Smatra da model pojedinačnog prijema u EU sa sobom nosi prevelike opasnosti i za BiH i za Srbiju, a kao primjere navodi Sloveniju a potom i Hrvatsku, kako “pojedinačni prijem zemalja iz naših prostora u EU stvara nove probleme umjesto da rješava stare”.
– Tako bi bilo i kad bi ili BiH ili Srbija ušla prije one druge. Dodatno je pitanje: hoće li uopće biti proširenja, i kako će EU odgovoriti na sadašnje izazove? Hoće li u njenim članicama – ili nekim zemljama-članicama – prevladati nacionalizam ili ideja antinacionalizma, koja je dosad “nosila” projekt europeizacije – objašnjava Jović.
Drugo pitanje koje profesor zagrebačkog FPZ-a navodi za definiranje odnosa Srbije i BiH jeste koliko su obje zemlje opterećene ratom iz 1990-ih i da li u njima ima onih koji žele novi rat jer nisu zadovoljni rezultatom prethodnog. Sve dok je rat centralna tema izgradnje identiteta, napominje, neće biti sasvim dobrih odnosa, jer na taj rat svaka strana koja je u njemu učestvovala gleda drukčije.
– Hrvatsko-srpski odnosi neće se popraviti sve dok se stalno govori o ratu iz 1990-ih, a o tome se stalno govori u bilateralnim odnosima ovih zemalja, i rekao bih naročito u Hrvatskoj, u kojoj se jedino može konstruirati narativ da su Hrvati istodobno bili žrtve i pobjednici u tom ratu. Zato se u Hrvatskoj o ratu govori neprekidno, pa imamo dojam da on nikako da stane. Sve dok to bude tako, neće biti onog dubokog, fundamentalnog poboljšanja odnosa Hrvatske i njenih susjeda – smatra.
Treći faktor koji će utjecati na odnose Srbije i Bosne i Hercegovine jest globalna politika. Dodaje da je novi američki predsjednik, Donald Trump, prilična nepoznanica. Dosad se nije pokazao kao prijatelj muslimana, pa će Srbi htjeti kapitalizirati na toj činjenici, kao i na njegovoj pomirljivoj politici prema Moskvi.
– S druge strane, međutim, mir u Bosni je jedno od najvećih postignuća američke vanjske politike od 1989. do danas, pa bi Trump mogao, ako doista želi učiniti Ameriku velikom (štogod to značilo), htjeti osigurati a ne dovesti u pitanje taj uspjeh. Dakle, ostaje da vidimo… Ekonomija tu može ponešto popraviti stvari, iako iskreno nikad nisam vjerovao da se politika može ili treba svesti na ekonomiju, kao što su govorili neki američki predsjednici. Ne, politika je daleko više stvar emocija i identiteta, nego ekonomije. Stoga treba biti oprezan kada se radi o spektakularnim najavama ekonomskih projekata. Svašta se najavljuje, a malo toga se dosad ostvarilo – rekao je on.
Kada je riječ o ulozi Banje Luke u odnosima Sarajeva i Beograda, prof. Jović smatra da treba biti oprezan u analizi tih odnosa jer odnos Beograda i Banje Luke, ili Srbije i Srba izvan Srbije, prije svega onih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – nikad nije bio jednoznačan ni jednostavan.
– O tome danas imamo već odlična istraživanja stranih znanstvenika, a također i nekih naših. Recimo, nedavno sam ocjenjivao jedan doktorat u Londonu, u kojem se uvjerljivo pokazuje da čak ni u 1990-im Srbija nije mogla uvijek slomiti otpore i natjerati rukovodstvo bosanskih Srba (prije svega Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić pa i Ratka Mladića) da pristanu na ikakve razumne kompromise koje je predlagala međunarodna zajednica. Sjećamo se situacije u kojoj je Republika Srpska početkom 1993. odbacila Vance-Owenov mirovni plan, što je dovelo do izrazitog hlađenja odnosa Beograda i rukovodstva bosanskih Srba. Da se pitalo rukovodstvo Republike Srpske, oni ne bi prihvatili ni Dejtonski sporazum, kao što ni rukovodstvo tadašnje Republike Srpske Krajine nije prihvaćalo ni autonomiju kotareva Glina i Knin, ni plan Z4. Uostalom, i zadnji dokumenti koji su sada deklasificirani iz arhive američkih tajnih službi pokazuju da je Srbija izgubila strpljenje u odnosu prema radikalnim zahtjevima bosanskih i hrvatskih Srba, pa u tome treba tražiti i uzrok poraza Krajine u Hrvatskoj. Pritom ne kažem da Milošević i Srbija nisu imali utjecaj – niti da ga danas nema službeni Beograd. Ima ga, ali ti odnosi nikad nisu bili jednosmjerni, pa nisu ni danas – navodi Jović.
