Kada se pita vrač manjeg dijela BiH, a mnogo se pita, odnosno, on se sam propituje u ovdašnjim medijima, i stranci su goli. U prevodu, krivi za zastoj i krizu u svakom pogledu. I za bošnjački ekspanzionizam. A Bošnjaci su goli oduvijek, jer su još dok su u ćaći bili nemušto zagovarali unitarizaciju. Zato su bosansko-hercegovački Hrvati obučeni i veseli. Kod njih nema sramne golotinje. Tako je zaključio vrač manjeg dijela BiH u svojoj bajci, te odlučio da zastupa hrvatske nacionalne interese, a protiv bošnjačkog ekspanzionizma. Zapravo, da zastupa kolektivne interese Hrvata, vjerovatno podrazumijevajući i one kojima kao i ovdje nema ko da kaže da su goli, bosi i opljačkani. Ili pak ima, ali narod više voli onu s vrha, pa makar bila i lažna. Elem, ovaj pokroviteljski potez vrača Manjeg bezmalo bi podsjećao na dirljivo bratstvo-jedinstveno općenje iz naše multietničke prošlosti da nije sure istine kako je jedina istina da su na teritoriji BiH u posljednjih dvadeset godina interesi vrlo banalni i uglavnom se tiču novaca, nekretnina, prometala zemlja-voda-vazduh podjednako, raspoređenih na što manje adresa. I tako u slavu aktuelne prvobitne pljačkaške faze akumulacije kapitala, koju je Zapad prešišao još krajem XIX vijeka, treba još žešće akumulirati, tj pljačkati. Govoreći o interesu naroda, jer vrač uz odbranu hrvatskih nacionalnih interesa naglašava kako se ovim nastojanjima dugoročno brane i „naši“ (valjda svrstavajući sve Srbe s ovu stranu BiH u isti tor) interesi, Herr vrač ulazi u legendu ili priču koja se zove „Niko nikad narodu neće reći da je gladan, bos….“, da se ne ponavljamo. Bez obzira što pomenuti narod(i), između ostalog, pate od stalnog štucanja prouzrokovanog tolikim dobrodušnim pominjanjem njegovih interesa, koje, garnirano sa hroničnom glađu i stresom, daje savršen razlog za popunjavanje parcela na Gradskom, Pantelijinom, Perduvovom i sličnim grobljima. A vrač i dalje osta kao Huso u onom vicu kad je k'o đoja branio Hasu, pa ovaj umalo ne poginu od batina …. Ako je za utjehu, a nije, svaki narod ima svog Husu. A nije vic.
Pa tako, kako kod nas narodu još niko nije rekao da je go, bos, opljačkan, što znači da mu nije rečeno preko televizije, radija i ostalih vračevih medija što je jedinica za mjerodavnost, pomenuti puk u većini, na žalost manjine kako to obično biva, i dalje prima klepke pod budnom odbranom vrača Laktašenka. Tako puna srca primiše riječi kako situacija u njihovom progresivnom dijelu zemlje ponosne nikad nije bila bolja i stabilnija. Ako nešto nije u redu, a dabome da nije, to treba pripisati tome da BiH ima problema. Ima BiH, a nema manji entitet. Idemo ponovo, problema ima BiH, ali manji dio named Republika Srpska nema, a ako ima, kriva je BiH, od koje, dodaje vrač Manjeg, čavrljajući za jedan od svojih vjernih medija, ovaj dio BiH nije imao nikakve koristi. Za one koji i dalje ništa ne shvataju, predlažu se na uvid naslovne strane printanih medija, na kojima već nekoliko godina piše da je vrač iliti Herr President čuvar nacionalnih interesa Manjeg. Ako još ima sumnje, kao krucijalni dokaz čuvanja pomenutih interesa svakako treba prelistati literarno djelo o Njemu, opet kao čuvaru Manjeg.
Zlobnici će naravno odmah pomisliti da je vrač čuvar rezervata gdje žive gladni, ali oni su srećom marginalizovani pojedinci, mahom zatrovani mržnjom prema vraču, koji je, kao što se zna, odraz svog naroda. Ogledalo. Znak jednakosti. Konkretnije, vrač, pa se plaza znak jednakosti, jeste narod. Matematički, vrač = narod. Idemo dalje. Narodne pare = vračev džepić. I sve dobrovoljno, još narod budno pazi da ne naiđe neprijatelj iz većeg dijela BiH. Spreman da goloruk zaštiti onog što je jednak oni. Narod na taj način štiti sebe. To samo budale ne vide.
A te budale ili pojedinci, zatrovani mržnjom prema svom narodu koji je, podsjećamo, jednak vraču, odnosno njegovom džepu, zapravo mrze sebe. Oni ne shvataju da su i sami dio jednačine, kojoj niko pametan ne može uzmaći. Obično umisle da su neki novi matematički geniji, tipa onog Carla Friedricha Gaussa, i da će poništiti znak jednakosti. To se naravno nikad neće desiti, jer su njihova matematička pravila izvan svakog srpskog razuma. Idu toliko daleko da mrze i vračev džep, samo zato što je i on srpski. Dok god takvi ne shvataju da kad uživa vrač, shodno jednačini uživa i narod, otvaraju put neprijatelju. Ako i dalje postoji sumnja u vračeve plemenite težnje i ciljeve, što je gotovo nemoguće, sumnjivci dakako ne mogu biti autentični Srbi. Neko je tu morao ubaciti upljuvak. Prosto kao pasulj. Neka oni samo traže sreću u Većem, sretan im put. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.
