Uposlenici u realnom sektoru u Bosni i Hercegovini uskoro će dobiti svoju verziju sindikata. Riječ je o Radničkom pokretu iza kojeg stoji Dražan Pejaković.
Piše: M. DUHAČEK/ Fokus.ba
Nakon što je na teži način, na vlastitoj koži, osjetio šta znači kad se gaze prava radnika, odlučio je, poučen vlastitim iskustvom, angažovati se i pomoći drugima da ne bi doživjeli isto što i on. Osnovao je Facebook grupu Crna lista poslodavaca Republike Srpske koja je za kratko vrijeme narasla na 35 hiljada članova. Grupa je za mnoge postala prostor slobode, pa su se u njoj masovno počela dijeliti gorka iskustva mobinga, diskriminacije i različitih oblika iskorištavanja i omalovažavanja od strane poslodavaca.
ŽENE NAJVIŠE ISPAŠTAJU
Kako bi povjerenje koje je dobio dodatno opravdao, odlučio je osnovati udruženje. Iako je Radnički pokret u povojima – tek je najavljena ulična kampanja po bh. gradovima tokom koje će informisati građanstvo o uslugama i ciljevima te početi skupljati članove – Pejaković već 19 mjeseci s timom advokata iz cijele BiH pomaže obespravljenim radnicima.
„Najveći dio prijava koje dobijemo odnosi se na rodno zasnovanu diskriminaciju. Žene najviše ispaštaju“, kaže u razgovoru za Fokus Pejaković.
Dražan Pejaković: Radnici više neće da šute/ Foto: Damir Begović (Fokus)
Upravo to je pokazalo i drugo istraživanje Helsinškog parlamenta građana (HPG) Banjaluka autorice Svjetlane Ramić Marković, provedeno 2021. godine, pod nazivom „Rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada u Bosni i Hercegovini“ – čak 46% žena i 15% muškaraca izjavilo je da su iskusili diskriminaciju zasnovanu na polu na svom radnom mjestu. Međutim, kako se navodi u istraživanju, od osoba koje su doživjele takvu diskriminaciju, 78% žena i 69% muškaraca to nije prijavilo nadležnoj instituciji, dok je samo sedam žena pokrenulo sudski postupak zbog diskriminacije u radu.
Kojim institucijama su ispitanici/e prijavili/e rodnu diskriminaciju, prema polu ispitanika/ca; Helsinški parlament građana
„Dugi i iscrpljujući procesi dodatno obeshrabruju žrtve da prijave rodno zasnovanu diskriminaciju na radnom mjestu. S druge strane, gotovo nepostojeća sudska praksa predstavlja još jedan izazov u procesuiranju slučajeva diskriminacije“, navodi se u izvještaju HPG-a.
TIHA REVOLUCIJA
Međutim, čini se da se stvari lagano počinju mijenjati. „Tiha revolucija je pokrenuta, radnici više neće da šute“, optimističan je Dražan Pejaković, koji smatra kako su se radnici ranije rjeđe odlučivali reagovati na probleme s kojima se susreću, jer nije imao ko da ih zastupa i zašititi. „Ljudi uče svoja prava, neće da pristaju na svašta, budi se empatija“.
Sada respektabilan tim od 46 advokata iz cijele BiH ima pune ruke posla – pišu tužbe, zahjeve, molbe, zastupaju pred sudovima, i sve to – besplatno. Pejaković je taj koji spaja obespravljene radnike i advokate. „Sad znaju na koja vrata mogu da pokucaju, kako se zaštititi“, kaže naš sagovornik. Za 19 mjeseci, dodaje, predato je 46 tužbi, provedeno je oko 500 pokušaja mirnih rješavanja sporova, a savjetovanja je bilo preko 2.000.
Istina je da radnici često ne znaju šta je rodno zasnovana diskriminacija i kako je prepoznati. Lejla Gačanica, autorica prvog istraživanja o RZD u radu u BiH Helsinškog parlamenta građana, koje je provedeno tokom 2018. godine, u jednom intervjuu to pojašnjava:
„Jednostavno: ako ste izloženi različitom tretmanu (npr: niža plaća, nemogućnost napredovanja, uskraćivanje godišnjeg odmora, uskraćivanje povišice, onemogućavanje prava iz oblasti majčinstva, i drugo) zbog spola ili roda, radi se o rodno zasnovanoj diskriminaciji. Odnosno svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti. Ukoliko ste žena kojoj je postavljeno pitanje na intervjuu za posao da li planira da ima djecu, radi se o rodno zasnovanoj diskriminaciji. Ukoliko se traži ‘higijeničarka’ u oglasu za posao, radi se o rodno zasnovanoj diskriminaciji. Ukoliko nadređeni/a (ili kolege) zbijaju šale seksualne prirode na vaš račun, radi se o seksualnom uznemiravanju. Dakle, ništa od ovoga nije dio naše ‘kulture’ ili ‘običaja’, već diskriminacija koja na kraju vodi do toga da žene imaju različit tretman u radnim odnosima samo zbog toga što su žene“.
