirom na to da kod nas postoji veliki broj kineskih prodavnica samo sa kineskim proizvodima, te da se dosta takvih proizvoda nalazi po manjim trgovinama i pijacama, nemoguće je da svi proizvodi zadovoljavaju standarde.“ – Ljubo Janjić, izvršni direktor Udruženja građana `Plava sfera`, Centar za zaštitu potrošača.
U Kini jedu pse, u Bosni jedu govna
Šta imaju zajedničko Bosna i Kina? Kineze, naravno. Baš tako. Kosooki, ili ti žuti, su došli i kod nas. Ne, ovo nije govor mržnje niti neka provokacija, ovo su nazivi za Kineze iz američkih filmova. Koliko god Kina bila daleko od nas, Oni su tu. Osvajaju naše gradove pedalj po pedalj, predgrađe po predgrađe.
Samo što nikom nije jasno da li umiru po Bosni ili ne, pošto nikad niko nije vidio kinesku smrtovnicu ili čuo da postoji kinesko groblje. Čuo sam od nekih ljudi da su gledali kako Kinezi sahranjuju nekog pokojnika na Laušu iza jedne radnje u po dvorišta, al’ tu se ta legenda i završava. Premalo sam plaćen da bih ispitivao kineski zagrobni život u BiH.
Isto tako, pričali su mi ljudi, da tamo gdje su Kinezi, broj pasa lutalica se drastično smanjio, te se u narodu stvorila opravdana sumnja da oni njih jednostavno – JEDU.
Nema ništa loše u tom što su Kinezi došli do nas. S druge strane, postoje i oni koje Kinezi nerviraju, pa sam znao čuti, prolazeći gradom, izjave tipa: „Još su nam Kinezi trebali! Šta će oni ovdje? I onako ne možemo izaći na kraj ni sami sa sobom!”, i slično. Ljudi imaju razne poglede na Kineze, što je logično, mada je većini stanovništva to uglavnom simpatično.
Posebno su simpatične cijene po kojima se prodaje kineska roba. Ko nije upućen, a vjerujem da nema takvih, zna da Kinez u BiH uglavnom živi od tgovine. Njihove radnje su uvijek pune i šarene, cijene su banalne, kao i usluga. Ima par velikih trgovina koje su malo bolje uređene, al’ uglavnom su to male porodične radnje gdje pored Kineza (obično muž i žena) radi neko od domicilnog stanovništva (uglavnom je to neka djevojka – žena). Da li Kinez legalno posluje, prijavljuje radnike i plaća namete treba pitati neku instituciju.
U Kini nikad bio nisam, al’ znam ljude koji su bili te su podijelili sa mnom priče o toj dalekoj i meni nepoznatoj zemlji. To vam je kao kada Huso pita Hasu: „Je l’ Haso, jesi ikad jeb’o pedera?“. Haso će na to: „Nisam, al’ sam jeb’o lika koji je jeb’o pedera“. Tako ti je i sa mojom Kinom. Nit’ vidio, nit’ mirisao. Znam ono što su mi ljudi rekli, televizor pokazao, a moj Bog, Google, dao na uvid.
Rekoše meni CoŠ i Kawiar (pošto su bili u Kini) da se veliko poštovanje ukazuje Kinezu za koga radi bijeli čovjek. Možda nama tako ne izgleda, al ovi kinezi kod kojih rade naši ljudi – tamo su prave hadžije. Veliko poštovanje im ukazuju kada se vrate i pokažu slike radnji i bijelih radnika. Kazivali su mi kako je to velika zemlja, velikih zgrada i trgova koje mi ne možemo ni zamisliti. Takođe mi rekoše da im je trgovina u krvi i da su u stanju da ti nešto uvale makar i u minus ušli ili sami sebi platili. Bitno je da se valja. Nema stajanja. Slobodno tržište kapitala u Kini radi punom parom.
Taj osjećaj za valjanje su donijeli i kod nas. Sjećam se prvih godina kad se Kinez u nas pojavio, ljudi su k’o mutavi letjeli u kineske radnje i cjenkali se sa njima. Danas to ide malo teže, čak je i Kinez fiskalne kase morao nabaviti te se cijena robe ne može tek tako spuštati, a bez da se entiteti ne ljute. Znate da za estradu treba “raznije preparata i derivata”, te s tim u vezi odem ja do jedne kineske radnje da vidim ima li potrepština za moju estradnu djelatnost.
Uđem unutra, a ljubazni Kinez će meni: „Dobro do-šo, izvolite“. Rekoh: „Ništa, ništa, samo malo da pogledam. Ako mi se nešto dopadne – uzimam. U principu, dobro bi mi došle neke papuče.” Žuti se smješka i trepće očima. Samo što ne sere ljubaznost. Eee.. da su takvi naši trgovci! U radnji ima trista čuda, al’ bukvalno. Cijene smiješne, sav prostor ispunjava miris jeftine plastike i gume. Čisto sumnjam da se to na našim granicama kontroliše na ispravan način i kako piše u našim zakonskim spisima, a o karantinu da ne govorim.
