U finalnom nacrtu Okvira saradnje između BiH i UN za održivi razvoj 2026. do 2030. godine koji je finalizovan u julu 2025, ambiciozno se obećava “zdravije, prosperitetnije i sigurnije živote za sve građane BiH”.
Ipak, iza optimistične retorike o inkluziji, rodnoj ravnopravnosti i zelenoj tranziciji, stoji sumorna slika zemlje koja stagnira u ključnim pokazateljima razvoja, suočena s dubokim političkim podjelama, demografskim kolapsom i neefikasnim institucijama.
Okvir nade u državi bez povjerenja
Okvir saradnje između BiH i UN-a (skraćeno CF) nastavak je dosadašnje saradnje u okviru Agende za održivi razvoj do 2030. godine. BiH se obavezala da tri strateška prioriteta budu stubovi reformi u narednih pet godina: inkluzivni zeleni rast, razvoj ljudskog kapitala i odgovorne institucije i društvena kohezija.
To znači, kako stoji u dokumentu, prelazak na klimatski otporan i pravedan ekonomski rast, jačanje obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite, te obnavljanje povjerenja između građana i institucija.
No, već u uvodu priznaje se da BiH ostaje zemlja “političke fragmentacije, etničkih podjela i ograničenog prostora za djelovanje civilnog društva”, što direktno podriva sposobnost da se ti ciljevi uopšte sprovedu.
UN otvoreno navodi da “neriješeni problemi kroz istoriju i institucionalna neefikasnost podrivaju izgradnju mira i razvoj”, dok je stanje u zemlji i dalje predmet rasprava u Savjetu bezbjednosti UN-a.
Tri stuba razvoja – na klimavim temeljima
Prvi prioritet, inkluzivni zeleni rast, predviđa ekonomsku transformaciju prema održivim, niskougljičnim modelima. Međutim, BiH se i dalje oslanja na ugalj, a tempo prelaska na obnovljive izvore energije je spor. Iako su klimatske promjene navedene kao ključni rizik, država ostaje nespremna na poplave, suše i požare koji svake godine nanose milionske štete.
Dokument upozorava da su “degradacija okoliša, zagađenje zraka i slaba pripremljenost za katastrofe” među glavnim prijetnjama, ali priznaje da su političke blokade i neujednačene nadležnosti glavna prepreka bilo kakvim reformama.
Drugi prioritet, razvoj ljudskog kapitala, odnosi se na obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu. Prema podacima iz Okvira, BiH godišnje napušta oko 25.000 ljudi, uglavnom mladih i obrazovanih, dok populacija stari i smanjuje se.
Visoka nezaposlenost, niska stopa učešća žena u tržištu rada i rast neformalnog sektora dodatno slabe ekonomski potencijal zemlje.
UN konstatuje da je “demografska otpornost ozbiljno ugrožena”, a sistem socijalne zaštite prenapregnut. Uprkos formalnim zakonima o jednakim mogućnostima, žene, Romi, osobe s invaliditetom i ruralno stanovništvo i dalje su među najisključenijima iz javnih usluga.
Treći prioritet – odgovorne institucije i društvena kohezija – oslanja se na ideju da “stanovništvo doprinosi i ostvaruje koristi od djelotvornijih institucija”. Međutim, UN u samom dokumentu naglašava da “povjerenje građana u institucije ostaje nisko”, a “mehanizmi odgovornosti i transparentnosti i dalje slabi”.
Drugim riječima, upravo one strukture koje bi trebalo da vode transformaciju, predstavljaju i najveću prepreku njenom uspjehu.
Ekonomija krhka, društvo iscrpljeno
Uprkos blagom oporavku nakon pandemije, ekonomija BiH i dalje je, prema UN-u, “krhka i ranjiva na vanjske udare”. Nezaposlenost, visoka inflacija, neformalna ekonomija i nedostatak investicija i dalje su strukturalni problemi.
Inflacija iz 2022. od 14 posto produbila je socijalne nejednakosti, posebno u ruralnim područjima, gdje je siromaštvo dvostruko češće nego u urbanim sredinama.
UN u izvještaju navodi da se BiH i dalje “u velikoj mjeri oslanja na doznake dijaspore i stranu pomoć”, dok produktivnost privatnog sektora ostaje niska.
Kao i ranije, glavni nosilac zapošljavanja su mala i srednja preduzeća, ali njihov rast ograničavaju birokratija, visoki troškovi poslovanja i nedostatak podrške inovacijama.
Napredak koji se ne vidi
Iako BiH ima status zemlje “visokog humanog razvoja” s HDI indeksom od 0,779, kada se uračunaju nejednakosti, taj indeks pada na 0,667. UN upozorava da čak 38 posto pokazatelja ciljeva održivog razvoja (SDG) bilježi nazadovanje – od obrazovanja i zdravstva do slobode medija i pristupa pravdi.
Dokument bilježi i ozbiljan pad u ostvarivanju ciljeva vezanih za rodnu ravnopravnost, kvalitet obrazovanja i smanjenje zagađenja. U pozadini svih pokazatelja stoji problem fragmentiranog sistema uprave: zemlja sa 13 vlada i više od 700 parlamentaraca teško postiže dogovor o bilo kojoj zajedničkoj strategiji.
Civilno društvo pod pritiskom
Poseban dio dokumenta posvećen je “smanjenju prostora za djelovanje civilnog društva”. U njemu se konstatuje da su aktivisti, novinari i branitelji ljudskih prava izloženi “stigmatizaciji i pritiscima”, a da “ograničen građanski prostor” postaje sve izraženiji problem.
Ovo upozorenje je među rijetkima u zvaničnim dokumentima UN-a koji tako otvoreno govore o pogoršanju stanja demokratskih sloboda u BiH. U istom kontekstu se navodi da su “slabe institucije i politizacija uprave” među glavnim uzrocima zaostajanja zemlje u reformama.
Papir koji traži volju, a ne samo potpis
Okvir saradnje formalno definiše i mehanizme implementacije – od Upravnog odbora koji će pratiti rezultate do godišnjih pregleda i zajedničkih planova rada. Međutim, uspjeh ponovo zavisi od volje domaćih vlasti.
Iako se u tekstu više puta naglašava “međusobna odgovornost” BiH i UN sistema, u praksi se zna da je većina razvojnih projekata i dalje vođena donatorima, a ne domaćim institucijama.
UN najavljuje da će “angažovati privatni sektor, civilno društvo i lokalne zajednice” u implementaciji, ali iskustva prethodnih godina pokazuju da bez političkog konsenzusa i institucionalne stabilnosti, svi mehanizmi ostaju samo administrativni okvir.
Održiv razvoj kao ogledalo neodržive politike
Dokument UN-a, iako pisan tehničkim jezikom, zapravo je presjek stanja u zemlji: BiH ostaje zarobljena između evropskih ambicija i unutrašnje paralize, između deklarativne podrške ljudskim pravima i surove svakodnevice u kojoj se ti principi rijetko primjenjuju.
Zato novi Okvir, iako najavljen kao “strategija razvoja do 2030.”, više liči na upozorenje nego na plan. Upozorenje da bez suštinskih reformi, političkog dijaloga i odgovornosti institucija, nijedna međunarodna agenda neće promijeniti stvarnost u kojoj hiljade ljudi svake godine napuštaju zemlju tražeći upravo ono što Okvir obećava – dostojanstven život, jednake šanse i vjeru u budućnost.