Od današnjeg nekadašnjeg Dana Republike, nekim starijim generacijama je ostala sjeta, mlađim čuđenje i povremeno zapitkivanje, a i jednima i drugima ostala je istoimena pjesma od Zabranjenog pušenja izašla prije trideset i kusur godina na albumu „Pozdrav iz zemlje safari”. Pjesma koja je i danas aktuelna i životna kao i onda kada je objavljena.
U pjesmi se spominje Lepa Brena, što će reći: moderni preludijum u turbo-folk koji u svojoj trećoj metastazi danas žari i pali na ogromnoj većini domaćih radijskih, TV i internet kanala. Istina, krajiška muzika ga je opasno uzdrmala, kada se odvojila od njega i postala vrijednost za sebe. Kaže naš narod da je „linija tanka između krajiške i panka”, pa bi neki rekli i da kroz Gocija oživljava duh Džoa Stramera, te da je duh žestoke muzike tako sačuvan.
Tu su u Sejinim i Neletovim stihovima i ratna vremena, koja su eto i njih razdvojila. Danas kad spomenemo ratna vremena, više ne mislimo toliko na Drugi svjetski, koliko na ovaj posljednji nesrećni rat. Nije tu bilo partizana i pjesme, ali jeste mržnje, ubijanja i zlobe među komšijama, sabraćom, kumovima i drugovima. U toj borbi su izgubili svi oni u rovovima, a za nagradu im je ostavljena „kora sa drveća”, dok su se različite sjecikese, kontroverzni biznismeni i političari dočepali položaja i ćara. Igra zle sudbine u žalosti nametnute istine.
Nele pjeva kako mnogi čekaju pasoš da „odu van” te „zlatne” socijalističke 1987, a eto i danas njihovi potomci čekaju u redovima pred ambasadama i konzulatima da odu van ove ne tako zlatne 2021. Nikome, a najmanje vlastima nije žao što mnogi misle da je „život negdje drugdje”, jer izgleda da zaista jeste. Zaista se „ne sanja više stari san”, a teško i da može da se sni u privatnoj državi u kojoj pobjeđuju uski lični interesi, pogodbe ispod stola i samovolja a svaka borba često izgleda kao tuča sa vjetrenjačama.
Majke i supruge su onda, kao i danas, govorile da ćutimo i skratimo jezik jer nas mogu čuti. Svi znamo ko je to mogao 1987, a ko to može danas. Ćuti, trpi, kako svi ostali, tako i ti. Običan, sredina, bez kritike. Tako ćeš uspjeti. Ipak, određeni ipak nisu ćutali u ta crvena vremena, a neki ni danas ne ćute u ovim novim vrlim crveno-crnim vremenima. Ne toliko na svoju sreću, koliko na dobit razuma i budućnosti. Ako ih bude.
Iako smo u sadašnjici u veleljepnoj demokratiji (a ne u mrskom „totalitarističkom” komunizmu) i danas svi znaju da je „glava samo jedna” i „pred kim treba pasti na koljena”. Nažalost, na ta koljena pada ogroman broj građana, svaki dan, u kontinuitetu, iako se mnogi kunu kako bi radije umrli na nogama, nego klečeći živjeli. Čak i kada se dignu sa koljena, sjedaju na stočiće i taburêe umjesto na normalne stolice. Najpotresnije je što i dalje misle da tako treba.
Prozori se i dalje moraju zatvarati, jer je grijanje i dalje neredovno i loše, i u faktičkom i u prenesenom značenju. Doduše takvo je grijanje za raju. Oni gore te probleme nemaju.
…
Kako se toga malo promijenilo za ovih trideset i kusur godina. Sem države i originalnog Pušenja. Oni su se, nažalost, raspali. Mentalitet, neke zablude i autoritarizam nisu.
Usud Jugoslavije i Jugoslovena i stepenište narodne degradacije.
Danas je dan, Dan Republike.