Danijela Majstorović, redovna profesorka anglistike i kulturoloskih studija na Filološkom fakultetu u Banjaluci, prokomentarisala je proteste studenata u Srbiji kao i najavljenu mirnu podršku studenata u Banjaluci. Naša sagovornica osvrće se i na ranije proteste u regiji i Bosni i Hercegovini.
„Ako pogledamo genezu studentskih i drugih protesta u regionu u posljednjoj deceniji, prvo što pada na pamet jeste 2009. godina i Slobodni Filozofski kad su studenti Univerziteta u Zagrebu izašli sa zahjevom da obrazovanje bude besplatno za sve. Od maja 2009. započinju blokade koje će se postepeno širiti i na druge gradove i univerzitete u Hrvatskoj, a njihov rezultat je bio novi model plaćanja visokog obrazovanja gdje upis prve godine ne zahtijeva participaciju studenata. Tad je nastala i tzv. Blokadna kuharica koju je u medijima skoro spominjala i Ana Brnabić“, rekla je Mastorović za BUKU.
Dodaje da su protesti i plenumi u BiH 2014. godine bili takođe masovni izlivi nezadovoljstva usljed plaćanja tzv. „bijelog hljeba“ neaktivnim poslanicima a koji su opet izrodili set zahtjeva poput onih za reviziju privatizacije a sjetićemo se i sramne izjave Valentina Incka, tadašnjeg Visokog predstavnika, da ako stanje bude „eskaliralo, trebalo, eventualno, razmisliti i o trupama Evropske unije.“ Banjaluka svakako pamti i Picin park iz 2012. ali i proteste Pravda za Davida 2018.
Šta nam ovo sve govori i kakva je međusobna povezanost protesta u regionu? Kakve su implikacije ranijih protesta za studentske proteste i blokade u Srbiji danas?
„Pa možda ponajprije da se protesti ’pretaču’ i da se vrijeme između protesta smanjuje. Zajedničke su im ključne riječi poput solidarnosti, pravde, jednakosti kojih na ovim prostorima uvijek ima premalo. Ne može se stalno biti u protestu i tome svjedoče odlasci, bolest i iscrpljenost njihovih aktera, ali kad se protest dogodi i tijela mobilizuju, tada nastaje katarzičan momenat zajedništva, afekta, mogućnosti da se stoji na kiši i zimi koji čini da u tom trenutku, kako Ann Boyer kaže, ’nema ničeg osim tog trga i te govornice’. Ljudi iz čitavog regiona plaču kad slušaju hor na ulici ili vide ona tijela i svjetla na beogradskoj Autokomandi“, ističe Majstorović.
Ističe da osim ovog afektivnog dijela, koji je energetski, osnažujući, inspirativan, postoji politički dio, a tiče se poruke, organizacije, jer svaki otpor se treba organizovati, i samih zahtjeva.
„Studentski protesti povodom stradanja 15 ljudi u padu nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu ispoljeni su, kroz, između ostalog obustavu nastave na većini univerziteta, srednjih i osnovnih škola, dvadesetčetvoročasovnu blokadu Autokomande, tišinu svakog dana u 11.52 i najavljeni marš na potezu Beograd-Novi Sad. Drugačiji su ne samo zbog trajanja već i prirode zahtjeva ali i dobi onih koji zahtijevaju promjenu. Socio-demografski gledano, riječ je o generaciji Z koja nema klasičan set zahtjeva, poput izbora, smjene vlasti i sl. već zapravo traži da institucije rade svoj posao a posebno i pravosuđa. To je generacija koja i nema drugo sjećanje na politički život prije dominacije SNS-a i Aleksandra Vučića kao što naši mladi poznaju samo postdejtonsku političku scenu. Ni u jednoj bivšoj jugoslovenskoj republici, studenti i učenici nemaju sjećanje na bivšu državu ‑ u BiH je njihovo razumijevanje političkog vezano i ograničeno dejtonskom strukturom“, ističe naša sagovornica.
Dodaje da će biti zanimljivo posmatrati šta će ovim generacijama biti važno i moramo se zapitati koliko ih u stvari poznajemo i razumijemo.
„Oni nisu opozicija, oni nisu ’strani plaćenici’ niti im se to može pripisati i oni jednostavno znaju da nema te nevladine niti strane organizacije koja će im pomoći. Znaju da moraju sve sami i utoliko je njihova pozicija teža ali i nadahnjujuća za čitav region. Zanimljivo kako artikulišu svoje parole i poruke što je vidljivo i iz ovog fb posta koji cirkuliše društvenim mrežama“, ističe Majstorović.
Danijela Mastorović kaže da iz zdravstvenih razloga često ide u Beograd, a čuje komentare da strani mediji ne izvještavaju baš pretjerano o protestima, kao nprr. kad je bio 5.oktobar, a poruka koja se šalje je jasna: ako se mi sami ne izborimo za promjenu koju želimo, to neće niko učiniti za nas.