(Citat: „Prilikom uvoza robe u našu zemlju provjerava se da li je uredna dokumentacija, međutim, kako kaže Janjić, veliki problem predstavlja to što se kod nas ne radi ispitivanje samog kvaliteta i sastava uvezene robe – http://www.nezavisne.com/nedjeljne/vijesti/14132/Otrovne-igracke-mozda-i-na-bh-trzistu.html.“)
Otrovne igračke za djecu su postale naša svakodnevnica, al’ ko će to sve da ispita, to je jako mnogo posla, a ne možemo mi toliko malo raditi koliko nas mogu platiti. (http://www.nezavisne.com/dogadjaji/ufokusu/50211/Otrovne-igracke-i-u-banjaluckim-radnjama.html)
Zli jezici bi rekli da to Kinez namjerno truje djecu našu, al’ ja mislim da njega baš boli kurac što za nama, što za našom djecom. On je tu trgovine radi i nema tu puno pameti. Ko nam je kriv kad svako govno u našu zemlju uđe čas-posla. Samo uvozimo, k’o da smo glupaci najgori i ništa sami stvoriti ne možemo. Lele!
Al’ kao što rekoh, nema Kinez ništa s tim. On je tu da se uplusa na najbrži i najlakši način i da se ponosan vrati u Kinu, ili da još ponosnije ode u Ameriku. Nirvanu mog razgledanja prekinu krik žutog gazde. Prodera se na kineskom, žena dođe, donese mu mobilni i pederušu. Iz pederuše mu ispade nešto i pade kraj moje noge. Izgledalo je kao vizit-karta. Ne bi mi teško da se sagnem i da je dohvatim, jer ne volim kada mi se muškarac saginje i kleči oko nogu. Malo mi bude neprijatno, ako znate na šta mislim. Podignem vizitku i pogledam je malo bolje, a tamo nešto na ruskom, engleskom i kineskom. U čemu je fora? Žuti priđe, nakloni se i ja mu predam vizitku, al’ je znatiželja bila jača, pa ga upitah u čemu je poenta kod te vizit karte?
Kaže on meni: „Vidiš, mi se u Kini služimo sa tri imena. Kinesko, englesko i rusko, jer sarađujemo sa svima. Naša kineska imena malo ko može da pročita kako treba. Sva je poenta u tržišnom djelovanju, a ne kao kod vas ovdje. E, da je vama malo u Kinu otići da vidite kako se radi biznis. Ja ti za poslovanje po BiH imam tri vizit-karte. U Mostaru sam Ivo, u Sarajevu Ibrahim, a u Banjaluci Ivan. To je svima simpatično i odmah me zagotive, a ne znaju da je to sve zbog para. Misle oni da ja baš njih i njihov etnos posebno volim i simpatiziram. Kakva zabluda. Moram ti reći da ste baš neka čudna zemlja. Ima vas ukupno koliko u nekom našem omanjem gradu stanovnika. Sramota je da se tako sporo razvijate, а toliku zemlju imate, tako divnu prirodu, tako plodna polja. Semberija, Lijevče, Popovo polje.
Tuga i čemer. Propašćete, tj. već propadate, i to opasno. Moja Kina ima dvadeset i dvije provincije, dok Tajvan smatramo svojom dvadeset i trećom provincijom. Jebi ga, zemlje nikad dosta, ali zato imamo pet autonomnih oblasti, četiri regiona i dvije specijalne administrativne regije koje uživaju veliku autonomiju. Tu se prave pare, i to se onda dijeli na ostatak države. Imamo mali problem sa Tibetom i onim ludakom Dalaj Lamom, al’ to samo zanima Hollywood i slične dokoličare. To je naše, a ostali nek odjebu. Znam da nam se ljudi vole smijati, al’ ko se zadnji smije, najslađe se smije. Kažu da pravimo jeftine proizvode, da kopiramo sve živo, od igle do lokomotive, al’ da te ja pitam – zašto izmišljati toplu vodu kada je ona već odavno izmišljena?? Tako i onaj vaš Brega radi. Bitno je da liči na original i da je deset puta jeftinije. Narod voli kada malo plati, a kada to lijepo izgleda. Zaboli me kurac za te zlurade priče i osmjehe. Poenta je da se valja na veliko. I onako ćemo uskoro da zavladamo svijetom.
