Da se Bosna i Hercegovina nalazi na začelju svih listi već godinama nije neka vijest. Ali da smo u 2020. godini uspjeli pasti još niže i to na baš svim listama koje su do sada objavljene jeste i trebalo bi da zabrine svakoga ko ovdje još uvijek živi – dobili smo nikada lošiju ocjenu po pitanju korupcije, demokratije, slobode, ljudskih prava, pogodnosti za biznis – trenutno postoji samo šest zemalja u svijetu u kojima je teže registrovati firmu nego u BiH, Univerziteti su nam nazadovali na svim mogućim svjetskim rang-listama ili ih na njima više nema, a sa posljednjim izvještajem Svjetske banke oduzeta nam je čak i nada da će ovdje biti bolje prije 2120. godine! I to pod uslovom da EU zaspi snom dugim jedan vijek. Toliko nam treba da dostignemo sadašnji životni standard EU i to uz trenutnu stopu rasta koja je pritom neodrživa, jer se oslanja na potrošnju javnog sektora, stoji u najnovijem izvještaju Svjetske banke koji se objavljuje svakih pet godina. Raste nam, navode, i siromaštvo, zdravstvo i obrazovanje su nam u sve većoj dubiozi, pola stanovništva je emigriralo, dok je javni sektor ocijenjen kao neefikasan i skup, a javni službenici “ograničenih” vještina.
Na 82 stranice sve je detaljno analizirano, i problemi i njihova rješenja, ali od njih teško da ćemo imati bilo kakve koristi, jer domaći političari nisu proveli čak ni jednu preporuku iz izvještaja objavljenog prije pet godina!
Šta drugo očekivati u zemlji šuplje priče, nebuloznih političkih tema i spinova, zemlji lažnog patriotizma i nacionalizma, gdje nam sudbinu kroje ljudi “ograničenih” vještina?
U zemlji u kojoj ti isti ljudi nisu u stanju sprovesti mjere i preporuke koje im je neko napisao, koji su sposobni samo za interne dogovore o podjeli pozicija i novca i kojima je svako dvije godine jedino važno dobiti što više glasova – bilo kupljenih, bilo ucijenjenih pozicijom, ličnim interesima ili strahom, potpuno je nebitno.
I u konačnici, u zemlji u kojoj građani pristaju da budu dio ove nenormalnosti i šarade, koja nas je unazadila čitav jedan vijek!
KO JE KRIV?
Ekonomista Vjekoslav Domljan za BUKU kaže da postoje dvije vrste politika: politike utemeljene na dokazima i politike utemeljene na mišljenjima. Prve su utemeljene na nauci, a druge na moralu. Kod prvih viševarijantne prijedloge daju naučnici, a optimalnu varijantu biraju političari: “U BiH, postoje jedino ove druge i to svedene na moraliziranje, što znači da svako može reći šta hoće i biti u pravu. I te rasprava utemeljena na vrijednosnim sudovima će trajati, ne 30 godina, nego beskonačno. Kad nema ulaganja u istraživanja i razvoj, istraživačkih instituta i istraživača – što se lako može vidjeti na web stranici World Bank – nauka može postojati samo kao hobi usamljenih pojedinaca. A takvih je malo i u pravilu nisu u prisnim odnosima s političarima."
Takođe, ističe da ukoliko BiH u narednom srednjoročnom razdoblju ne napravi radikalan zaokret, zaglibiće u zamci strukturne transformacije, u koju upadaju zemlje na putu od srednjeg do visokog dohotka. Stoga je, naglašava, nužno pokrenuti temeljne strukturne reforme tj. uvesti politiku produktivnosti, a njihov rezultat će biti stvaranje visoko sofisticiranih i internacionalno konkurentnih proizvode viske dodane vrijednosti. Takve proizvode mogu praviti samo visoko plaćeni radnici i obratno: “Ko se hvali niskim platama privatnog sektora i prirodnim resursima koje se krčmi bez plaćanja koncesija i zaštite okolišnog kapitala, osuđen je na propast. Ako je u islandskoj kuhinji jedan kuhar, a u bh. kuhinji 13 kuhara i islandski napravi veći kolač, i to bez ikakvih prirodnih sastojaka, jasne su razmjere neproduktivnosti bh. društva”.