„Drugi opet kažu da dok god se eksploatiše litijum, političke elite će ostati nepromijenjene. Možda osim ovih makroperspektiva možemo pogledati i one mikro. Posebno je značajno to što su nastavnici u Srbiji svesrdno podržali svoje đake ‑ sjetimo se samo medijskih napisa o tome kako su upravo nastavnici bili bijeni i trpjeli nasilje na radnom mjestu za koje niko nije odgovarao. Nihove plate i uslovi rada su jako loši, nezaštićeni su i oni su na neki način pobunjeno radništvo u ovom trenutku. Po mojim saznanjima, tek nekoliko nastavnika u beogradskim školama drži nastavu, ostali, tj. velika većina ne. Ono što svakako dodatno daje legitimitet protestima i blokadama u Srbiji su upravo ti nastavnici, profesori, rektorati koji su nedvosmisleno stali uz svoje učenike i studente a svakako i roditelji, čitave porodice što nerijetko vidimo i na humorističnim parolama“, ističe ona.
A na pitanje kako je i da li je ovo sve relevantno za Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu Majstorović odgovara:
„Mi prvenstveno kao država nismo zapravo država kao što su to Srbija i Hrvatska zbog Dejtonskog okvira, etničkog ključa i sl. i teško je nažalost govoriti o bh. društvu, više o pojedincima. Dok u Srbiji kažu ’ovo je i moja država’, za mnoge u Republici Srpskoj, država predstavlja Republiku Srpsku, ne Bosnu i Hercegovinu. I opozicija i pozicija u RS su protiv studentskih protesta. Ne kažem da je nacionalno pitanje nebitno, ono ima politički legitimitet ali je nažalost jedini moment političke i pripadnosti. Tome svjedoče i vodeće stranke kao najjače političke organizacije sa snažnom infrastrukturom, medijima i snažnim uticajem u obrazovanju na svim nivoima. Vrlo je nezahvalno govoriti o nezavisnim medijima ili autonomiji visokog obrazovanja, toga osim par izuzetaka kod nas naprosto nema. Teško je bilo šta predvidjeti a opet veliki su se protesti desili u ovom gradu i zemlji i uvijek ostaje pitanje ko jeste odnosno ko će biti politčki subjekat koji se buni“, ističe Majstorović.
Kaže da je kod nas etničko postalo sinonim za socijalno, što je paradoks koji divno maskira odnose moći, i zapravo je u potpunosti naselio pojam političkog.
„Ljudima je zbog rata i ideološkog ispiranja mozga u poraću, nacionalno pitanje zapravo pitanje života i smrti, svako ko od tog odstupa, biva proglašen neprijateljem, neistomišljenikom i slično. A onda se sjetimo Dite ili Žena Kruščice, sve ove borbe lako padnu u zaborav. Svakako su pitanja lične egzistencije kao i svjedočenja da je malo ko zbog neodgovornosti završio iza rešetaka, ključni faktori uspavanosti i pristajanja na status quo ali moramo se podsjetiti da su studenti ’nemaju ništa osim svojih okova’, a ti su okovi eksploatacija, stranačko zapošljavanje, besperspektivnost, siromaštvo itd. Zapavo je lako stati uz studente, pa čitava bivša Jugoslavija dijeli postove sa protesta! Njihovi zahtjevi su legitimni, oni su mladost, hrabrost, barjak slobode. Naravno, ostaje pitanje šta ćemo da radimo 6. oktobra i kako će izgledati završetak njihove borbe“, rekla je on.
Majstorović istiće da svjedočimo stasavanju jedne nove generacije i negdje podsvjesno znamo da nakon ovoga ništa više neće biti isto.
„Nasilje i neodgovornost su eskalirali, krvave radničke košulje, masakr u Ribnikaru, masakr u Duboni i Malom Orašju, nadstrešnica, pogibija korisnika staračkog doma, strah od toga šta je sljedeće. Poruka je jasna ’nećemo odustati jer ruke su vam krvave’. Mladi u Srbiji nisu sami, ali moramo se zapitati da li mladi iz dejtonske BiH zapravo ’jesu sami’ i da li je razlog što se osjećaju samima i napuštenim razlog njihove neaktivnosti? Moji studenti i studentkinje svakako da govore na ove teme, oni izučavaju kulturološke studije i nisu im strana pitanja diskursa, moći, političkog i slično ali nemam saznanja da postoji jedna smislena politika zajedničkog studentskog udruživanja“, ističe naša sagovornica.
Kaže da postoje studentske organizacije, ali čini joj se da su studenti nekako razočarani, mnogi žele samo da napuste ove prostore, jer nemaju neke perspektive.
„Čini mi se da se u ovom trenutku ide na solidarnost, patos vezan za pogibiju 15 nedužnih ljudi i sl. ali to je pokrenulo i srpske studente. Poslije su došla plenumska udruživanja, rad s profesorima i nastavnicima i sl. Ovo su prvenstveno nenasilni protesti, njihovo lice je mladost. U Banjaluci je veliki protest podrške najavljen za 31.1.2025. Ostaje nam da vidimo šta će se dogoditi“, zaključuje Danijela Majstorović.