Svjestan si da su zagušenost prostora kazivanja, poplava riječi, zagađenost nerecikliranim slovima, zakrčenost lingvističkih komunikacija, diskurzivni terorizam – najveći problemi današnjice. Nekad su samo rijetki imali riječ i moralo ih se slušati. Uglavnom su bili kratki i jasni. Lav rikne i gotovo. Danas, demokratizacijom proizvodnje diskursa, cijuču milijuni miševa. Cijeli tvoj dan je borba za preživljavanje, žudnja za tišinom, za neispisanim papirom, praznim monitorom. Ljudi te zamaraju svojim pričama. Nemaš mira ni u snu. Streljaju te riječima sa svih strana. Dave te, pilaju, kolju, peglaju i masiraju.
«Davljenje» je pripovjedno zlostavljanje u kojem te davitelj (uzmimo za primjer tvog rođaka, samozvanog stručnjaka za automobile) iznenada zaskoči pričom o tebi popuno nezanimljivoj temi. Kako se monolog odvija, pritisak davitelja postaje sve jači i jači. Dok ti objašnjava ontologiju svoje Škode Fabije, intenzivno te gleda u oči kako ti misli slučajno ne bi odlutale u drugom smjeru. Davljenje obično ne traje dugo, ali je vrlo intenzivno. Simptomi udavljenosti su opća klonulost i izgubljen pogled, koji ti preostaju nakon što se davitelj konačno smiluje i udalji.
«Pilanje» je verbalno nasilje na samo jednu, vrlo usku, bolnu i neugodnu temu – poput zareza pile. Sastoji se od par teza koje se neprestano odvijaju i zavijaju, u nesmiljenom fort – da ritmu. Postoji i dvoručna varijanta u kojoj te pilaju dvije osobe, na primjer otac i majka na temu «zašto se ne ženiš?», uz klasičnu policijsku podjelu uloga na dobrog i lošeg momka.
«Klanje» je munjevit, potpuno neočekivan zahvat nakon kojeg si gotov u par sekundi. Čest je kao verbalna manifestacija staračkog egoizma i solipsizma, poput dramatične priče o grijanju kuka električnom dekicom ili iznenadne demonstracije kurjeg oka.
«Peglanje» je slično pilanju, s tim što manje bolan pritisak kompenzira semantičkom širinom i dužim trajanjem. Netko te pegla temom koja te se uopće ne tiče, pa te i ne boli, ali te neće pustiti dok ti emotivno dobro podgrijanim ravnomjernim pritiskom ne ispegla svijest do te mjere da ti je svejedno hoćeš li poslije toga biti u tramvaju ili pod tramvajem. «Moj pokojni muž», vječno se vraća na isto gospođa stanodavka, «kak je to bil fini gospon…» Peglanje je još učinkovitije ako je praćeno i povremenim prskanjem.
«Masiranje» spaja semantičku širinu peglanja i snažan stisak davljenja. Budući da se odvija na neke «slatke», pozitivne teme, trebalo bi biti ugodno, ali nažalost ubrzo shvatiš da je bolno i nešto pirovog zadovoljstva osjetiš tek kada prestane. Klasičan primjer je roditeljska priča o vlastitoj djeci – o malom Tomici koji je inače super pametan, ali, eto, ne voli učiti pa ide na instrukcije iz 17 predmeta, o Gogi, maloj genijalki, koja je već s četiri godine počela štediti za plastičnu operaciju nosa i bravuroznom Trpimiru koji zna nabrojati svih 48 Pokemona. (I onda ti ga još dovedu da ih pred stričekom doista sve i nabroji).
Bježiš od nemilosrdnog Trpimira prema tišini svoja četiri bijela zida, ali dobro znaš da su, ako i uspiješ pobjeći od ljudi, mediji, fraze, reklame, natpisi posvuda oko tebe: …ovo za novo…kredit uvijek pri ruci…Čiuvauva…izravna strana ulaganja…100 savjeta za savršenu guzu…čuj stari, nikad od njega igrača…ne naginji se kroz prozor…
Zavidiš gluhom i nepismenom, zavidiš djetetu u majčinoj utrobi, znaš da je bolje i mutavoj ribi u najmutnijoj vodi.
Udavljen, ispilan, priklan, ispeglan i izmasiran otvaraš prozor i guraš glavu u noć, u potrazi za svježim zrakom i tišinom, ali zlokobno poput bojnog otrova uvlače se jata banalnih riječi, besmislenih rečenica, loših viceva i beskonačnih priča, guše te i more, gubiš dah i tapkaš rukom kao borac na predaju, ali nema suca da prekine neravnopravnu borbu i izbavi te od davitelja.