“Hvala vam što ste svi preko mene, preko moga malog imena odbranili ono što smo već nekoliko puta na ovakav način odbranili, odbranili naš suverenitet, suverenitet našeg srpskog naroda da sam odlučuje o sebi“,rekao je, između ostalog kandidat SNSD-a Siniša Karan nakon svoje pobjede na ponovljenim izborima za predsjednika Republike Srpske(RS).
Legitimitet na istorijskom minimumu
Ali, tanak je broj onih koji su, u Karanovoj interpretaciji, “odbranili suverenitet srpskog naroda” na ovim izborima, a veoma je daleko je od “svih”: za Karana je glasalo svega 224.384 od ukupno registrovanih 1.264.366 birača u RS, što će reći da 1.040.000 birača nisu dali podršku ovoj Karan-Dodikovoj “odbrani suvereniteta srpskog naroda”, a među njima, možemo sa popriličnom sigurnošću pretpostaviti, ima 80-90 odsto Srba. Od tih 1.040.000 “nebranilaca suvereniteta srpskog naroda”(izvedeno iz Karanove interpretacije,op.a.), 213.513 je glasača kandidata SDS-a Branka Blanuše, još 8.000 je birača koji su izašli na te izbore, ali su njihovi glasački listići proglašeni nevažećim, dok na izbore nije izašlo 812.147 birača.
Nikada prije nije bila tako niska izlaznost(35,77 odsto) na izborima u RS, što prije svega govori o veoma niskom povjerenju birača u predsjednika SNSD-a Milorada Dodika i njegovu koaliciju koja dvadeset godina u kontinuitetu predstavlja sebe kao isključive “branioce” RS, odnosno “branioce suvereniteta srpskog naroda”, dok sve ostale doživljava kao građane koji nisu patriote u dovoljnoj(njihovoj) mjeri, otpadnike i izdajnike. To se, ispada, odnosi na onih 213.513 Blanušinih glasača, a možda i na onih 812.147 birača koji nisu izašli na te izbore. To za apstinente, naravno, nismo čuli od Dodika i Karana, ali je iz brojki jasno da je legitimitet ovih “branilaca” na istorijskom minimumu u RS.
Izborni legitimitet iz prethodna tri ciklusa
U prethodna tri izborna ciklusa, izborni legitimitet SNSD-ovih samoproklamovanih isključivih “branilaca srpskog suvereniteta” bio je znatno veći, ali je uvijek bio težak negdje oko četvrtine registrovanih birača(samo u jednom slučaju bio je blizu trećine) kada je riječ o inokosnim funkcijama, dok je na parlamentarnim izborima nosio težinu oko trećine registrovanih birača(samo u jednom slučaju bio je oko četvrtine birača). To se jasno vidi iz zvaničnih rezultata koje je objavila Centralna izborna komisija(CIK) BiH.
Za opšte izbore 2022. godine u BiH, u RS je bilo registrovano 1.259.322 birača, od kojih je glasalo 676.762, ali od tog broja treba oduzeti 37.000-42.500 nevažećih glasačkih listića, u zavisnosti od nivoa na kome se glasalo. Na izborima za predsjednika RS, kandidat SNSD-ove koalicije Milorad Dodik dobio je 300.180 glasova, a kandidat opozicije Jelena Trivić 273.245 glasova. Kandidat SNSD-ove koalicije za srpskog člana Predsjedništva BiH Željka Cvijanović dobila je 327.720 glasova, a kandidat opozicije Mirko Šarović 224.912. glasa. Na izborima za Narodnu skupštinu RS(NS RS), SNSD je dobio 221.549 glasova, a zajedno sa svojim koalicionim partnerima/onima koji će to postati poslije izbora(US, SP, SPS, DNS, DEMOS, NPS) ukupno nepunih 400.000 glasova. Opozicione stranke (SDS,PDP,LzPR) dobile su u zbiru oko 192.000 glasova.
Uz određena odstupanja i nešto veću izlaznost birača, sličan raspored glasova bio je i na opštim izborima 2018. godine, za koje je bilo 1.261.645 registrovanih birača. Na te izbore izašlo je 727.880 birača, ali od tog broja treba oduzeti oko 48.000 nevažećih glasačkih listića. Na izborima za predsjednika RS kandidat SNSD-ove koalicije Željka Cvijanović dobila je 319.699 glasova, a kandidat opozicije Vukota Govedarica 284.199 glasova. Na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH kandidat SNSD-ove koalicije Milorad Dodik dobio je 368.210 glasova, a kandidat opozicije Mladen Ivanić 292.065 glasova. Na izborima za NS RS, SNSD je dobio 218.201 glasa, a njihovi koalicioni partneri (DNS,US,SP) ukupno blizu 177. 000 glasova. Opozicione stranke(SDS-SRS RS,PDP,NDP) dobile su ukupno nešto preko 221.000 glasova, ali je NDP svoj opozicioni legitimitet težak nešto preko 28.000 glasova odmah poslije izbora “prenio” SNSD-ovoj koaliciji, postajući njen dio.