Nama raste i BDP i prirodni priraštaj, ima nas bruka, pa se vi skontajte. Ako mi ne vjeruješ, a ti malo proguglaj (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Економија_Народне_Републике_Кине). Radna snaga je jeftina, mnogo se proizvodi, puno radi, a malo uvozi. Zato mi šišamo levate poput vas ovdje, mada ni mnogo jači od vas nisu ostali imuni na naše proizvode i trgovinske moći. Baš ste smiješni, niste u stanju ništa da napravite, sve od nas uvozite. Al’ nema veze, bolje za nas. Zato ja volim svoju Kinu. Zato što se kod nas zakoni poštuju, a lopovi i govna ubijaju javno i transparento, a još na to sve – metak plati porodica. Ne možeš ti stoku drugačije vaspitati nego tako. Ovi vaši tajkuni što su pokupovali pola grada, zavode, betonjare, građevinske firme – da to probaju kod nas – popili bi metak svaki ponaosob, ja što ti kažem! Mada, nek svako radi kako misli da treba. Posebno mi je smiješno što ti vaši bogataši ne znaju šta će od para, a humanosti nigdje. Vidiš kako se to u nas radi – http://www.index.hr/vijesti/clanak/kineski-tajkun-12-milijarde-dolara-odlucio-ostaviti-dobrotvornim-organizacijama/487986.aspx – “.
Ražestio se Kinez pravo, pa mi bi malo neprijatno taj ton da slušam. Klimam glavom, vičem a-ha, šta mi drugo ostaje? Potiskujem zakone velikih brojeva u stranu i počinjem tražiti adekvatne papuče. Najednom, kao da ih je sama viša sila ukazala, ispred mene sjevnuše papuče – DODO. Nisam mogao da vjerujem. Papuče dostojne jednog apsolutiste. Crne i neprikosnovene. Moćne i postojane, a samo dvije marke. Oduševljenju nije bilo kraja. Želio sam da ih posjedujem! Apsurdnost naziva budila je manijakalnu euforiju. I kinez je skontao ko je ko. Pokazao sam mu papuče i rekao: „Želim!“. On se malo začudi i reče: „ Čudno. Ne izgledaš mi kao njegov fan.”
„Pa i nisam, al’ želim da ih imam radi istorijske težine trenutka u kom živimo“.
Upita me koji broj nosim i reče opet nešto ženi na kineskom. Nastavi Žućo: „Nikad ne potcjenjuj snagu loga na određenom predmetu, makar on bio fiktivan ili lažan. Vidiš, kada sam tek došao ovdje, a bilo je to oko 2002., nije baš išlo najbolje. Krpalo se, guralo, patilo, al’ onda te fenomenalne 2006. godine, doDodilo se pravo čudo. Pred same izbore, kada su krenuli šatori i mitinzi, kada su krenule glasačke roštiljade, kada se Pragnjad svuda okretala (Pragnje – Prase i Jagnje), meni stigoše DODO papuče. Odmah sam shvatio kakvo mi je blago u rukama, te sam upratio Njegovu miting rutu i krenuo da ga pratim u stopu. Gdje god je on rekao nešto, zaigrao i zapjevao, gdje god je išao ćevap za glas i pivo za pomućenje izborne logike, tu sam bio i ja – sa DODO papučama. Vaš narod je divna mušterija kada popije. Papuče su bile inače 3 KM, al’ kako se pijani vole rasipati, dobijao sam i po 10 KM za par. Išle su k’o lude. Za ove izbore očekujem modele HARI i ČOVA. Mislim da će biti hit u Federaciji. Naravno, novi DODO kontigent stiže ovih dana. Hoću da sve bude spremno za oktobar. U Banjaluci sada imam tri radnje, jednu u Mostaru i jednu u Sarajevu. Imam 15 zaposlenih, plus žena, ja i još sin i ćerka. Ovdje ih ne moram prijavljivati, a mogu da ih napravim koliko želim. Djece, naravno. Tamo samo jedno može. Volim BiH. Platiš inspektora i sve ide k’o po loju u Federaciji, ili k’o po masti kod vas ovdje.“
Ostajem u čudu od njegove priče. Držim DODO papuče u ruci i pomalo ih njušim. Miris je tako jak, imam osjećaj da će da me omami, kao ljepilo, nekada davno, dok je Punk harao planetom. Kinez se klanja, uzima pare i ne daje mi račun. Što bi kada ne mora? Reče da mora da zatvori, čeka ga žena sa ručkom, riža se hladi, a ništa gore od hladne riže. „Jel’ ima kakvo meso uz rižu, pseće npr.?“, morao sam da ga pitam, šale radi, koju on nije baš skontao. On me pogleda oštro, kao Brus Li, i reče gotovo ljutito: „ Možda mi jedemo pse, ali vi jedete i kupujete govna. Naša pogotovo. A sada, idi! “ Zatvorio je vrata od radnje, a miris riže i plastike se širio kroz ventilaciju. DODO papuče su bile u mojoj torbi, a kroz lobanju je plutao citat iz nekog domaćeg filma: „Žuta rasa će da zavlada!“