Po definiciji, Hrvatsko proljeće je bio politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.
Gotovo istu definiciju možemo primijeniti na Dodikovu politiku kraja prve i početka druge decenije 21. vijeka u Bosni i Hercegovini. Istoriji ćemo ostaviti da imenuje ovaj period, koji već sad neki nazivaju ,,Dodikokratija“.
Geneza hrvatskog problema i Dodikov plagijat
Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna debata o položaju hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Zapravo, ovo je bio samo uvod i povod koji se tražio da nacionalistički nastrojena hrvatska politička i intelektualna elita zatraži veća autonomna prava u okviru SFRJ-a.
Kako kažu pojedini hrvatski istoričari:
,,Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda, i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bilo je vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu koje im je bilo oduzeto nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog grijeha NDH.“
Gotovo istovjetno, četrdeset godina poslije, i petnaest godina nakon građanskog rata, pojedini ,,srpski intelektualni krugovi“ pokreću pitanje nacionalnih interesa Srba u Bosni i Hercegovini. Srpskom narodu, od strane Dodikovog establišmenta, svakodnevno se servira jedna doza anksioznosti i ksenofobije. Narod, tek izašao iz rata, koji bi trebalo da se okrene povratku i razrješenju osnovnih egzistencijalnih pitanja, u posljednjih 5-6 godina permanentno se odvraća od ovih primarnih stvari, i zakreće ka navodnoj ugroženost.
Na čelo ,,pravdoljubivih“ snaga, koje će spasiti srpski narod i zaštiti ga od centralističke sarajevske vlasti, stao je, naravno, Milorad Dodik sa svojim pokretom zvanim SNSD, koji pravno funkcioniše, kao vodeća srpska parlamentarna partija.
Bilo bi dobro, kad se već bavimo paralelama, i da se zapitamo koliko je odistinski bio potreban, zdrav i istorijski neophodan MASPOK u Hrvatskoj i da to isto pitanje postavimo i za Milorada Dodika u slučaju Republike Srpske?
Hrvatski povijesničari, ali i ekonomski analitičari tvrde kako je u to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%. Takođe, od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16.5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46.6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se “odricala” svoje alokacije u korist ,,nerazvijenih krajeva”.
Paralela sa Republikom Srpskom u ovom slučaju, u krajnju ruku je neumjesna i ne pije vode.. Ekonomski gledajući, udio Federacije u ukupnim prihodima veći je od udjela Republike Srpske. Mada je to zbog različitih ekonomskih pokazatelja podvrgnuto maksimalnoj manipulaciji u Srpskoj. Tako Dodik i vrhuška Republike Srpske gotovo svakodnevno serviraju priče o ,,potkradanjima iz Sarajeva“ na račun Banjaluke. Ono što nam govore dostupni i koliko-toliko relevantni podaci je da su tri godine ratovanja uništile bosansku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995., proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999 godine. BDP je i dalje daleko ispod nivoa 1990 godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede, jer iako oba entita obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je dominantno prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva. Prema procjenama iz 2003. godine, BDP iznosi otprilike $24.31 milijardi, a raste 3,5% godišnje. BDP po glavi je $6.100. Po sektoru, 13% BDP-a otpada na poljoprivredu, 40.9% na industriju, te 46.1% na servisne djelatnosti. 40% radnika je nezaposleno.
Dakle, u sveopštoj bijedi i preživljavanju privrede na ,,infuziji“, teško je optuživati bilo koga da vam se od gotovo ničega, a to su neka državna sredstva, oduzima nešto.
Intelektualci-paralele
Do trenutka kada su se 1971. godine desili događaji vezani uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska se jasno isprofilisala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i naučnih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga, aktivno zastupajući kulturne, privredne, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice, tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tokom tog razdoblja promatrali s naročitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na kraju, zbog takve svoje uloge, Matica hrvatska kao ustanova, a naročito neki od njenih najistaknutijih članova, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke.
Ako povučemo paralelu sa intelektualnom elitom u Republici Srpskoj sa početka druge decenije 21. vijeka, odmah možemo izbaciti iz analogije Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske. Ova institucija, gotovo protokolarnog tipa, nema nikakve volje, snage, pa ni želje da istupi sa nekom, makar i nacionalističkom platformom. Zapravo, za razliku od Hrvatske sa početka sedamdesetih, u Srpskoj je danas inverzan proces. Dakle, sve odluke, savjete, naputke, spinovanja, intelektualne klinčeve vodi Milorad Dodik, kao neosporni autoritet, a logistička, moralna, pa i fizičko-pravna podrška mu je SNSD, koji po potrebi funkcioniše na terenu kao pokret, a u političkom životu kao partija.
