DEJAN LUČKA:...100 KM mladima, borcima i penzionerima u Republici Srpskoj. Zašto?

Borci, penzioneri i mladi u Republici Srpskoj bi trebalo da dobiju po 100 KM jednokratne pomoći, prema zamisli vladajuće partije. Za to će se iz Budžeta Srpske do kraja godine izdvojiti oko 50 miliona maraka.

18. maj 2022, 8:07

Prema medijskim navodima, ovakva odluka uslijedila je nakon razgovora predstavnika studenata i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Ukratko, zvanična priča je da su studenti predložili jednokratnu pomoć i njihova inicijativa je usvojena. Nedugo nakon toga, predstavnici mladih vladajuće koalicije u Srpskoj su podržali ovu inicijativu. Jasno je da se ovdje pokušava iskopirati model iz Srbije, u kome se mladima poklanja 100 evra od strane države. Ipak, Srbija je tu pomoć davala i ostalim kategorijama, kao i praktično cjelokupnom zainteresovanom stanovništvu, u različitim intervalima, za razliku od Srpske, koja je targetirala samo tri kategorije: borce, mlade i penzionere.

Gledajući ovo buduće davanje sa realne pozicije, moglo bi se reći da je ovo prva naizgled donekle dobra inicijativa u ovom pogledu od strane vladajućih. Briga za mlade, borce, penzionere i sl. stvari.

Međutim, stvari nisu baš onakve kakvim se javno predstavljaju i  više pitanja se postavlja u vezi sa ovim.

Prvo, koliko se ovim potezom legalizuje kupovina glasova i to novcem građana? Do sada je bilo mnogo prilika da se novac uplati ovim kategorijama, ali to nije urađeno. Do sada se mogao poboljšati standard ovih kategorija kroz vladine projekte, ali to nije urađeno. Do sada se moglo u pravom smislu te riječi, brinuti za ove kategorije, ali to nije urađeno. Veoma je zanimljiva situacija u kojoj bi ta isplata mogla da se desi tačno oko predizborne kampanje ili čak oko izbornih dana, čime bi se de facto novcem građana osiguravala pobjeda na izborima.

Ovo se ne smije izgubiti iz vida, jer je stav dosta ljudi i u Srpskoj i u Srbiji da bi glasali/su glasali za Vučića i SNS jer su oni dijelili pare. Naravno, to su bile državne, javne, građanske novčanice, koje su uzimane od građana i onda vraćane njima, ali je to teško objasniti prosječnom čovjeku. On samo vidi da mu je neko „poklonio” novac. I eto popularnosti nebo da para. Samo se u ovom slučaju popularnost dešava sa ove strane Drine kod druge partije i drugog vođe. Princip je pak isti.

Drugo, zašto se političari ne bave sa stvarnim problemom, a to je eto primjera radi enormni rast cijena u posljednje vrijeme? Taj rast čini da tih 100 KM ne znači praktično ništa i da vrijedi mnogo manje nego prije dvije ili godine, a da ne pričam o periodu od prije 10 ili 15 godina. Suprotno od toga, političari su glave zakopali u pjesak, a ljude koji govore o ovom i sličnim problemima ili ignorišu ili ih proglašavaju izdajnicima. Ovo vjerovatno zato što njih poskupljenja i ne pogađaju pretjerano, jer nije isto kada hljeb poskupi a mjesečno zarađuješ 400 KM i kada u buđelar mjesečno inkasiraš par hiljada maraka. Bitno je da su oni patriote, glasni kada zatreba partiji i lijepo uhljebljeni.   

Treće, zašto se ne povećavaju prilike za mlade? Zašto se određene omladinske politike ne sprovode ni 10%? Zašto se mladi gledaju samo kao glasačka mašinerija, a ne kao ljudi koji imaju potrebe i koji treba da ravnopravno participiraju prvenstveno u našem, a ne u zapadnim društvima u koje su od strane vlasti otjerani u masovnom broju? Zašto se za uspjeh mora biti član partije i u sistemu vlasti, pa čak i ako ste najbolji učenik, student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti, što rekoše onomad? To davanje 100 KM ne ispravlja ni za milimetar. Jednokratno davanje će proći, ali će svi ovi problemi ostati, mladi će dati svoje glasove, potrošiti dobijenu pomoć, kako je krenulo za litar ulja, vreću brašna i dva udžbenika, i to će biti to. Osnovni, krucijalni problemi će ostati.

Četvrto, zašto se ne rješavaju istinski i pravi problemi boračke populacije? Sraman odnos institucija i političara prema ogromnom broju boraca godinama unazad je zastrašujući. Dok se poslanicima i ljudima iz i oko politike koji su nakačeni na državne jasle poboljšavaju uslovi života, boraca se političari sjete kada treba da se prave protesti i kada je potrebno glasati. Minimalna dužnost Srpske trebalo bi da se kontinuirano ispunjava prema onima koji su bili četiri godine u zemunicama i hladnim rovovima stotine kilometara daleko od kuće, a ne u domovima, po skupštinskim salama i toplim krevetima kao „biznismeni” i određeni narodni predstavnici.