Fenin sagovornik tvrdi da se u odnosu vlasti u RS-u prema BiH vide karakteristike tipičnog odnosa drugog najvećeg naroda prema najvećem narodu u multietničkoj zemlji.
– Zanimljivo je vidjeti da se Republika Srpska danas služi vrlo sličnim argumentima i zauzima slične stavove onima koje su u Jugoslaviji zauzimale Hrvatska i Slovenija. Drugi narod po veličini uvijek traži decentralizaciju, sve veću autonomiju, a ponekad i potpunu nezavisnost u odnosu na cjelinu države. To će se nastaviti, neće prestati, jer nije stvar ovog ili onog pojedinca koji vodi Republiku Srpsku, nego sistemskih odnosa. Paradoksalno, čini mi se da bi situacija u kojoj bi EU ponudila članstvo samo Bosni i Hercegovini dovela do dodatnih secesionističkih težnji u Republici Srpskoj. I tu postoji povijesna analogija: slovenski secesionizam se razbuktao upravo kad je tadašnja Evropska zajednica počela pregovarati s Jugoslavijom o eventualnom članstvu. Slovenci su tada rekli: “Hoćemo u Evropu, ali ne u okviru Jugoslavije”. Naime, ako bi ušli kao dio Jugoslavije, njihove šanse da ikad izađu iz Jugoslavije nakon što bi Jugoslavija ušla u EU bile bi ravne nuli. Vjerojatno bi se slično dogodilo i s Republikom Srpskom, jer nacionalistički političari teško podnose i jednu višenacionalnu državu, a kamoli još iznad toga i EU. Iako, naravno, u ovom trenutku niti ima ponude za članstvo BiH u EU, niti je sigurno da će i sama EU htjeti daljnja proširivanja. No, treba biti oprezan s optimizmom koji bi se, recimo, zasnivao na iluziji da je članstvo u EU-i ključ za sve probleme – pojašnjava.
Komentirajući očekivanja regionalnih elita spram novog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa Fenin sagovornik je rekao da “svi imaju neka očekivanja, ali je pitanje koliko su ona utemeljena”. Još ne znamo kakva će biti Trumpova politika prema Balkanu, ističe.
– Vidimo da je skeptičan prema EU, i da se odlučio za visoku razinu protekcionizma kad se radi o američkoj industriji i interesima općenito. Ali, ako doista želi učiniti Ameriku opet velikom (odnosno, moćnom), štogod to značilo ne vjerujem da će dopustiti neko prepuštanje onih zona i područja koja su sada pod američkom kontrolom nekom drugome. Ako se EU ne namjerava dalje širiti, zemlje kao što su BiH, Makedonija, Albanija pa i Kosovo, bit će još više oslonjene na SAD i od Amerike će tražiti dodatne sigurnosne garancije. Sjetimo se kako je bilo u 1990-im, kad je Evropa podbacila u pitanju osiguravanja mira u Bosni i Hercegovini, pa je SAD što zato što je htio a što jer je morao, postaje glavni igrač u toj zemlji. Što je bilo manje EU, bilo je više SAD-a. To je donedavno bio slučaj i u Turskoj, a donedavno i u Albaniji, koja se više oslanja na savezništvo sa SAD-om u okviru NATO-a, a manje na nadu da će ući u EU. Pa ipak, kažem, ne znamo koji su Trumpovi planovi. Ako se okrene u potpunosti Americi i napusti interes za Evropu, a to znači i za Balkan, time će stvoriti prostor za daleko veći utjecaj drugih igrača, pritom mislim, prije svega, na Tursku i Rusiju, a onda i Njemačku, možda i novu i osamostaljenu Veliku Britaniju. Moguće je i na taj način postići “ravnotežu snaga”, a time i održati mir, ali to su sasvim druge koordinate i postoji vrlo mnogo neizvjesnosti u vezi s njima. Ali, za sada smo u fazi spekuliranja i predviđanja, moramo sačekati prve stvarne poteze Trumpove administracije – stava je profesor.
Osvrćući se na narastajući utjecaj Rusije i Turske u regiji i eventualnu zabrinutost Evropske unije zbog tih procesa, profesor Jović je istakao da u međunarodnoj politici nema “praznog prostora”.
