,, Radnicima Fabrike mašina i dizalica “Jelšingrad” iz Prnjavora juče je isplaćena razlika plate za oktobar, a sutra će biti isplaćena i novembarska primanja, čime se stiču uslovi za prekid štrajka, potvrdio je direktor preduzeća Edo Vuletić, javile su agencije sredinom januara nove nam 2012. godine.
I ne radi se ovdje o medijima, niti se radi o radnicima, niti o platama. Ovo je već pitanje osnovnih, fundamentalnih postulata normalnog življenja. Zemlja, država, entitet, kako hoćete, u kojoj je sa pravom vijest da je neko, iko, bilo ko dobio platu, odavno je izbrisana sa ekonomsko-socijalne mape Evrope.
To što su tamo neki radnici u štrajku, što bi valjda u svakoj normalnoj zemlji bilo noseća vijest, kod nas je stanje podrazumijevanja. Ako si radnik u BiH, pretpostavlja se da si u štrajku. Još, ako si radnik u nekom umirućem industrijskom dinosaurusu, štrajk je neizmjerna sreća i jedini dokaz da postojiš.
Dakle, stvorena je sveobuhvatna situacija normalne nenormalnosti. Otkazi, besposlica, ljudi u kontejnerima, mladi koji bježe iz zemlje, nacionalističko pljuvanje po enitetskim šavovima i tinejdžerskim monitorima, pucnjava i međusobno ubijanje u klinačkim gangovima, fabrike od milja prozvane Fukušimama, pitanja su od opšte dosade. Fascinantan je taj sindrom kuvane žabe, gdje su vlastodršci lagano uspjeli da zakuvaju narodu čorbu u kojoj je isti taj narod glavni sastojak. A još je fascinantnije kako se narod ne bavi spašavanjem iz kipuće supe, nego se sadistički naslađuje njuškanjem vlastitog polukuvanog mesa.
I taman kad se treba dići narodna kuka i motika, padne kiša, Karleuša snimi novi spot, Nata se razvede, a Ceca napravi kućno-pritvorsku žurku, krava oteli ljubičasto tele, pa se pobuna odloži do daljnjeg, čisto da se vidi šta će biti sa gore pomenutim Cecama, Natama, teladima i inim. Onda se javi RTRS, koji pjeni po medijima u Federaciji, a koji fingira realnost, koji od Andrićgrada do Podgorice traga za novim i novim teroristima u napadu na ,,vrh Republike Srpske i Srbije”. Od silnog izvještavanja o bratskom Izraelu, zlim vehabijama u Federaciji, tek negdje u 25. minutu dnevnika RTRS-a, ugura se pokoja vijest iz pripadajućeg joj entiteta.
Logično je da se u ovakvoj konstelaciji prioriteta na javnom servisu nije našla ni informacija o tome kako su vojnici iz Federacije namjerili da pomognu svojim kolegama iz Republike Srpske. Prosječni konzument javnog servisa za ovu vijest nije čuo.
Spašavanje redova Srbina
Otpušteni vojnici iz Federacije BiH najavili su da će od svojih akontativno isplaćenih penzija, koje iznose 310 KM, izdvojiti po deset maraka pomoći za kolege iz drugog bh. entiteta.
,,Ja ne mogu živjeti od iluzija i praznih priča, džaba je meni govorit kako sam ja Srbin ako su moja djeca gladna, ako ja nemam od čega da živim, ako ne mogu da platim režije. Prije svega, ostavimo to iza sebe. To što je bilo, mi smo i tada bili izigrani od strane političara …”
Tako je u eter BN televizije prije desetak dana poručio vaskolikom narodu nekadašnji borac vojske Republike Srpske, Darko Topić, a danas obični demobilisani i unesrećeni čovjek sa radnom knjižicom u ruci i crnom budućnošću pred sobom.
Šemsudin Pojata, predsjednik Udruženja otpuštenih vojnika FBiH, otkrio je kako će oko 1.300 bivših vojnika iz Federacije, nakon što im se uplate penzije, izdvojiti po deset maraka za vojnike iz RS:
„Planiramo skupiti oko 15 tisuća maraka. Vrijeme je da zaboravimo ratna događanja, jer ne znam ima li postojeća vlast uopće sluha za običnog čovjeka.“
Da li će se vlasti u BiH osvijestiti teško je prognozirati, ali su upravo nevolja i neimaština nadvladale entitetske granice, zaliječile ratne rane i povezale do juče nepovezivo, u što vjeruje i Rade Dželetović, koji je za Radio Slobodna Evropa rekao:
„Tu smo da pomognemo jedni drugima – i da vratimo ovo, naravno, kao što su nam ove kolege iz Federacije pomogle u ovom momentu. I ovo je samo nevolja ljudi koji su se zbližili u nevolji, a ratni neprijatelji bili.“
Rezultat – svaki otpušteni pripadnik oružanih snaga iz Republike Srpske, ovim nezabilježenim humanim i ljudskim gestom kolega iz Federacije, dobio bi oko 300KM.
Riječ je riječ. Bar za ljude.
Možda je ovo najbolja prilika poslije rata da dođe do konačnog otriježnjenja među zabludjelim političkim elitama, koje na etnonacionalističkoj paradigmi vladaju od 1992. godine. Zašto? Pa, osnovna premisa je da postoje ,,drugi“, koji ti žele zlo. Najreprezentativniji predstavnici zla su vojnici ,,druge“ strane. Oni pale, kolju, siluju i ubijaju, onako sami od sebe, bez da im se kaže, a ni danas, 17 godina poslije, ne može pošten čovjek spavati od ,,njih“. Nikad se ne zna kad će ponovo napasti, kaže ta nacionalistička paradigma.