Valjda bi svi životno i finansijski ugroženi borci, članovi njihovih porodica 

i članovi porodica poginulih boraca, sve civilne žrtve rata i sve izbjeglice trebalo da redovno dobijaju makar toliku naknadu da mogu normalno da žive. Trenutne invalidnine, borački dodaci i ostala davanja ni izbliza ne pomažu mnogima da imaju život dostojan čovjeka. Ali to je taj kvazi patriotizam, gdje oni na vrhu ljestvice dobijaju najviše, bacajući povremeno mrvice ostalima, dok su oni koji su svoju krv bukvalno prolijevali uvijek zadnja rupa na svirali. Njima se mogu, ako treba i smanjiti ionako sramno mala primanja, što je već rađeno, a povremeno ih pokušati odobrovoljiti sa jednokratnim davanjima.

Peto, ko je dobar dio penzionera, boraca i mlade uopšte doveo do tog nivoa da im znači podrška od 100 KM? Odgovor je manje-više jednostavan: vlast i politika u zadnje tri decenije, i niko drugi. I zaista, zašto se ne povećaju penzije u generalnom pogledu, za npr. od 5 do 30% svakom penzioneru, i to gledano proporcionalno, da oni sa manjim penzijama dobiju više, umjesto što se daju jednokratne solucije koje nisu dugoročno rješenje? Dosadašnje povećavanje penzija je smiješno u odnosu na to koliko su porasli troškovi života. Zar nije bolje da svaki penzioner dobije povećanje na mjesečnom nivou i da to traje u dužem vremenskom periodu, nego da dobiju jedno davanje i da tu bude kraj toj priči.

Šesto, zar ne bi bilo bolje da ako se već penzionerima, borcima, mladima daje novac, da se onima koji imaju pristojna primanja ili penzije dadne manje nego onima koji jedva sklapaju kraj sa krajem? Nekome npr. 300 KM može stvarno da znači, a nekome je svejedno da li će da dobije 30 ili 100 KM. Nije isto imati penziju od 1000 KM i onu od 200 KM, platu od 350 KM i onu od 1800 KM, biti student bez stipendije kome roditelji ne rade i imati stipendiju od 200 KM i roditelje koji u državnim firmama zarade zajedno po 3000 KM mjesečno.

Sedmo, šta je sa ostalim kategorijama građana, koji su ugroženi? Neko ko ima 37 godina, nema stalni posao, nije u penziji, a nije ni borac, i preživljava nadničeći iz dana u dan, valjda zaslužuje državnu pomoć? Šta je sa onima koji nemaju nikakva primanja, nalaze se na zavodima za zapošljavanje ili poturaju kičmu za 10 do 20 KM dnevno, ako uopšte nađu mjesto za fizički rad? Uostalom, zašto se novac ne uplaćuje svim kategorijama stanovništva, a ne samo mladima, borcima i penzionerima?

Osmo, zbog čega se ide na jednokratne solucije koje nisu rješenje, dok se stvarni problemi, kao što je odlazak u inostrantvo mladih, a i značajnog dijela ostale populacije, pa i boraca, guraju pod tepih? Sigurno je da 100 KM nikoga, sem par entuzijasta, neće ubijediti da ostane u Srpskoj. A i ti entuzijasti su entuzijastični zbog partije i dužnosti prema njoj, a ne zbog dobrobiti društva. Pravo je pitanje, dakle, zašto se ne sprovode istinske mjere da eto npr. veliki broj mladih, od 18 do 30 godina ne odlazi iz države? Oni su valjda gradivno tkivo budućnosti. Svaka ozbiljnija mjera, ako je uopšte i bude, cilja sve ostale populacije, ali mladi ljudi ostaju na vjetrometini... ili je nekome zaista cilj da što više ljudi ode iz zemlje!?

Ovo je doduše bar mali korak ka tome da se i prema mladima pokaže „dobročinstvo”, te da i mladi dobiju bar nekakav benefit, ali zasigurno nije nikakav dugoročan odgovor na sve probleme na koji mladi nailaze u odnosu vlasti prema njima. Pokušava se ugasiti vatra na čarapi u spavaćoj sobi, dok ostatak kuće nestaje u plamenu.

Deveto, zašto građane niko direktno ne pita, u ovakvim situacijama, kako žele da se troši njihov novac? Izgleda da se demokratski procesi kod nas završavaju sa danom zatvaranja izbornih mjesta.

Ukoliko neko želi da donira svoj privatni novac – slobodno. To je pravo svakog pojedinca. Međutim, kada se radi o našem zajedničkom novcu koji se dijeli, onda bi građani trebalo da imaju koju riječ u tome, mimo one koje imaju na standardnim izborima. Lako je sa sredstvima građana, odnosno tuđim novcem plaćati i dijeliti ga. Zbog čega ljudi iz vladajuće koalicije, a sa njima i opozicionari, od kojih mnogi takođe imaju mnogo kajmaka i mortadele, ne budu dobrotvori, ne skupe se i ne uplate u jedan fond oko 100 miliona KM, koje bi se onda razdijelile i mladima, i borcima, i penzionerima. Zašto svi mi, građani, moramo da plaćamo ono za šta nas niko nije pitao da li uopšte želimo da platimo?

Deseto...