Kako institucije pravosuđa manipulišu javnost i zakon?
Sud Bosne i Hercegovine je jedina državna institucija ove vrste. Za razliku od većine evropskih država, u našoj zemlji ne postoji vrhovni sud Bosne i Hercegovine, nego imamo samo entitetske vrhovne sudove, tako da jedini državni sud (još) nema kompetenciju kakvu imaju vrhovni sudovi drugih zemalja.
Nadležnosti Suda BiH su, i pored toga, prilično velike. U okviru svoje krivične nadležnosti, ova institucija je nadležna za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud je takođe nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta, kada ta krivična djela ugrožavaju: suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH; mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorija datog entiteta ili Brčko Distrikta.
U krivičnoj nadležnosti Suda je takođe: da zauzima konačan i pravno obavezujući stav vezan za provođenje zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnih ugovora, na zahtjev bilo kojeg suda i entiteta ili bilo kojeg suda Brčko Distrikta, kojem je povjereno provođenje zakona Bosne i Hercegovine; donosi praktična uputstva za primjenu krivičnog materijalnog prava, iz nadležnosti Suda u vezi sa krivičnim djelima genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i kršenja zakona i običaja rata, te pojedinačne odgovornosti vezano za ova djela, po službenoj dužnosti ili na zahtjev bilo kojeg entitetskog suda ili Brčko Distrikta; odlučuje o pitanjima koja se tiču provođenja međunarodnih i međuentitetskih krivičnih propisa, uključujući i odnose s Interpolom i drugim međunarodnim policijskim organima, kao što su transfer osuđene osobe, izručenje i predaja osoba, koji zahtijeva bilo koji organ druge države, na području Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnog suda ili tribunala; rješava sukob nadležnosti između sudova entiteta i Suda Brčko Distrikta, te između Suda Bosne i Hercegovine i bilo kojeg drugog suda; odlučuje o ponavljanju krivičnog postupka za krivična djela predviđena zakonima države Bosne i Hercegovine.
Važno je napomenuti da je Sud Bosne i Hercegovine, pored svih ovih nadležnosti, i pod utjecajem anglosaksonskog sudstva, odnosno stranih sudija koji su bili prisutni u BiH do nedavno, sveo utjecaj na sudije na krajnji minimum, obezbjeđujući im ogromna primanja. S druge strane, državnom tužiocu (u našem slučaju, to je Milorad Barašin, op. a.) su data mnoga ovlaštenja, tako da upravo ta osoba vodi postupke, podiže optužnice, odlučuje o njihovom toku i eventualnom obaranju, itd. Ta osoba je nadležna, kako za obične smrtnike, tako i za, žargonski rečeno, krupne političke ribe, poput Milorada Dodika, Mladena Ivanića, Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i druge koji su bili uplitani u razne afere posljednjih godina (iako su neki od njih imali optužnice i na nižim sudovima). Takođe, uvedena je kaucija, odnosno jamčevina kao garant nečijeg izlaska iz pritvora, kao i razne druge novine koje mogu biti iskorištene za manipulaciju. Postavlja se onda pitanje o tzv. uspješnosti svih ovih propalih optužnica, jer je upravo ključna stvar dobro pripremiti optužnicu kako se ne bi desilo da većina optuženika bude oslobođena nakon, kako bi svi oni rekli, «politički montiranih procesa protiv njih». Protiv nekolicine njih su vođeni dugogodišnji neuspješni procesi, dok protiv Milorada Dodika nikad nije ni podignuta optužnica, iako je Dragan Lukač, nekadašnji zamjenik direktora Agencije za istrage i zaštitu, htio to uraditi, ali nije imao dovoljnu podršku ostalih struktura. Kao rezultat toga, dobio je smjenu, tj. nije mu dopušteno da se ponovo kandiduje za novi mandat, iako je ispunjavao sve zakonske uslove i iako mu ništa protuzakonsko nije moglo biti nađeno, čime je direktor Mirko Lujić doveo u sumnju cijeli njegov slučaj. Nakon toga, otjerane su strane sudije koji su bili kakav – takav garant nepodmitljivosti i bezutjecajnosti političkih moćnika, a Visoki predstavnik je pod pritiskom politike Milorada Dodika i njegovih pulena, strane sudije ostavio samo kao savjetnike i time potvrdio da će Dodik i ekipa i dalje imati nevjerovatan utjecaj na nezavisne sudske institucije. Prema tome, novac potrošen na sve ove optužnice otišao je u nepovrat, istrage koje su vođene nisu dale dovoljno rezultata, a niko pritom nije odgovarao za ovakvu sramnu sudsku praksu, jer kada pogledate na web stranici Suda BiH, možete se lijepo uvjeriti da svi «nepoznati» slučajevi uglavnom budu osuđeni, ali ne i visoki politički zvaničnici, kojima je proces «uvijek montiran» i koji «nikad nisu krivi» za ono za šta se terete. Osposobljenost tužilaštva se takođe može dovesti u pitanje, pogotovo zbog netransparentnosti konkursa za glavnog tužioca, a i kompletan sudski kadar postavlja Tužilačko vijeće.
