U svijetu u kojem su priče o ljudskoj dobroti često potisnute svakodnevnim brigama, povremeno se pojavi sudbina koja nas podsjeti šta znači istinska ljubav, požrtvovanost i veliko srce.
Ujednom mirnom selu blizu Kladnja, u Bosni i Hercegovini, žive supružnici Paša i Munib, dvoje ljudi čija priča oslikava pravu snagu ljubavi, dobrote i nesebičnosti.
Paša i Munib su u skladnom braku više od 42 godine.
Ona rodom iz Mrkonjić Grada, a on iz Kladnja, upoznali su se u Vlasenici, kada je Munib tamo radio.
Kako Paša sa osmijehom kaže:
– Ja sam našla njega, on mene... Rođeni smo jedno za drugo. Imala sam sestru u Vlasenici i tako su nam se putevi ukrstili. Od tada do danas nismo se razdvajali – rekla je ona.
Iako nisu imali svoju biološku djecu, njihov dom nikada nije bio bez ljubavi.
Jedna beba, jedno veliko srce
Prije oko 30 godina, sudbina je na njihova vrata donijela izazov i priliku za najveći čin ljubavi. Naime, jedna starija žena, nesposobna ili nespremna da se brine o svojoj unuci, ostavila je bebu – četvoromjesečnu djevojčicu – samu i nezaštićenu. Paša, ganuta prizorom i tugom malog stvorenja, odlučila je da je uzme i pruži joj dom.
Iako nisam imala svoje djece, bila sam najstarije dijete u porodici, znala sam kako se brinuti o bebi. Nije bilo lako. Djevojčica je plakala za majkom, morala sam je navići na flašicu. Bilo je dana kada sam mislila da neću uspjeti. Ali gdje god da sam morala ići, ona je bila uz mene -prisjetila se Paša.
Djevojčica je tada dobila novo ime – Samira.
Iako joj je pravo ime bilo Hadžira, Paša je željela da joj pokloni novo, ljepše ime, koje će je pratiti kroz život.
Bolan rastanak
Samira je uz Pašu i Muniba rasla kao njihovo sopstveno dijete, a njena prva riječ bila je – “mama”.
Njihova sreća trajala je sve do trenutka kada su, nakon rata, njeni biološki roditelji saznali gdje se djevojčica nalazi.
U jednoj teškoj i bolnoj noći, roditelji su krišom došli i odveli malu Samiru iz Pašinog dvorišta.
– Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Srce mi se slomilo. Ona je bila moje dijete, ona je znala samo za mene i Muniba – emotivno je ispričala Paša.
U početku su pokušali postići dogovor – Samira bi 15 dana provodila kod Paše i Muniba, a 15 dana kod bioloških roditelja. Ali ubrzo, roditelji su se odselili, odnijeli djevojčicu sa sobom i prekinuli svaki kontakt.
Ljubav koja ne zna za granice
Iako su fizički bili odvojeni, emotivna veza između Paše i Samire nikada nije prekinuta. Paša je od početka bila iskrena prema Samiri – nije skrivala istinu o njenim biološkim roditeljima.
– Znala sam da će je, kad-tad, zanimati ko su joj roditelji. Bilo bi sebično od mene da to sakrijem- kaže Paša.
Prošle su godine.
Paša je nastavila svoj život noseći Samiru u srcu, sve dok jednog dana nije stigla poruka. Na Fejsbuk je dobila zahtjev za prijateljstvo od Samire Šahinović.
Paša u početku nije prepoznala ko je iza tog imena. Tek kada je stigao telefonski poziv, sve je postalo jasno.
“Majko, sjećaš li me se? To sam ja, Samira”, čulo se s druge strane žice.
Paša je briznula u plač. Njena Samira, sada odrasla žena, živjela je u Belgiji, udala se i osnovala svoju porodicu. Iako daleko, njena srca su ostala povezana.
Veza jača od vremena i prostora
Od tog trenutka, Paša i Samira su ponovo zajedno, obilaze se svake godine, bilo u Bosni, bilo u Belgiji. Danas, Samira ima dvoje djece, a Paša im je ponosna baka.
Zanimljivo je da i Samirin biološki otac dolazi da posjeti Pašu, svjestan da su upravo Paša i Munib spasili i oblikovali život njegove kćeri kada su je drugi napustili.
Njihova priča je dokaz da prava porodica nije uvijek ona koju dijelimo krvno, već ona koju izaberemo ljubavlju, požrtvovanjem i vjerom u dobro