Humanim aktom pomoći kolegama, zapravo se pokazuje kako je riječ o ljudima u pravom smislu riječi. Razočaranim, prevarenim i do smrti, bukvalno, do smrti izmanipulisanim ljudima. Ti vojnici, oni koji su preživjeli, nažalost kasno su shvatili da su bili obični pijuni bolesne igre straha. Kazna ih je stigla sama po sebi. PTSP, samoubistva, spaljivanja, alkoholizam, prerane smrti, gotovo su desetkovale mušku populaciju koja je trunula po rovovima.
Ali i tako oštećeni, oni pokazuju ljudskost. Ova vrlina u ovoj situaciji, među ovim ljudima, biće najbolji filter koji će pokazati ono ljudsko u nama. Dakle, svako ko se ne slaže sa solidarnim kolegijalno-ratnim gestom, u najmanju ruku je osoba koja ne želi nikome dobro. I tu nema bilo kakve iznimke.
Jer, ako se dva čovjeka koja su vodila rat jedan protiv drugoga u roku od pola sata mogu dogovoriti oko najegzistencijalnije stvari, prešavši preko ponosa, šta je to što skoro dvije decenije sprečava političke lidere da se dogovore oko imaginarnih i opštih tema poput državnog uređenja, sudstva, školstva, zdravstva?
Patriotizam, možda?
Vratimo se na početak. Treba li uopšte napominjati da RTRS, ponesen upravo patriotizmom, o ovoj temi urliče tišinom. Priča o univerzalnoj ljudskoj solidarnosti za njih je nekako nevidljiva, nebitna i ne uklapa se u ,,programsku šemu TV kuće“, koju treba servirati prosječnom gledaocu.
A on, kada želi saznati nešto o Srpskoj, omamljen gleda svoju omiljenu porciju ,,Triptiha o Srpskoj”, te virtuelne projekcije povratka u budućnost Republike Srpske i ostale fantastične naputke scenarista dvadesetogodišnjice postojanja ovog entiteta.
RTRS-ov urlik tišine
Idealisti su se nadali da će dostupnost najjačeg saznajnog alata u istoriji – interneta podići kolektivnu intelektualnu svijest bar malo sa patosa. Međutim, ne. Umjesto da se informišu, traže svoja prava, umrežavaju radi istih, besposličari koji nemaju sreće čak niti da štrajkuju, pretvorili su se u atrofirane miševe koji vode svoje intimne privatne egotripovske ratove.
Da ludilo bude veće, RTRS se uključuje i u internet pljuvačku sferu pa prenosi budalaštine mrskih srbomrzaca iz Federacije. Doduše, ne obrađuju oni ono što se servira od strane blogera iz RS. Jer, taj i takav zna mnogo šta. Zna kako da ispljuje nekog na nacionalnoj osnovi, zna kako se pravi pravna država, zna kako spasiti srpstvo…sve zna osim sebi posla naći.
Takvi golobradi mladići se dopinguju nacionalizmom, koji urliče sa TV-a, sa internet portala, iz novina. Spremaju se novi kontingenti srpskog, hrvatskog i bošnjačkog mesa, spremni da ,,utkaju svoje živote u temelje domovine“, kako to nekrofilski perverzno današnji ideolozi rata vole reći.
Sudeći prema gorljivim mladim nacionalistima i sudeći kako ih prezentuju entitetski javni servisi, ovaj tekst bi trebao predstavljati upozorenje i opomenu prije svega najodgovornijim ljudima sa ovu i onu stranu našeg zamišljenog „bosanskog zida“ , da bi recimo 2032. godine umjesto auta na električni pogon, kako ga najaviše u Svečanoj akademiji povodom dvadesetogodišnjice Republike, klinci mogli izrađivati proteze za svoje vršnjake koji su ,,časno dali ruku ili nogu“ u nekom otadžbinskom ratu u najavi.
Teško nama sa takvim tkivom. To tkivo savršeno dobro zna šta radi Ekrem sa ,,Farme”, koji je fakultet završio DJ Krmak, ali ne zna otići na javnu raspravu da provjeri hoće li mu pod prozorom osvanuti igralište ili najnoviji šoping-mol.
Tom tkivu se istovremeno ni ne nude informacije koje bi mu mogle pokazati da postoji nada, da se može zajedno. Baš kao što je moguće da vojnici jednog entiteta pomognu svojim “suparnicima” iz drugog entiteta. To naše izmanipulisano tkivo ne zna ni šta je javna rasprava, ni zašto se organizuje, a o onom “drugom” misli samo negativno.
I, opet, zašto bi o tom drugom išta i mislio?
Važno je da je krava u nekoj zabiti u Srbiji otelila sivo tele, za koje mnogi tvrde da je ljubičasto. Zove se Milkan. Kako zgodno! Eto teme od životnog značaja za svakog junošu u Bosni ponosnoj. Koga briga za radnike, plate, penzije i Federaciju?
A, evo i nove epohalne teme. Naime, nadomak Živinica u selu Gračanica, u štali porodice Kozarević, krava Bjelava je otelila neobično tele.
Iako dugo godina imaju stoku, ovo je iznenadilo naše junake Muniba i Muniru. Žensko tele staro pet dana, jedinstven je slučaj na Tuzlanskom kantonu, a možda i cijeloj BiH.
Pogađate, i ono je ljubičasto.