Već je postalo prilično dosadno slušati predsjednika RS Milorada Dodika kako daje obećanja koja neće ispuniti. Ali narod, šta bi drugo, nego ide pa ide kucati na njegova (velika) vrata tražeći da se ispune njihovi (mali) zahtijevi očekujući jedino promjenu na bolje, jer nije mala stvar kad te sasluša predsjednik i uz to još i obeća ponešto.
Tako smo imali priliku u predsjedničkim odajama viđati studente, borce, sindikaliste, kamiondžije, poljoprivrednike, sportiste i mnoge druge kojima život u Republici Srpskoj nije lak i koji su imali priliku svoje probleme iznijeti ispred čelnog čovjeka Srpske dobijajući od njega porciju obećanja.
Kako je život u Srpskoj težak svima predsjednik obećava pa obećava, potvrđujući da se u Republici Srpskoj ništa ne može uraditi bez njegove ingerencije. Svi žele raditi po starom, zaboravljajući obećanu riječ, jer zna da mu narod to neće zamjeriti. Obećavao je Dodik male i velike promjene u Srpskoj, a uporedo sa tim nastavljao raditi onako kako njemu i njegovim bližnjim odgovara.
Male laži
Tako je i bilo sa četvoricom ratnih vojnih invalida iz Dervente koji su prije dva mjeseca, tačnije 9. februara, započeli štrajk glađu da bi ukazali na nepravilnost u vrhu Boračke organizacije RS i izrazili nezadovoljstvo sa revizijom boračkih prava kojom su, kako su tada tvrdili, „znatno umanjena primanja istinskih boraca i ratnih vojnih invalida u Republici Srpskoj“. Štrajkovali su sedam dana po zimi i snijegu, a spavali su u šatorima u banjalučkom parku Mladen Stojanović neposredno pored zgrade Vlade RS insistirajući na sastanku sa Dodikom.
Kako u takvim slučajevima biva, štrajkači su dobili zakazan sastanak sa predsjednikom. Nakon sastanka sa koji je održan 15. februara ratni vojni invalidi prekinuli su štrajk glađu, jer su dobili obećanje od Dodika da će se njihovi zahtjevi riješiti u roku od dva mjeseca. Kasnije je tu grupu štrajkača u javnim nastupima nazivao „grupom tamo nekih tipova“.
Oni su tada zahtijevali: obustavu kompletne revizije boračkih prava u RS, povećanje invalidnina i isplatu boračkog dodatka svim borcima, ukidanje bespravno stečenih invalidskih penzija i krivično gonjenje ljekarskih komisija koje su ta prava omogućile, a tražili su i smjenu pomoćnika ministra za boračka prava Duška Milunovića.
Kad je riječ o ovim zahtjevima do danas ništa nije riješeno, pa su dvojica ratnih vojnih invalida prije nekoliko dana počeli sa ponovnim štrajkom glađu u banjalučkom parku ističući da im je Dodik obećao „kule, a nisu dobili ništa“. Krenuli su ispočetka.
Ovaj primjer samo nam pokazuje da ljudi u Srpskoj ne trebaju očekivati od Dodika da će im riješiti neki konkretan problem i da je krajnje vrijeme da prestanu vjerovati njegovim lažima. U protivnom nekoliko puta godišnje moraće štrajkovati glađu i kao ova dvojica nevoljnika očekivati novo lažno obećanje, jer očigledno ništa drugo i ne mogu dobiti.
Velika obmana
Postavlja se pitanje da li se konkretna pomoć može i očekivati od predsjednika za kojeg se javno zna da je sinu obezbijedio kredit od 3 miliona KM, kćerki osigurao zaposlenje u kabinetu Ministarstva finansija RS, koji javno plaća medije da ga podržavaju. Takođe je poznato da je prva trasa autoputa za Dodikovog premijerskog mandata plaćena najviše u Evropi, a za pepeljare, po jednom komadu, u zgradi Vlade RS izdvojeno je po 1293 KM, a onome što sigurno ne znamo, o vilama, imanjima, stanovima, novcu na žiro-računima, možemo samo da sanjamo. Pa neka kaže neko da je njemu do običnih ljudi i njihovih problema stalo?
