U banjalučkim osnovnim školama razmatra se uvođenje školskih uniformi.
Gradonačelnik Draško Stanivuković izjavio je da bi cilj bio da učenici budu jednaki po izgledu, a da se razlikuju po znanju, trudu i vaspitanju.
Ovakve ideje se povremeno vraćaju u javni prostor, ali rijetko zažive u praksi. Protivnici upozoravaju da bi uniforme dodatno zakomplikovale već disfunkcionalan obrazovni sistem, dok zagovornici vjeruju da one donose red, smanjuju vršnjačko nasilje i ublažavaju socijalne razlike.
Dosadašnja iskustva u Bosni i Hercegovini bila su uglavnom lokalna i kratkotrajna. Nekoliko sarajevskih škola eksperimentisalo je s uniformama, a Osnovna škola „Mahala“ iz Sanskog Mosta uvela ih je još 2016. godine. U Republici Srpskoj to je bio slučaj sa Osnovnom školom „Mladen Stojanović“ u Gornjim Podgradcima kod Gradiške.
Zbog ljetnjeg raspusta nije bilo moguće potvrditi da li se praksa i dalje sprovodi, ali iz ove škole su ranije za Buku isticali brojne prednosti. Navodili su da su socijalne razlike među učenicima postale manje vidljive, da je pojačan osjećaj pripadnosti školi, te da roditelji troše manje novca jer ne moraju svakodnevno razmišljati šta će djeca obući.
Školski psiholog Dijana Sulejmanović tada je izjavila da su uvođenjem uniformi značajno smanjili socijalno nasilje i povećali kohezivnost grupe. Djeca su, prema njenim riječima, pokazivala veću identifikaciju sa školom i rado nosila uniforme i van školskog prostora.
Prosvjetni radnici i stručnjaci u ovoj oblasti već godinama bezuspješno naglašavaju kako je srednje i osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini zastarjelo, nefleksibilno, podijeljeno i podređeno interesima vladajućih političkih elita, zbog čega najviše ispaštaju djeca. Stoga smatraju da, u ovakav haos, nikakav red ne bi uvelo uniformisanje djece.
Psihološkinja i grupno-analitička terapeutkinja Milijana Niškanović smatra da uniforme mogu pomoći u stvaranju kolektivnog identiteta i donekle prikriti socijalne razlike, ali upozorava da one same po sebi ne mogu riješiti dublje društvene probleme.
“Uniforme u školi neće imati bitnog značaja ako se ne njeguju pozitivne vrijednosti u školi i društvu, a naročito ako se ne radi na smanjenju ekonomskih razlika. Društvo u cjelini mora težiti jednakosti i promovisati toleranciju i prihvatanje različitosti”, izjavila je ranije za Buku.
Polemike širom svijeta
Rasprave o školskim uniformama vode se i u razvijenim zemljama i već godinama polarizuju roditelje, nastavnike i obrazovne stručnjake.
Uniforme su se prvi put pojavile u Engleskoj u 16. vijeku, kada su ih nosila djeca iz siromašnih porodica koja su pohađala tzv. dobrotvorne škole. U 19. vijeku postaju simbol elitnih obrazovnih ustanova, a praksu preuzimaju i SAD, Australija i druge zemlje Zapada. Komunističke zemlje uvode ih sa ciljem isticanja jednakosti učenika u skladu sa socijalističkom ideologijom.
U Jugoslaviji su se uniforme – odnosno kecelje – nosile sve do sredine osamdesetih. Bile su jednostavnog kroja, tamnoplave ili bordo boje, najčešće sa nekoliko džepića.
Danas su školske uniforme uobičajene u Japanu, Kini i Indiji. Ipak, malo je relevantnih istraživanja o njihovom stvarnom uticaju na zadovoljstvo i uspjeh učenika.
Jedna studija stručnjaka sa Univerziteta u Houstonu, sprovedena od 1993. do 2006. godine, pokazala je da je uvođenje uniformi smanjilo broj dana izostajanja i blago poboljšalo ponašanje i akademski učinak, ali uz minimalan efekat. S druge strane, profesor David Brunsma sa Univerziteta Missouri-Columbia smatra da uniforme nisu uspjele da ublaže atmosferu ekonomske nejednakosti niti da stvore osjećaj pripadnosti većoj zajednici.
I dok se u Banjaluci ponovo razmatra uvođenje uniformi, ostaje pitanje – može li komad tkanine zaista donijeti red u obrazovni sistem koji je sam po sebi duboko podijeljen?