Začuđen pozivnicom da prisustvujem skupu koji po prvi put poslije ratne tragedije u Prijedoru organizuje Stranka SDA, odnosno njen regionalni odbor, požurio sam kako bih čitaoce nekih stranica obradovao sa par fotografija i prigodnim tekstom o tome kako se i u Prijedoru slobodno može obilježiti i „Dan nezavisnosti”. Požurio sam kako bih poslije ovog skupa stigao prisustvovati i skupu u mjesnoj zajednici Bišćani, koji je zakazan za sat vremena kasnije. Pred zgradom pozorišta se već okupio neki svijet. U prostoru na ulazu, primijetio sam brojna znana lica kako običnih građana, tako i ”važnih” predstavnika političkih partija, te odbornika u Skupštini opštine, ali i narodnoj skupštini RS. Bilo je predstavnika svih „pro-bosanskih“ političkih partija, kako onih iz opštinske i parlamentarne „pozicije“, tako i onih iz grlate „opozicije“.
Prošlo je svega četiri minuta nakon osamnaest sati, u koliko je, naime, bio zakazan početak skupa, kada se se dešava ono o čemu će se još mnogo toga reći i zbog čega mnogo toga više nije isto. U osamnaest sati i 4 minuta nestalo je električne energije. Toliko je pokazivao sat nam mom mobilnom telefonu, bez čijeg svjetla bih jedva uspio da pronađem izlaz. Okupljeni svijet, a i ja s njima, čudio se, komešao i duboko potresen počeo da tumara prostorom u i oko pozorišta. Tužno je bilo stajati i slušati organizatore i ovog događaja u MRAKU koji je vec postao diverzantski cin. Da stvar bude još gora, u zgradama preko puta svjetla je bilo. Organizatori su, međutim, nakon ”velikih” riječi izrečenih u MRAKU za kojeg je krivcem proglasena opštinska ”anti-Bosanska” vlast, vrlo brzo uspjeli da proslavu Dana nezavisnosti prenesu ni manje ni više već u hotel Stacato u vlasništvu Halida Muslimovića.
Pomalo začuđen, nakon razmijenjenih par riječi sa poznanicima koje u sveopštoj TAMI uspjedoh da prepoznam, napustio sam skup i uputio se ravno u selo Bišćane.
Seoski Društveni dom u Bišćanima bio je pun svijeta.Već pomalo potresen onim što sam doživio u pozorištu, dodatno se potresoh sjećanjima iz mladalački dana kada sam dolazio u ovo mjesto i na “sretnijim priredbama” se družio sa mnogima koji nisu preživjeli julske dane crne 1992. godine. Sala je bila puna, baš kao u stara dobra vremena. Osim velike čestitke povodom Dana državnosti, na mjestu gdje bi nekada stajala Titova slika i iznad nje prigodan „antifašistički“ slogan, i velike zastave Bosne i Hercegovine s desne strane, na bini nije bilo neke posebne scenografije. Lijep, skroman i “pravo narodski” program izveli su mladi KUD-a ”Kozara” iz Ljubije, te KUD-a ”Čigre” iz Cele.
Osim pozdravnog govora od nekoliko kratkih rečenica predsjednika mjesne zajednice, više ništa nije bilo rečeno. Narod se veselio. Igralo se i pjevalo. Ubilo se za serijala „pozitivna geografija“ Josipa Pejakovića. U salu su pristigle i neke od visokopozicioniranih osoba iz političkih krugova kojima, nagađati je, ili nije prijao program i jelovnik u hotelu Stacato ili im savjest ipak nije dopustila da se ne pridruže običnom svijetu u jednom pitomom selu Bišćani.
No, bilo kako bilo, u Bišćanima je barem bilo svjetla.
No, šta bi bilo da električna energija nije isključena u pozorištu?!
Pravo pitanje je koliko krivice nose deklarisani BH patrioti da sveopšti MRAK bude puno veći i kada struje ima.
U Prijedoru djeluju čak četiri pro-bosanske političke partije, te čitav niz društava, kulturnih i javnih radnika koji, barem deklarativno, vole Bosnu. No, dok u pozorištu proslavu priprema jedna partija, proslavu u Bišćanima su drugi već prepoznali kao proslavu neke druge partije, unatoč tvrdnjama organizatora da nije tako. Program u pozorištu nismo uspjeli vidjeti, no sudeći po svemu, bila bi to parada zvaničnika i njihovih grlatih obraćanja, poklika od kojih Vam je više muka, ali eto bio je MRAK. Seoska proslava u Bišćanima ispade jedina proslava Dana nezavisnosti u Prijedoru i šire koja zaslužuje da se tako nazove.
Osim MRAKA u gradu i struje na selu, imali smo paradu razmirica i nesloge, političkog prepucavanja i međusobnog odmjeravanja u tome ko više a ko manje od “pro-bosanskih” političara voli svoju domovinu, koje u Prijedoru, barem ove ”Dejtonske” kako je zvaničnici s druge strane najdraže zovu, ima tek toliko da njene ”Dejtonske” zastave nema nigdje do pred čaršijskom džamijom, tom ljepoticom, krunom čaršije koja, osim što svjedoči svoju postojanost, svjedoči i o našoj zguranosti u nekakve paralelne svijetove svojih obmana i laži i paralelni život u koji, predvođeni našim političkim predstavnicima sve više srljamo.
Prijedorski načelnik je kasnije izjavio da opština nema ništa s nestajanjem struje, a između ostalog rekao je i sljedeće: ”Ja sam, otvoreno kažem, protiv proslave 1. marta i Prijedor treba izuzeti od takvih konfliktnih situacija i u njemu treba graditi zajedništvo i pogled okrenuti ka budućnosti, a ne vraćati se u prošlost. Ja otvoreno kažem da ću se suprotstaviti svima koji misle Prijedor vraćati unazad i koji ratnohuškačke poruke žele slati u ovom vremenu.”
Ovo, naravno, iz razloga sto ne žele, neće čuti ni oni koji su upravo u ”Dejtonskoj” BiH u poziciji u opštini Prijedor čijoj partiji je tokom predizbornog skupa također u pozorištu isključena struja i po kojima je u Prijedoru bajno.
A o tome koliko je Prijedor bajan dovoljno govori pokazatelj da zauzima prvo mjesto po broju samoubistava u Bosni i Hercegovni i, naravno Republici Srpskoj, da ima preko dvadeset hiljada ljudi na birou za zapošljavanje i da je najatraktivnija ponuda ovih dana jučerašnji hljeb za 60 feninga.
No, eto, od MRAKA u pozorištu do „pozitivne geografije“ u Bišćanima, ovaj praznik je ipak obilježen ako ništa onda po raznim izjavama sa svih strana, pa ni ovih mojih par rečenica neće biti na odmet.
A, tebi, Bosno i Hercegovino, kako bi to rekao stari narod, kome pravo- kome krivo, sretan i ovaj „praznik“, iako u oba tvoja entiteta, a i u Prijedoru, već duže vrijeme vlada MRAK!