Da nastavimo s interesima vlasnika Manjeg. Slavodobitno, tumač sudbina svog naroda, potpomognut s oba lakta zaključuje kako građani enormno izdvajaju za rad zajedničkih institucija, odnosno onih na nivou BiH. S druge strane, u interesu istog voljenog puka i njegove berićetnosti, u Manjem se multipliciraju raznorazne nezajedničke agencije od vitalnog nacionalnog interesa gdje uposlenici imaju standard saudijskog princa, a obaveze jednog vrača. Pošteno. Tu su potom ministarstva sa stotinama pomoćnika, portparola, savjetodavaca, čiji je posao da ćute, kao i savjetodavkinjama, koje takođe imaju isti zadatak, potom, mnogostruki zavodi za npr., levitiranje pasa, kao nastavak Zakona za zabranu psima-kućnim ljubimcima da šetkaju po banjalučkim ulicama, pa im se preporučuje da se kreću astralno ili pomenutom metodom levitiranja. Da ne zaboravimo sijaset upravnih odbora i mali milion sličnih birokratskih izraslina s rekordnim brojem naprasno svršenih fakultetlija čije police rese diplome iz prestižnih univerzitetskih centara kao što su Mala Vesela Vukojebina ili Gaj na Kraju Svijeta. A predavači, takođe s netom odštampanim diplomama, čija mas-proizvodnja jedina budi nadu u proizvodnju ičega, obično pristigli iz Nečiste Zveke s Druge Strane Rijeke đipaju od sreće…
Sav je taj ljudski potencijal upregnut u misiju za sreću malog srpskog čovjeka – garniran zlatnim kreditnim karticama, besplatnim mobilnim aparatima koji podrazumijevaju džabne danonoćne razgovore ka svim krajevima svijeta, dnevnicama, troškovima za obleku što znači neku Diorovu kikljicu ili sakoić, neograničenom vožnjom u skupocjenim automobilima koji su najslađi oku prosječnog stanovnika Manjeg, dok krče put preko pješaka ka gradskoj pijaci, vozeči rođaku od ministrove žene s očeve strane, treće koljeno. Tu su i svakodnevno mijenjani cvjetni aranžmani, s kojih svako malo prpošna rumena nezavisna aktivistkinja vračeve omiljene stranke, otkine cvjetić i ukrasi njim kosu. Aktivistkinje zapravo i na ovaj način žele pokazati da je nakon nje, najveće, uvijek ona. Jer, borba njihove prethodnice mirnim putem protiv cijelog svijeta, ostala je upisana krvavim slovima u istoriji njihove braće, čime je taj crnooki anđeo s cvjetićem u vranoj kosi, ostao putokaz za svakog čestitog čovjeka u Manjem. Svakako, tome treba pridodati i njen genij modnog gurua, nevjerovatnog umjetničkog senzibiliteta. Blago zemlji što je sada ima.
Da se vratimo na dodatne prednosti nezajedničkih institucija po podanike u Manjem. Svakako je prosječan čovjek sretan kada zna da se stomaci njihovih dušebrižnika pune ćufticama od lososa, sa nadjevom od lotovog cvijeta, garniranog s anisom u propupalom stanju ili od prepelica spravljenih na način Luja XVI uz nezaobilazni Dom Perignon, koji se doprema avionima kompanije AIR Srpska, potom srnećim plećkama u umaku od ribizla i tako dalje.
A narod, koji je i dalje opsjednut time da je i sit i obučen, zbog one pogrešne bajke, sad je još i dvostruko veseo, jer ništa ne smije biti zajedničko. Ponajmanje ono što je i sam imao u Manjem. Telekom, banke, tvornice, rafinerije und so weiter. To ne samo da nije zajedničko, niti će ikad biti, već je isključivo njegovo. Ili gotovo njegovo. A kad je nešto njegovo, shodno poznatoj jednačini On = narod, i njihovo je. Još uvijek se s jezom sjećaju prošlog oktobra kada je, iako mala, ipak postojala bojazan da vrač Manjeg možda više neće biti u znaku jednakosti s njima. Utoliko je bila veća njihova sreća kada su nakon svih izbornih Scila i Haribdi bili nazočni vračevom veselju i tapšanju ručicama u ritmu orkestra za sahrane, pardon veselja. Nigdje njima nije bolje, do na njegovom.
I eto nove nafake. Jer tu je vrač, koji će se, baš kao onaj Huso branilac iz vica, potruditi da nafake, po srpski – klepki, nikad ne usfali. Dostojanstveno kao i obično, narod će poći ako treba, a treba, i na dugo obećavani referendum, kako bi rekao istorijsko NE Sudu i Tužilaštvu na nivou BiH. Jer, vrač ćuti prijekorno da oni sude samo Srbima. Pa šta ako su ti Srbi kojima se sudi i ratni zločinci, dobar narod se identifikuje i sa onima koji su činili zločine u njegovo ime. A vrač je uvijek u pravu, i ne samo to, i dalekovidan je, prenose svi mediji, redom njegovi, svi lojalni, svi zbrinuti, svi nezavisni od nezavisnosti. Dalekovidno, vrač u tmastim noćima vidi i ono što njegov narod ne vidi zbog tame. Kako sude njemu. Neće njemu niko suditi, pa taman taj neko imao i predznak Veći. On ima svoju čarobnu formulu, jednačinu, jedinstvenu i što je najljepše srpsku. Kad on stavi taj znak jednakosti između sebe i naroda ponovo, kad se oni izreferendišu, nema tog pripovjedača koji će bolje od njega da priča svoju priču. O sitom, obučenom i nadasve sretnom narodu, gdje niko nije go, uključujući i njega.
Jer, biti čuvar, kako to gordo zvuči.
Od autorke : Koja Bosna brate Ivo?