Odgovornost, moralna ili krivična, za ove primjere nikad nije pokrenuta, jer izgleda da je u Srpskoj sve ovo po zakonu sprovedeno. Odgovornost se možda ne bi ni spominjala da je običnom puku dobro, da ljudi ne moraju u park da gladuju da bi ukazali da imaju neki problem. Nije više ni stvar u ovim ljudima iz Dervente, u pitanju smo svi mi koji ćemo možda ubrzo na ulice da štrajkujemo glađu, jer će nam to jedino preostati.
Dodik je voljan da sasluša svakog ko je spreman da štrajkuje glađu nekoliko dana, ali šta kad je ljudima potrebno nešto više od slušanja, kad su im potrebna konkretna djela koja će dovesti do poboljšanja životnih uslova? Tu priča staje, jer životni standard u Srpskoj je svake godine sve lošiji, ali imamo Dodika koji nas sluša, pa bismo valjda trebali biti srećni.
Stanovnici Srpske vjeruju lideru stranke koji u preizbornoj kampanji priča o referendumu za odvajanje RS od BiH, čime kupuje povjerenje glasača. U predizbornim nastupima Dodik je u intervjuu agenciji Reuters rekao kako je njegov prioritet ostvariti veću autonomiju u sklopu Daytonskoga mirovnog ugovora iz 1995. kojim je završen rat u BiH. Ali ne uspije li to, on će tražiti nezavisnost od BiH. „Ako kosovski Albanci, po Međunarodnome sudu pravde i najvažnijim diplomatskim silama svijeta, imaju pravo na odcjepljenje zbog etničke mržnje i izostanka jedinstva sa Srbima, zašto to ne bismo mogli i mi u Bosni i Hercegovini?“, rekao je Dodik.
Vrednujući potpuno negativno ideju o otcjepljenju RS ipak treba otvoreno reći da je Dodik tim pričama obmamljivao narod, tražio podršku i na kraju dobio povjerenje glasača. On je prozreo narod koji ima potrebu da sluša nacionalističke priče o posebnosti svojih nacionalnih korijena i referendumu, pa obećava nemoguće. Ali narod nikako da prozre njega i njegova obećanja, jer ljudi se još uvijek hrane ideologijama.
Svoju svemoć predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik potvrdio je još jednim sastankom, jer, zaboga, kako smo primjetili, ništa u Srpskoj ne može proći bez njegovog upitanja. Riječ je o sastanku u predsjedničkim odajama sa Ivicom Osim, predsjednikom Komiteta za normalizaciju Nogometnog saveza/Fudbalskog saveza BiH. Dodik je na tom sastanku naglasio da „treba postići rješenja koja će biti rezultat kompromisa i konsenzusa, onemogućiti majorizaciju, zadovoljiti standarde FIFA-e i UEFA-e“. Poslije sastanka svi su bili srećni, jer zna Dodik šta treba reći. Kažu postignut je određen napredak. Koji? Budućnost će pokazati?
Sve ovo pokazuje da je potrebno doći do demistifikacije Dodikove sve/moći. Ali kako na tome raditi kad su obrazovni, medijski, kulturni i politički diskursi usmjereni na idealizaciju jednog čovjeka koji svakim danom postaje sve nedodirljiviji i koji može uraditi sve što želi, a da za svoje djelo ni u jednom trenutku ne osjeti posljedice. Može, kako smo spomenuli, zapošljavati članove svoje uže porodice bez ikakve transparentnosti, budžetski novac dijeliti kako želi, javno vrijeđati novinare, lažno obećavati na veliko i malo, a da se ništa poslije toga ne desi. Dodik smatra da je potrebno samo dati obećanje da će biti bolje i da će se svaka rasprava i priča na tome zaustaviti. Međutim, doći će vrijeme kad će prazan stomak tražiti nešto više od prazne riječi, a to vrijeme treba samo dočekati, jer čuju se tihi glasovi koji govore da je Srpska pred bankrotom. Šta će nam u tom slučaju predsjednik obećati? Kako da nam bude bolje?