– Ako nećete iskoristiti momenat koji vam se nudi da proširite svoj utjecaj, onda će to učiniti netko drugi, i nije “kriv” taj drugi, nego vi sami. Europska unija ima još jedinstvenu priliku da se proširi na cijeli zapadni Balkan, to je samo 20 milijuna ljudi, i većina njih želi članstvo u EU. Nakon Brexita, Europa treba uspjeh, a širenje na one koji žele biti dio europskog projekta bio bi takav uspjeh. Mislim da EU čini veliku pogrešku kad se ne širi nego postavlja nemoguće uvjete i time ostavlja taj prostor drugima. Dugo čekanje na članstvo u EU ne čini zemlje boljima, ni po demokratskim standardima ni po ekonomskom i drugom razvoju. Hrvatska bi bila danas u mnogo boljem stanju da je ušla u EU 2004. Međutim, ako se EU ne želi dalje širiti, bilo bi korisno da proba postići neku vrstu dogovora s ostalim velikim silama koje su zainteresirane za Balkan, kako bi se stvorila neka vrsta sigurnosnog aranžmana i time spriječio kaos i anarhija. Naime, potpuno mi je zamislivo da sigurnost i stabilnost regije garantiraju zajednički EU, SAD, Rusija i Turska. Nema u tome ništa loše, štoviše, u nekim zemljama, npr. u Bosni i Hercegovini, takav bi aranžman bio vjerojatno mnogo čvršći i korisniji od oslanjanja samo na EU. Najgore je kad nema ni proširenja EU, ni tog alternativnog dogovora velikih sila. Ako doista dolazi do kraja starog poretka, a nema novog to je razlog za brigu. Uostalom, i postjugoslavenski ratovi nastali su u toj “pukotini” između dva tipa međunarodnog poretka. Svakako treba izbjeći ponavljanje takve situacije – pojašnjava, ali i dodaje kako pritome također treba biti oprezan.
– Naime, pretpostavka da se velike sile uvijek žele umiješati u neko područje kako bi postigle svoje ciljeve je često pogrešna. Velike sile su velike po tome što imaju mogućnost biranja gdje će se pojaviti i s kolikom snagom, odnosno s kojim ciljem, a ne po tome što se miješaju baš svugdje. Velike sile mogu birati gdje će intervenirati a gdje neće. Sasvim je moguće da im, recimo, nikakva intervencija na Balkanu nije isplativa ni poželjna. Uostalom, vidjeli smo da su u 1990-im dugo oklijevali da se involviraju,i na kraju se SAD morao uključiti više zato da ne izgubi obraz kao jedina preostala globalna sila nego što je imao neki jasan plan ili jasne interese na Balkanu. Ameriku se krivi za interveniranje posvuda, ali ju se krivi i kad ne intervenira. I često je “vuku za rukav” da nešto uradi, što možda uopće nije u njenom interesu niti planu. Tako je i s drugima – napominje.
U razgovoru za Fenu Jović se osvrnuo i na dosadašnji rad Vlade Republike Hrvatske i premijera Andreja Plenkovića. Smatra da je Plenković, nakon onoga što je bio Tomislav Karamarko za kojeg smatra da je doista bio prijetnja slobodama u Hrvatskoj, dobra vijest.
– Dobro je i što je Hrvatska ipak uspjela “izgurati” Karamarka iz centra politike na daleku marginu, ako ne već i potpuno van politike. To se desilo zaslugom i samog Plenkovića, i s jednim brojem njegovih istomišljenika, npr. Zlatkom Hasanbegovićem, Ivanom Tepešom i Mirom Kovačem, koji su iz centra dospjeli na margine, bar za sada, jer takvi procesi kao što nam pokazuje sudbina postsanaderovskog HDZ-a – nisu ireverzibilni. Međutim, to nije dovoljno. Andrej Plenković nema iskustva kao političar, on je bio diplomat, a diplomati ne donose odluke nego ih provode. Kad je bio suočen s izazovima kao što su, primjerica, ona ploča u Jasenovcu na kojoj je i slogan “Za dom – spremni!” i slično, nije učinio ništa, nadajući se da činjenica da on ignorira takve stvari znači i da će one jednostavno “proći”.