Iskustva ispitanika/ca u vezi različitih oblika seksualnog uznemiravanja na poslu, razvrstano po polu; Helsinški parlament građana
„DIREKTOR URLA NA MENE, JA KRVARIM“
Svoju mučnu priču o tome šta je godinama proživljavala na poslu podijelila je i žena čiji je identitet poznat redakciji Fokusa. Godinama je trpjela mobing, torturu i vrijeđanja od strane direktora. Osim toga što je dobijala nejasne zadatke, bila je i pretrpana poslom, često nevezanim za struku.
“To su bili i fizički poslovi, nosanje teških stvari, selidbe…”, priča za Fokus naša sagovornica.
Najgore je prošla kad je ponovo ostala u drugom stanju. “Kada je direktor čuo da sam trudna, pitao me je: ‘Pobogu, jeste li čuli za kontracepciju?’ Dok sam bila na porodu u bolnici, kolegama je naredio da me zovnu da im nešto objasnim. Nazvali su, i objasnila sam”.
Najbrutalniji je direktor bio kad je morala da ostane kod kuće da čuva trudnoću: “Prokrvarila sam u osmom mjesecu trudnoće i ljekar mi je rekao da trebam mirovati, ali nastavila sam raditi od kuće. I danas se živo sjećam te scene – jer je kao iz horor filmova – kad me je direktor nazvao na telefon i počeo se derati na mene. On urla, a ja krvarim po stolici i radim”.
Budući da je naša sagovornica imala iznenadni porod u osmom mjesecu trudnoće, 15-ti dan nakon poroda je s novorođenčetom morala doći na posao, po direktorovom zahtjevu, kako bi obavila stvari koje nije uspjela završiti.
Godinama kasnije pronašla je novi posao, a bivšeg direktora nikad nije prijavila zbog svega što je proživjela.
NAKON DŽENAZE MAJCI OTKAZ ZBOG „NEJAVLJANJA“ NA POSAO
Jedna od žena koja je odlučila sudskim putem tražiti pravdu je Dajana Ahmić, koja je nakon dvije godine rada u jednom dobojskom kafiću dobila otkaz zbog „nejavljanja na posao“. Prava istina, priča Ahmić za Fokus, je da joj je majka umrla u bolnici u Njemačkoj, o čemu je istu veče kad je saznala obavijestila poslodavca. „Bila sam u šoku. Trebao mi je slobodan dan, na koji imam pravo“.
Budući da je radila svaki drugi dan, na posao je došla u svoju sljedeću smjenu, te obavijestila poslodavca da će raditi dok tijelo majke ne bude prevezeno u BiH. „Rekla sam mu da imam pravo na četiri dana zbog smrtnog slučaja, a on je na to rekao da mi je dovoljan jedan“.
Kada je tijelo njene majke prevezeno u BiH, morala je prirediti sve za ukop, te je najavila da uzima još tri slobodna dana na koja je imala pravo. Ali nakon dženaze primila je poziv od svog poslodavca koji je obavijestio da je dobila otkaz i da sutradan dođe po papire. „Kada sam mu rekla da idem prvo da tražim pravnu pomoć, on je meni rekao: ‘Ma ideš ti u pičku materinu’. Meni je došlo zlo“, priča uznemireno Dajana Ahmić koja je, kako kaže, dobila otkaz zbog „nejavaljanja na posao“, iako je o svemu uredno obavijestila poslodavca.
„Gdje je mojih 18 dana godišnjeg odmora od prošle godine, gdje je mojih 20 dana od ove godine? Gdje su mi slobodni dani za smrtni slučaj? Gdje je to moje pravo? On je rekao – nemaš, u mojim knjigama to ne piše“, priča naša sagovornica koja tvrdi da poslodavac radnicama nije ni platio neiskorištene dane godišnjeg, te da im je rekao da na njih „nemaju pravo“.
ŽENE 50+
Prijateljica joj je dala savjet da se obrati Crnoj listi poslodavaca RS i, kad je to učinila, Dražan Pejaković joj je odmah poslao ime i prezime advokata. „To je advokat Vladimir Dragičević, koji će mene da zastupa na sudu. Ja sam žena od 54 godine, imam dvoje djece i troje unučadi, neće me više niko praviti budalom“, poručuje Dajana Ahmić.
Od augusta, kada je ostala bez posla, nije našla novi. „Gdje god da dođem, imam godine, stara sam… Ili traže da radim na crno“, razočarano će naša sagovornica.