Dugogodišnji preduzenik, direktor kompanije Unipromet d.d. Sarajevo i jedan od autora "Maršalovog plana za BiH", msc. Muhamed Pilav kao jedini izlaz iz problema koje trenutno imamo, ali i problema koje vučemo već 25 godina, vidi u što hitnijoj implementaciji ovog plana. Ključna promjena predviđena "Maršalovim planom za BiH" je rast neto plata u realnom sektoru od 30% do 90% i povećanje produktivnosti. Povećanje neto plata pratilo bi istovremeno smanjenje poreza i doprinosa za 50%. Trenutno su porezi i doprinosi na neto plate zbirno gledano 70%, "Maršalovim planom za BiH" oni bi bili smanjeni na 35%. Rezultat ove reforme bio bi povećanje standarda radnika i povećanje potrošnje, čime bi se dodatno dalo zamaha povećanju proizvodnje i razvoja.
“Provedbom ovog plana stvorili bi se uslovi za ekonomski preporod koji bi smišljeno, kontinuirano i realno povećao BDP, životni i radni standard, te smanjio ekonomske migracije. Nadalje građani, mediji i privrednici trebaju izvršiti pritisak na vlast da se hitno unaprijedi sistem obrazovanja, kako bi naša djeca stekla znanje i vještine koje bi im omogućile da u Bosni i Hercegovini rade i dobro zarade, i proizvode za svjetsko tržište, te da se u cijeloj Bosni i Hercegovini ubrzano otvaraju nova radna mjesta za izvoz roba i usluga. Jer, samo nas izvoz sa što višom dodanom vrijednošću može izvesti na zelenu granu”, rješenja su koja vidi Pilav.
To što danas kaskamo cijeli jedan vijek za zemljama Evropske unije, nije nikakvo iznenađenje za političkog analitičara iz Banjaluke Darka Kuzmanovića. On smatra da je povezivati BiH i EU, pa makar i hipotetički, apsolutno nemoguće, sve dok se na njenom čelu nalaze trenutne političke garniture, jer je nepostojanje bilo kakve strategije, vizije, kompetencija, a naročito želje za bilo kakvim promjenama osnovna odlika 90% bh. političara: „Kao pojedinci, političari žive odlično sa platama koje su iznad evropskog prosjeka, pa stoga i ne znaju kako živi običan čovjek koji danas gotovo da ne može da utiče na ponašanje političara zbog katastrofalnog izbornog sistema punog nedostataka kojim se obilato koriste. Upravo tu se i nalazi razlog tromosti društva jer političari u trenutnom sistemu mogu da rade apsolutno šta god požele. U slučaju ulaska BiH u EU, Brisel bi imao mogućnost da ograniči samovolju političara tako da njima nije potrebna jedna viša i moćnija instanca kojoj bi bili odgovorni. Ako znamo da EU naročit akcenat stavlja na kontrolu tokova novca slika tromosti BH ekonomije i političke scene postaje još potpunija“.
A GRAĐANI?
Svi naši sagovornici se slažu da za stanje u kome živimo ne snose isključivu odgovornost samo političari. Odgovornost snose i građani koji „pristaju“ na ovo stanje, ne nalaze za shodno da poduzmu kolektivne akcije, ne žele troše vrijeme, energiju i novac već čekaju da drugi poput međunarodne zajednice ili visokog predstavnika i sličnih njemu riješe njihove probleme.
„Svakako da političari snose najveću odgovornost za propast bh. društva, kako po horizontali, tako i po vertikali, ali krivica je i na samim građanima koji posjeduju i demokratske mehanizme, ali ne pomišljaju da za njima i posegnu“, smatra Darko Kuzmanović, dok Vjekoslav Domljan ističe jedan nevjerovatan podatak – da je u pisanoj ljudskoj istoriji bilo preko 10,000 pobuna i nemira, dok Enciklopedija poreskih pobuna, protesta i nemira od antičkog doba do danas bilježi samo jednu s ovih prostora – ustanak seljaka u Hercegovini 1875. god.
„Kad građani vide da ne funkcionišu kao zajednica – jer ih nema ko mobilizovati na temelju zajedničkih vrijednosti – grabe pojas za spašavanje. Svako vidi da su se na pleća slabo plaćenog privatnog sektora natovario previsoko plaćen budžetarijat i klasa slabo plaćenih, ali iznimno brojnih penzionera i odlazi. Ostaje jedino ako sreću veže za budžet, javne nabavke, korupciju i slijepu poslušnost. Stoga i nema onih koji bi mogli provoditi reforme – nema mladih. Ako nema mladih, ako nema nauke, ako nema prosvjetljenih lidera, kako zemlja može biti prosperitetna“, jasan je Domljan.