Bolje je reći da je SNSD upio u svoj sastav sve intelektualne potencijale i pojedince Srpske koji rade na združenom poduhvatu ,,raštimavanja“ Bosne i Hercegovine. Pa tako, ako su najpoznatiji ljudi hrvatskog proljeća bili: Stipe Mesić, Savka Dabčević-Kučar, Dragutin Haramija, Franjo Tuđman, Miko Tripalo, Ivan-Zvonimir Čičak i mnogi drugi, njihovi papirnati pandani u Republici Srpskoj bi mogli, samo reda radi, biti: Željko Mirjanić, Rajko Vasić, Nenad Kecmanović, Aleksa Buha, Rajko Vasić, Željko Kopanja…
Kao što vidimo, poređenje ove dvije intelektualne elite je u najmanju ruku smiješno. Protagonisti Hrvatskog proljeća su bili sami po sebi dio intelektualne elite, a kasniji angažman ih je doveo do državnika, istoričara, kultnih ličnosti, opozicionara i boraca za ljudska prava.
Jastrebovi SNSD-a će u najboljem slučaju biti istaknuti penzioneri u svojim mjesnim zajednicama.
Kao što vidimo, ni po pitanju ekonomske disharmonije, niti po pitanju intelektualnih potencijala Milorad Dodik ne može izvesti svoje privatno ,,srpsko proljeće“ u bilo koje godišnje doba.
Ali, usprkos svemu, matrica ponašanja ostaje ista. Profesor banjalučkog Univerziteta Miodrag Živanović za naš portal je rekao:
,,Ja sam uvjeren da nacifikacija BiH društva, i to apsolutna nacifikacija, ima bliske korjene u događanjima i to uglavnom u 20. stoljeću. Jedan od tih korijena, ili izvora, u svakom slučaju, jeste i MASPOK, svojevremeno, koji je imao posebnu ideju da utemelj, eventualno buduće društvo na toj isključivo etničkoj matrici. I ono što mi danas doživljavamo može se dovesti u jednu, prije svega indirektnu vezu sa događanjima šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.“
Umnogom drugačije na poređenje MASPOK-a i vlasti Milorada Dodika gleda publicista Vuk Perišić:
,, Maspok ili Hrvatsko proljeće (oba naziva su pogrešna) neusporedivi su s politikom Milorada Dodika. Bilo kakva analogija u tom smislu ne može donijeti neke korisne spoznaje, pa čak ni slikovite paralele. Prije svega Maspok nije bio homogen. U njemu je bilo liberalnih komunista koji su htjeli reformu federacije i određenu (ne i radikalnu) demokratizaciju, bilo je intelektualaca koji su reagirali na neke stvarne ili umišljene nepravde u nacionalnoj politici jugoslavenskih komunista, ali bilo je i nacionalista opsjednutih državom, kao i primitivnih šovinista. Uopće, bila je to šarolika koalicija dobronamjernih i nedobronamjernih ljudi. Ne zaboravimo da je i Tito podržavao Maspok dok u njemu nisu prevladale nacionalističke težnje. U Proljeću je bilo izvjesnog demokratskog potencijala. U Dodikovoj politici nema nijansi. Sve se svodi na taktiziranje kojim se opipava koliko su velike sile spremne da ustraju na načelima Daytona. Svaki nacionalizam teži homogenizaciji i služi se populizmom. To mu je imanentno, pa utoliko taj aspekt i ne kazuje ništa posebno.”
Ako se vratimo na promišljanje profesora Živanovića, Dodikova vlast je svjesno ili nesvjesno u direktnoj korelaciji sa pojedinim događajima iz ne tako daleke istorijske prošlosti. Međutim, postoji jedna stvar koja Dodiku daje ogromnu prednost u odnosu na odmetnute hrvatske intelektualce od prije 40 godina.
Može mi se…
Te 1971. godine kao grančica na vjetru, skršen je MASPOK. Ovaj dobro organizovan pokret sa podrškom u narodu i na čijem su čelu bili vodeći intelektualci Hrvatske toga vremena nije imao nikakve šanse protiv jednog superjakog agensa. A to je bila, pogađate, država.