Žene preko 50 godina posebno su ranjiva skupina na tržištu rada. Dražan Pejaković podsjeća na slučaj banjalučkih radnica u kioscima „Minutica“, kojima poslodavac „Glas srpski – Trgovina“ nije dozvolio da idu na godišnji odmor od 18. jula do 30. septembra 2022, a o tome ih je obavijestio 4. jula. „U kioscima obično rade žene preko 50 godina i svi to znaju“. A njima je mnogo teže naći posao, što poslodavci često besramno iskorištavaju.
Foto: Crna lista poslodavaca Republike Srpske
Dubinski intervjui koji su provedeni u sklopu istraživanja Helsinškog parlamenta građana Banjaluka iz 2021. pokazali su da patrijarhalno i duboko podijeljeno bh. društvo još uvijek onemogućava ženama da ostvare svoja osnovna prava zagarantovana međunarodnim mehanizmima i domaćim zakonima.
„Vrlo često od radnika/ca se može čuti rečenica: ‘Normalno je da vaš šef viče na vas… zašto se žalite?’ Još jedna česta rečenica bila je da su ‘žene nekako lakši plijen od muškaraca’ zbog svog položaja u patrijarhalno strukturiranim porodicama sa većom odgovornošću za brigu, uz kućne obaveze, što na kraju čini žene ranjivijim od muškaraca“, navedeno je u analizi.
RADNICAMA ANTIBEBI PILULE
U razgovoru za Fokus Dražan Pejaković navodi još jedan primjer na koji način se vrlo često vrši rodna diskriminacija. „Zamislite bizarnosti: žene koje imaju prebivalište u Istočnom Sarajevu, a rade u Sarajevu i ostanu u drugom stanju, a taj poslodavac nema u RS svoju poslovnicu, gube pravo na materinski dodatak zato što fondovi nisu uvezani i poslodavcima se ne refundiraju novci. I šta se dešava s tim ženama – one su primorane dati otkaz da bi ostvarile pravo s biroa, kakvo-takvo. Tri hiljade žena iz RS koje su ostale u drugom stanju, a koje su radile u FBiH, prošle godine su ostale bez svog prava, pa su sporazumno dale otkaz“, tvrdi Pejaković.
Različite vrste tretmana žena nakon povratka s porodiljskog odsustva (prema broju žena); Helsinški parlament građana
On podsjeća na još jedan frapantni primjer rodno zasnovane diskriminacije od prije nekoliko godina, na koji, zapravo, nije bilo ozbiljnije reakcije, a kamoli sankcije.
Marinko Umičević, tehnički direktor Tvornice obuće Bema i SNSD-ov odbornik u Skupštini Grada Banjaluka, gostujući u emisiji na jednoj televiziji je mrtav-hladan izjavio da razmišlja svim ženama u preduzeću podijeliti kontracepcijske pilule da ne ostanu u drugom stanju. „Taj čovjek je nakon tri godine dobio Ključ grada Banjaluka“, dodaje Pejaković.
MUŠKARCIMA „MUŠKI“, ŽENAMA „ŽENSKI“ POSLOVI
Međutim, iako su žene većinom žrtve rodno zasnovane diskriminacije, za Fokus je upoređujući svoje iskustvo i iskustvo kolegice, progovorio i bivši uposlenik salona namještaja u Prnjavoru.
„Kolega koji me je obučavao i učio sedmi dan na poslu mi je rekao da idemo u Mravicu, selo u opštini Prnjavor. Mislio sam da idemo nekom nešto odvući iz salona, međutim mi smo došli na gazdino imanje. Tu smo tovarili traktorsku prikolicu pijeskom, sjekli smo drva, jer je preko puta imanja bila šuma, utovarali u kamion… Pa složi na jednu stranu, pa složi na drugu stranu, pa presloži na treću. Pa gazda drži ovce – šišaj ovce, sijeci papke ovcama, kupi sijeno… Betonirali smo. Dok sam ja sve i svašta radio na gazdinom imanju, kolegica iz Salona, jedna starija gospođa, išla je kod gazde i čistila mu kuću“, priča ovaj muškarac čiji identitet je poznat redakciji Fokusa i koji je naposljetku sreću i posao pronašao izvan BiH.
Prema izvoru plata.ba, na koji se u svom istraživanju poziva HPG, prosječna plata za žene u BiH iznosila je 1167 KM, a za muškarce 1315 KM u julu 2021. godine. Tako muškarci u prosjeku zarađuju 12,7% više od žena.
„Rodna segregacija na osnovu profesije uvelike doprinosi ovakvoj situaciji – većina žena radi u uslužnom sektoru i rodno stereotipnim profesijama kao što su obrazovanje i zdravstvena zaštita, dok više muškaraca radi na rukovodećim i bolje plaćenim pozicijama“, navodi se u istraživanju Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.
Više na Fokus.ba