Četiri godine ranije na izborima u RS bilo je registrovano 1.209.505 birača, od kojih je na glasanje izašlo 683.220, s tim da se broj nevažećih glasačkih listića kretao između 32.000 i 44.000, u zavisnosti od izbornog nivoa na kome se glasalo. Na izborima za predsjednika RS kandidat SNSD-ove koalicije Milorad Dodik dobio je 303.496 glasova, a kandidat opozicije Ognjen Tadić 296.021 glasa. Na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH kandidat opozicije Mladen Ivanić dobio je 317.799 glasova, a kandidat SNSD-ove koalicije Željka Cvijanović 310.677. glasova. Na izborima za NS RS, SNSD je dobio 213.665 glasova, a njihovi koalicioni partneri/oni koji će to postati poslije izbora(DNS-NS-SRS, SP) ukupno blizu 95.000 glasova. Opozicione stranke(SDS-PUP-SRS RS, PDP,NDP) u zbiru su dobile blizu 256.000 glasova.
Nakon tih izbora 2014. godine, Ivanić je obavljao dužnost srpskog člana Predsjedništva BiH u naredne četiri godine, a u tom periodu opozicione stranke u RS bile su dio vlasti u institucijama BiH, sa nešto manjim izbornim legitimitetom od SNSD-ove koalicije. I to je jedini period u proteklih nepunih 12 godina kada je opozicija iz RS, kao dio vladajuće strukture u institucijama BiH, imala priliku da utiče na donošenje odluka na nivou BiH. To je bio period kada su ti opozicionari na vlasti u institucijama BiH od strane SNSD-ovih isključivih “branilaca suvereniteta srpskog naroda” na sve strane, bez osnova, etiketirani kao izdajnici srpskih nacionalnih interesa, podanici stranaca, Sarajeva itd. Tada je počeo i transfer nezadovoljnika unutar samog SDS-a u redove SNSD-ove vlasti u RS: krenulo je sa Nenadom Stevandićem i Ognjenom Tadićem u Banjaluci, a nastavilo se poslije 2018. godine sa Obrenom Petrovićem u Doboju i Mićom Mićićem u Bijeljini.
SNSD-ovo “kuvanje” izbornog legitimiteta za ulazak RS/BiH u NATO?
U tom istom periodu, SNSD-ovi ekskluzivni “branioci srpskog suvereniteta” osporavali su legitimitet opozicionarima iz RS u vlasti na nivou BiH, dok se predsjednik RS Milorad Dodik nimalo nije libio da kaže “da se ne protivi ulasku Srpske u NATO, već da se samo zalaže da narod izađe na referendum, kao u drugim zemljama, i da se o tome izjasni”. “NATO nije ovdje bez šanse, samo ja nisam spreman da blanko dam svoju podršku. Ako narod kaže da treba potpisati pristupanje tom savezu, ja ću potpisati”, rekao je Dodik u maju 2015. godine, šest godina nakon što je predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović(SNSD) potpisao i poslao zahtjev da BiH postane dio Akcionog plana za članstvo u NATO(MAP). A onda je krajem 2018. godine NATO-a poslao poziv BiH da im pošalje svoj prvi nacionalni godišnji program(ANP) za aktivaciju MAP-a. Od tada su kadrovi SNSD-a u institucijama BiH usvojili nekoliko godišnjih dokumenata pod nazivom “Program reformi BiH”, počev od 2019. do 2025. godine, koji se šalju u sjedište NATO-a u okviru aktiviranog MAP-a.
Proklamovanu “vojnu neutralnost” RS/BiH de facto i de iure garantuje NATO, a Dodik i njegovi isključivi “branioci srpskog suvereniteta” nemaju nikakav problem sa tim sve dok, kako kažu, BiH nije punopravna članica NATO-a. No, imajući u vidu otvoreno Dodikovo nastojanje da svoju politiku što više uskladi sa politikom administracije američkog predsjednika Donalda Trampa – koja ne namjerava da demontira NATO, već samo da ga reformiše u pravcu povećanja učešća u finansiranju od strane svakog saveznika sa po 5 odsto sopstvenog BDP-a – ne bi bilo neobično da Dodik u narednom periodu predloži i ulazak RS/BiH u NATO, pošto sa Trampovom administracijom nešto istrguje. Šta? Kritične minerale u RS već je ponudio za trgovinu, dokumenti za MAP se redovno šalju u NATO, u NS RS je već odustao od svojih ranijih planova o vraćanju nadležnosti RS, a svoju novu retoriku je sveo na sintagmu “dejtonska samostalnost RS”, ma šta to bude značilo u njegovom političkom djelovanju u narednom periodu.
Dodik, očito, smatra da za sve što uradi uvijek ima izborni legitimitet da bude isključivi “branilac suvereniteta srpskog naroda”, nevažno da li je taj legitimitet težak 200.000 ili 400.00 glasova od ukupno preko 1,2 miliona reistrovanih birača. Naravno, vjerovatno je da je taj milionski broj prenaduvan, ali je interesantno da se niko ni iz vlasti ni iz opozicije u RS ne upinje previše da ubijedi CIK BiH da konačno krene u ažuriranje biračkog spiska. Možda će u nekom bliskom vremenu to najprije učiniti Dodik, kako bi se birački spisak “skratio” za broj birača koji su preminuli i preselili se u inostranstvo, ne bi li pojačao sopstveni legitimitet kada bude donosio odluku o daljim političkim koracima RS ka NATO-u: ako, recimo, sa Trampovom administracijom istrguje dobijanje “dejtonske samostalnosti RS” u zamjenu za ulazak RS/BiH u NATO?