Naravno da neće. Ako ne reagira, imat ćemo takve ploče u svakom gradu, i s vremenom ustaški će simboli, a potom i ideologija, postati sastavni dio svakodnevnice. Živjet ćemo u sistemu koji jedan značajan sociolog, Michael Billig, naziva “nacionalizmom svakodnevnice”. No, ovdje se ne radi o običnom nacionalizmu, nego o pokušaju da se u potpunosti rehabilitira ustaštvo te da se osude antifašisti i protivnici jedne od najužasnijih ideologija i politika u povijesti. Danas se u hrvatskom desnom, nacionalističkom diskursu, gotovo nikad ne može čuti ništa pozitivno o partizanima i antifašistima, ali ima dosta opravdavanja pa i razumijevanja za ustaštvo. Svodi ga se na antikomunizam i “borbu protiv velikosrpstva”, a to je potpuni povijesni falsifikat. Hrvatska mora biti posebno osjetljiva kad se radi o ustaštvu. Ona se mora jasno svrstati protiv ustaštva, jer svaka nejasnoća s tim u vezi znači prihvaćanje tereta odgovornosti za užasne zločine počinjene u ustaškoj državi koja je nosila hrvatsko ime.
Politička rehabilitacija NDH, također, znači i trajno kvarenje odnosa s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, jer za vrijeme NDH Bosna je bila okupirana i progutana od takve Hrvatske, a Srbi su stradali posvuda, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – navodi Jović.
Ističe da se ponekad pita zašto Evropa, a naročito ona Evropa koja je najviše propatila zbog fašizma, ne šalje jasnije signale svojim partijskim kolegama koji su članovi Europske pučke stranke, kao što je to HDZ i da je potrebna snažnija, jasnija politika utemeljena na tradicijama antifašizma.
– No, tu je u pitanju malo širi trend politički motivirane revizije prošlosti u cijeloj istočnoj Europi, a bojim se da to ne bi bilo moguće bez prešutne podrške, prije svega, od desnih krugova u Njemačkoj i Austriji. Jer, konačni cilj tog procesa jest politička revizija njemačke povijesti. Na kraju tog procesa, ako se on nastavi, pojavit će se revizija uloge samog nacizma, kao što je Tuđmanov revizionizam neposredno rezultirao Berlusconijevim rehabilitiranjemi talijanske povijesti u Drugom svjetskom ratu. Zato desni krugovi u Njemačkoj ne čine ništa, ili, barem, ne čine dovoljno da bi “lupili po prstima” svoje pulene i prijatelje u istočnoj Europi i Hrvatskoj. Ne kažem, naravno, da je u tom krugu i kancelarka Angela Merkel , mislim da nije, ali mi izgleda da dileme koje se pojavljuju o fašistima i antifašisima u istočnoj i srednjoj Europi pogoduju “čišćenju mrlja” s njemačke povijesti. Kao što znamo, ni istočna ni zapadna Njemačka nisu se nikad u potpunosti oslobodile sjene vlastite prošlosti, niti su uspjele izvesti denacifikaciju dokraja, iako su u tome otišle mnogo dalje od većine drugih europskih zemalja. Ako se, pak, dogodi obnova ekstremizma u Njemačkoj, to je vrlo, vrlo opasno za sve – mišljenja je profesor Jović.
Prokomentirao je i odnose Hrvatske i Srbije, naročito u svjetlu razmjene oštrih riječi kao što je to bilo nedavno u vezi s domjenkom Srpskog narodnog vijeća kada je savjetnik srbijanskog premijera, Vladimir Božović, izjavio da će Srbija štititi Srbe u Hrvatskoj “svim raspoloživim sredstvima”.
– Vladimir Božović, koji vjerojatno nikad u životu nije održao politički govor, postupio je kao “slon u staklani”, bez ikakvog razumijevanja konteksta u kojem se našao. Pozdraviti samo “braću Srbe i sestre Srpkinje” na skupu na kojem je najmanje jednak broj prisutnih bio hrvatske narodnosti, jest ozbiljna politička pogreška. Taj je govor odlično poslužio hrvatskim nacionalistima da “dokažu” svoje stare teze o Srbima kao neprijateljima Hrvatske. Reakcija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović je takva da je ja više, kad bih bio u prilici o tome odlučivati, ne bih ni zvao na takve manifestacije, barem dok ne pozove na uklanjanje ploče iz Jasenovca. Inače, prošle godine smo imali tadašnjeg premijera, Tihomira Oreškovića, koji je tom prilikom u izjavi medijima rekao da “još nije došlo vrijeme” za ćirilicu u Vukovaru. Pitao sam ga tada javno: “kad će doći vrijeme”, i zašto je u Bosni i Hercegovin, gdje je rat bio daleko brutalniji nego u Hrvatskoj, sasvim moguće imati ćirilićne i latinične natpise na javnim zgradama, a to u Hrvatskoj nije moguće? Ništa nije odgovorio. Ni nova vlast nema odgovora na to pitanje – izjavio je Jović.