Jugoslavija sa Josipom Brozom u tom je periodu bila toliko jaka i imala toliku podršku u svijetu da je slamanje Hrvatskog proljeća bila najobičnija tričarija, a jedino je kroz decenije koje su uslijedile, mitomanski, preko hrvatskog nacionalističkog medijskog sistema, stvorena slika o pokretu koji je imao potencijal da nešto promijeni u odnosu Hrvatske prema SFRJ. Sam Zvonimir Čičak je, puno godina kasnije, izjavio kako su oni od početka znali da neće postići apsolutno niišta, osim što će se čuti za njih. Takođe su bili spremni na drakonske zatvorske kazne, kao i zabranu svakog javnog djelovanja u godinama koje su uslijedile. I to im je bila jedina satisfakcija. Postali su preteče neke vrste disidenata i političkih zatvorenika.
Sa druge strane, Milorad Dodik, sa intelektualcima ,,na štapu i kanapu”, sa providnom pričom i masom koja baš nije 100% homogena, pravi dar-mar u ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Zašto? Pa, može mu se.
Bosna i Hercegovina je apsolutno, bukvalno, operativno, ekonomski i politički nefunkcionalna država. Zapravo, prije se može govoriti o geografskom prostoru koji omeđavaju druge države i to je jedino što definiše njeno ustrojstvo. Kao takva, nije se u stanju nositi sa bilo kakvim problemom.
Za ovu tvorevinu, Milorad Dodik, koliko god trapav i bahat bio, koliko god imao nedosljednosti i neprofesionalizma u svom naumu ,,raštimavanja” Bosne, predstavlja ultimativnu prijetnju.
Da se podsjetimo, tadašnjoj Jugoslaviji je podrška u svijetu bila zagarantovana u svakom mogućem obliku.
Danas, po pitanju Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica samo sliježe ramenima. Sve smo uvjereniji da strani faktor pojma nema šta bi sa Bosnom.
Dodikovi ataci na državnost najčešće su od strane te iste međunarodne zajednice samo verbalno sankcionisani.
Čak se i Dodik vremenom privikao na ovu igru mačke i miša. Svako malo se naizmjenično primiri, pa da izjavu kako će se Republika Srpska otcijepiti, i tako već 5 godina.
Kako nikakve konkretne sankcije ne uslijede, Milorad Dodik svoje ,,srpsko proljeće” gradi i izgrađuje mnogo duže od MASPOK-ovaca.
A sve su prilike da, dok je ovakvog (ne)postojanja Bosne i Hercegovine, neće biti bilo kavih sankcija niti po njega, niti po ,,intelektualnu elitu “ Srpske. Ne treba se zavaravati, do realizacije bilo kakvog Dodikovog ,,srpskog proljeća”, u ovakvoj konstalaciji snaga, neće i ne može doći. Ipak, kao crni oblak, visiće nad stanovništvom BiH, Miloradov naum.
Mnogi će reći da je demokratija ustavom zagarantovana. Ali, poređenja radi, ona je bar nominalno bila zagarantovana i u ustavu SFRJ, sa klauzulom da NIKO nema pravo razbijati ustavno- pravni poredak te iste SFRJ. Ista situacija je i sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, samo što, izgleda, SVAKO ima pravo pokušati razbiti ustavno-pravi poredak.
Pravo zlo koje može nastati
Pravo i odistinsko zlo koje može nastati i koje se javilo nakon Hrvatskog proljeća je izvjestan revizionizam centralne vlasti. Hrvatsko proljeće je nakon svog gašenja imalo veliki uticaj na Tita. Jugoslovenski ustav promijenjen je 1974. na način da je ispunio pojedine uslove Hrvatskog proljeća: dozvoljena je secesija, svaka republika imala je svoju autonomiju. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih disidenata i aktivista Hrvatskog projeća, posijalo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost.
Kako se, i na koji način, desila kolektivna secesija i sa kojim posljedicama u bivšoj Jugoslaviji, to svi znamo. Kao što znamo i da bi se revizijom Ustava Bosne i Hercegovine desile stvari koje niko, ili bar većina, ne želi. A to su nasilje, totalitarizam i haos. Nažalost, istorija je pokazala da se bilo kakva secesija na ovim prostorima UVIJEK završava takvim scenarijem.
Upravo zato, Milorad Dodik se, sa svojom strankom-pokretom, opasno igra životima možda još nerođene djece, koja bi u godinama i decenijama koje slijede mogla ispaštati zbog politike nekoga ko je u vrtlogu vremena imao neku fiks-ideju.
Lično nisam niti za koji vid ,,proljeća”, koliko god ono ,,slobodarski” i ,,demokratski” zvučalo, ako će moji potomci u krvi plaćati tu ,,demokratičnost”. I , što je bitnije, a to pogotovo važi za Bosnu i Hercegovinu, NIŠTA se neće desiti poslije bilo čijeg ,,proljeća” što dovelo do konačnog kraja i smiraja nacionalističkih i separatistički tenzija.