Posve nevjerojatno zvuči mogućnost da u 21. stoljeću u Europi postoji država u kojoj kao punoljetni građanin ne možete biti izabrani za predsjednika zbog svoje narodnosti. U Bosni i Hercegovini upravo je to slučaj – član predsjedništva može biti samo Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Isto pravilo vrijedi i za izbor u Dom naroda (jedan od dva doma parlamenta BiH) – samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu biti izabrani u njega.
U nedavno donesenoj presudi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu proglasio je takvo političko uređenje u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Naime, dva državljanina BiH, Dervo Sejdić i Jakob Finci, uložili su žalbu jer se, kao Rom i Židov, nisu mogli kandidirati na spomenute funkcije. Sud je zaključio da je ovaj slučaj primjer diskriminacije po članku 14. Europske konvencije o ljudskim pravima te presudio u korist tužitelja. Presuda je donesena velikom većinom, te na prvi pogled spada u jednostavnije slučajeve. Diskriminacija je u ovom slučaju bila neupitna, o čemu su se složili svi članovi sudačkog vijeća. Međutim, oduka o krivnji i odgovornosti BiH ipak nije bila jednoglasna. Giovanni Bonello, jedan od sudaca koji se nije složio s većinom, izrazio je svoje neslaganje neuobičajeno oštrim riječima: „Ne mogu poduprijeti sud koji sije ideale, a žanje masakr.” Da bismo razumjeli na što misli Bonello, potrebno je vratiti se nakratko u prošlost i pogledati kako je nastao ovakav diskriminatorni sustav.
Pred kraj 1995. civilne i vojne žrtve rata u BiH brojile su se u desecima tisuća, praksa etničkog čišćenja je postala uobičajena te je raseljeno gotovo 2 miliona ljudi. Internacionalna zajednica na čelu s Amerikancima uspjela je „mrkvama i batinama” nagovoriti tri lidera zaraćenih naroda da se pristanu sastati. U izoliranoj vojnoj bazi u Daytonu, Ohio, zadaća Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića bila je da u tri tjedna, iza zatvorenih vrata, konačno sklope dogovor koji bi osigurao kakav-takav mir. Cilj su na kraju i postigli – plod pregovora koji su zaustavili rat u BiH je bilo ono što će u povijesti ostati poznato kao Daytonski sporazum.
Iako su sva tri lidera danas mrtva, ono što su potpisali i dalje živi kao osnova suvremene BiH. U Daytonskom sporazumu kao četvrti aneks toga uspostavljen je i ustav. Temeljni bosanskohercegovački pravni akt tako ima nevjerojatnu povijest – osim što je napisan na engleskom, dogovoren u Daytonu, potpisan u Parizu, original je na kraju izgubljen negdje u Sarajevu (živa istina; kopiju su morali nabavljati od Francuza). Da stvar bude bolja tek je prošle godine taj faktički oktroirani Ustav zadobio kakav-takav legitimitet. Do tada se, naime, građani BiH nisu formalno izjasnili o njemu, niti putem referenduma niti putem predstavnika. Međutim, nedavnom provedbom prvih i jedinih ustavnih promjena u BiH indirektno je potvrđen legitimitet Ustava, slažu se pravni stručnjaci.
Meša Selimović je svojedobno Bosance nazvao „najzamršenijim ljudima na svijetu.” Bila to istina ili ne, činjenica je da je u BiH Daytonskim sporazumom stvoren jedan od najzamršenijih političkih sustava na svijetu. BiH je podijeljena na dva teritorijalna entiteta – Republiku Srpsku i Federaciju – te na kantone, distrikte i općine. Na njenom području trenutno postoji više od deset ustava, više od deset vlada, više od dvije stotine ministarstava i mnoštvo različitih razina sudova. Niti takva razvijena birokracija nije dovoljna za uspješno vladanje, već je potrebna još i vlast stranaca. Tako je na ustavnom sudu trećina mjesta rezervirana za nedržavljane BiH, a Visoki predstavnik kao kakav prokurator vetom može ukinuti bilo koji zakon te de facto vlada dekretom.
Osim zbog administrativne rascjepkanosti i utjecaja stranaca, u BiH vlada zbrka i zbog etničkih kvota koje su na snazi i koje su ključne za ovaj slučaj. Naime, ustavom su uspostavljeni konstitutivni narodi – Hrvati, Bošnjaci i Srbi (misteriozni Drugi – The Others – koji se također spominju kao konstitutivni imaju, čini se, isključivo kozmetičku ulogu u sporazumu). Za većinu utjecajnih funkcija u državi – od ustavnog suda, do parlamenta i predsjedništva, postoje kvote po etničkom ključu. Takve kvote nisu izmislili u BiH – one se koriste već stoljećima kao jedno od rješenja za uspostavljanje stabilnosti u duboko podijeljenim društvima, u kojima postoji nepovjerenje ili mržnja između različitih grupa. U Sjevernoj Irskoj, Južnoj Africi, Nizozemskoj, Švicarskoj i drugim zemljama postoji ili je postojao sličan sustav te to pokazuje da bosanskohercegovački slučaj nije posve izoliran. Međutim, u BiH postoje neuobičajene kvote koje potpuno isključuju mogućnost participacije ostalih naroda, što je i bio predmet spora u ovom slučaju.