Upitan za ocjenu politike aktualne Vlade R Hrvatske spram BiH, Jović je rekao da je to “teško pitanje”.
– Ocijenio bih je kao patronizirajuću, tipičnu nacionalističku i hadezeovsku. Reći da je neka druga država cilj i glavni fokus vanjske politike vaše zemlje, kao što smo čuli od političara iz Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, to je politički i diplomatski potpuno neprimjereno. Kako bi Hrvatska reagirala da je Mađarska rekla da je ona, tj. Hrvatska, u fokusu i da je cilj mađarske vanjske politike? Ili da je to u procesu pristupanja Hrvatske EU rekla Italija ili Slovenija? Hrvatska možda ne govori o zaštiti Hrvata u Bosni “svim raspoloživim sredstvima”, ali želi koristiti proces proširenja Europske unije – ako do njega dođe – kako bi “uvjetovala” Bosnu i Hercegovinu i Srbiju upravo o pitanju Hrvata u tim zemljama. Pritom, da se razumijemo, ne tvrdim da Hrvati nemaju problema u Bosni ili Srbiji, ali o tim problemima želimo čuti prije svega od njih samih, a ne od nacionalističkih političara iz Zagreba; kao što i o problemima Srba u Hrvatskoj želimo čuti od SNV-a a ne od nacionalističkih političara iz Beograda. Hrvatska kao da nema druge politike u odnosu na te dvije zemlje. Nije me, stoga, iznenadilo da je takav patronizirajući stav odmah izazvao i reakciju u BiH, pa se u jednom trenutku činilo da su se i Srbi i Bošnjaci udružili protiv Hrvatske. To je, doista, prilično nevjerojatan uspjeh hrvatske vanjske politike – mišljenja je on.
Po njegovom mišljenju, u odnosima BiH, Srbije i Hrvatske javljaju se i neki dublji problemi, koji se temelje na održanju fraza i floskula iz prošlosti, dok se izbjegava slobodna diskusija s novim idejama.
– U biti problema je to što mnogi Srbi smatraju da je normalno da imaju državu i pola, a Hrvati smatraju da je normalno da imaju državu i trećinu, a i jedni i drugi nekako misle da je normalno da Bošnjaci imaju samo trećinu države. Zašto bi to bilo normalno za Bošnjake, koji danas čine nakon popisa stanovništva većinu u Bosni i Hercegovini, dok Hrvati i Srbi imaju svoje nacionalne države u susjedstvu? Pritom, i Bošnjaci trebaju prestati paničariti da će se Srbi ili Hrvati otcijepiti od BiH. Oni to ne mogu sve dok je Amerika prisutna na Balkanu i dok se radikalno ne promijene odnosi snaga između velikih zemalja, kao što su SAD, Turska i Rusija. Nijedna zemlja u Europi nema takvu garanciju svog opstanka kao BiH, kojoj je Dayton zajamčio vanjsku suverenost, iako joj je oduzeo unutarnju suverenost. To je napravljeno namjerno, jer su Bosanci i Hercegovci pokazali 1991. i 1992. da ne znaju i ne mogu sami stvoriti mir u BiH.
I danas da im date punu suverenost, vjerojatno bi je iskoristili da međusobno zarate. Bolje je imati vanjski nadzor nego to. Dakle, Bosna se ne može ni integrirati ni dezintegrirati bez velikih promjena u međunarodnom sistemu. Ona će dugotrajno ostati u statusu quo, sve dok ne bude evidentna volja za preuzimanjem unutarnje suverenosti koja je danas u rukama međunarodne zajednice. I dok ne bude evidentna volja da se otvore teška pitanja, te da se ona razriješe bez ikakve prijetnje novim sukobima, a kamoli ikakve upotrebe oružja, daleko bilo. Sve dok međunarodni faktori budu smatrali da je preopasno dati vlast u ruke Bosancima i Hercegovcima svih triju naroda, oni će po mom sudu, razumljiv, nastaviti provoditi kontrolu izvana. A pod međunarodnim faktorima ne mislim ni na Hrvatsku ni na Srbiju, pa čak ni na samu Europu. Bosna je globalno pitanje, koje male zemlje u okruženju ne mogu riješiti – rekao je u intervjuu za Fenu profesor na Fakultetu političkih znanosti dr. Dejan Jović.