Iako su tri velika naroda u svojoj svađi uglavnom previdjela prava ostalih manjina u BiH, etničke kvote su ipak ono što omogućuje kakvu-takvu stabilnost. I upravo na toj činjenici sudac Bonello gradi kritiku presude svojih kolega. Prema njemu, Europski sud za ljudska prava nema pravo dovoditi u pitanje stabilnost neke države i riskirati građanski rat da bi ispravio narušavanje prava dva pojedinca. Osim toga, nijedna država nema niti etičku niti pravnu obavezu da sabotira sistem koji joj omogućuje postojanje.
Zaista, iako se ideja osnaživanja prava pojedinaca naspram grupnih prava u BiH čini pozitivnom, rizik koji nosi takvo uplitanje u unutardržavne odnose možda je ipak prevelik. Doduše, čini se da među svim problemima s kojima se BiH suočava, ova presuda nije imala preveliki odjek. Vijeće ministara (tj. vlada BiH) o njoj se još nije izjasnilo iako je prošlo već mjesec dana od njezine objave. Ministar savjetnik pri Ambasadi BiH u Zagrebu, Milan Križanović, kaže da se čini da ta presuda nije naišla na kontroverze i da izgleda da ju Vijeće prihvaća. Nije do kraja jasno kako je moguće da vlada jedne države prihvaća da joj se ustav proglašava protivnim ljudskim pravima, ali o tom ustavu ionako nitko nema predobro mišljenje. Ako se gotovo petnaest godina nakon Daytona sve strane u nečemu slažu, onda je to da taj sporazum nije bio idealno rješenje. No iako se slažu da treba mijenjati državni ustroj, još ne postoji nikakav konsenzus kako bi BiH trebala izgledati. Srbi bi htjeli veću autonomiju ili čak odcjepljenje Republike Srpske od centralne vlasti; Hrvati bi htjeli svoj vlastiti entitet; Bošnjaci pak žele ukidanje entiteta i vraćanje na unitarnu državu kakva je postojala prije rata. Zbog ovakvih (i drugih) suprotstavljenih interesa čini se gotovo nevjerojatno da se BiH ipak održava na životu.
U tom se svjetlu presuda Europskog suda ipak pokazuje kao vrlo rizična, ali i vrlo odvažna. Ona je prva u povijesti tog suda kojom se ne dovodi u pitanje kakav zakon ili postupak države, nego cjelokupno državno ustrojstvo. U najboljem slučaju, presuda će dovesti do pozitivnih promjena u politici BiH te do smanjivanja prejakih grupnih prava koja su pretpostavljena pravima pojedinaca. U najgorem slučaju, ta presuda će izazvati dodatno komešanje i nervozu u politici te zemlje, pa bi mogla dovesti do dodatne destabilizacije ili do još gorega.
Kao što kaže sudac Bonello, sud je odlučio odbaciti Daytonski sporazum, ali se nije odlučio pružiti prijedlog nekakvog alternativnog uređenja. Procjena suda da je nakon 15 godina situacija u BiH dovoljno stabilna da bi se mogao promijeniti ustav u skladu sa svojim internacionalnim obavezama čini se pomalo udaljena od realnosti. Naročito kad uzmemo u obzir činjenicu da Dodik stalno prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, a da je Mesić nedavno počeo prijetiti i oružjem ukoliko do toga dođe. Osim toga, internacionalne vojne jedinice još su uvijek prisutne u BiH, Visokom predstavniku je produljen mandat jer je internacionalna zajednica procijenila da bez njega ne može, gradovi su etnički podijeljeni, a djeca idu u podijeljene škole. Najveće stranke su i dalje mono-etničke. Iz ovih par primjera može se vidjeti da se BiH ne može baš ponositi stabilnošću.
Presuda suda je ipak obvezujuća i ne može se jednostavno ignorirati. Kako prenosi Dnevni avaz, šef Delegacije Europske komisije u BiH, Dimitris Kourkoulas zaprijetio je tako mogućom suspenzijom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ukoliko BiH ne provede odluku suda i promijeni ustav. Možda će ova presuda djelovati kao poticaj koji će natjerati bosanskohercegovačke političke elite da se dogovore oko ustavnih promjena. Čini se da je jedini put kojim bi se mogao unaprijediti daytonski status quo upravo daytonska metoda pregovora – natjerati lidere kojekakvim „mrkvama i štapovima” da se sastanu na izoliranom mjestu te da se iza zatvorenih vrata dogovore o zajedničkim interesima i da prihvate međusobne razlike. Ono o čemu se elite slažu, a to je da je interes BiH približavanje Europskoj Uniji, moglo bi početi izmicati ukoliko ne počnu odlučniji i učinkovitiji pregovori i dogovori.
Da ipak završimo na pozitivnoj noti: BiH je od ove godine zamijenila Hrvatsku te ima dvogodišnji mandat kao nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Svjetska zajednica, dakle, ima dovoljno povjerenja u BiH da joj povjeri tako važnu ulogu. Osim toga, ustav je već jednom bio promijenjen te je riješen jedan ogroman problem koji se vukao još od 1995. (status Distrikta Brčko). Ove dvije činjenice nam daju nadu da je Europski sud za ljudska prava ispravno procijenio te da je BiH spremna na korjenite promjene koje će joj omogućiti još veću stabilnost i bolje funkcioniranje.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org