Nadu ulijevaju tzv. manji slučajevi, odnosno oni koji nemaju političku pozadinu. Konkretno, Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Muhameda Alija Gašija na dvadeset godina, a njegove kriminalne kolege na nekoliko godina manje, zbog udruživanja u zločinačku organizaciju, reketarenje, iznude, lihvarstvo, ubistvo Ramiza Delalića Ćele i druga nedjela. Nekoliko dana prije toga, Mihrija Pelak je osuđena takođe na dvadeset godina zbog djela iznuđivanja novca i nelegalne prodaje stanova. Pelakova se obogatila uglavnom tako što je isti stan prodavala više puta ili nije vraćala predujam na već kaparisane stanove. To je radila većinom prema dijaspori i starijim ljudima, koji nisu imali instrumente da se bore protiv toga. Sada će se protiv nje voditi parnični postupci, a veliko je pitanje da li će ona ikada vratiti pokradeni novac. Naredni slučaj je bio onaj sa siledžijom Tasimom Kučevićem, koji je tjerao bosanske djevojke na prostituciju u Italiji, a pred zgradom Suda BiH ošamario tetku jedne od svojih žrtava, i to pred kamerama. Dvije djevojke su, mnogo prije ovog procesa, pronađene obješene, negdje u Italiji, a policija je rekla da su izvršile samoubistvo, iako su prije toga najavile dolazak kući. Kučević je tada hladno odšetao sa mjesta svog zvjerstva, a tek nakon hapšenja koje je izvršila federalna policija, bio pritvoren i dobio još oko dvije i po godine zatvora. Sada je u zatvoru i tu bi trebao ostati ukupno više 14 godina, ali se i to dovodi u pitanje, zbog mogućnosti nagodbe sa tužiocem i izdržavanjem uslovne kazne, što prije 20 godina nije bilo moguće.
Takođe, postoje mnogi primjeri ratnih zločinaca koji su uspješno dovedeni pred lice pravde i pravosnažno osuđeni. Međutim, nijedan od njih nema političku pozadinu, niti je imao štićenike među političarima. Represija se vršila i vrši se i dalje nad pripadnicima selefijskog pokreta, a opet se to dešava bez konkretnih rezultata, jer dok se vrši opsežan pretres kompletnog sela Gornja Maoča, dešava se teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, gdje je stradao policajac, njegova kolegica je ranjena, a pričinjena je ogromna materijalna šteta. Optuženi Haris Čaušević kaže da nije kriv i da nije počinio to djelo. U selu Gornja Maoča nije pronađena nikakva značajna količina oružja, osim nekoliko pušaka i ručnih bombi, odnosno količina kakvu svako prosječno bosansko selo ima. Selefije u Maoči nisu čak imale ni internet priključak, a uz kvalitetno prisluškivanje njihovih telefona, praktično je nemoguće da isplaniraju bilo kakvo ozbiljno kazneno djelo. Ipak, tada su optuženi za narušavanje teritorijalnog poretka i ugrožavanje Ustava Bosne i Hercegovine, što su veoma teške optužbe. Nakon te «uspješne» akcije u Gornjoj Maoči, bh. sedmičnik «Dani» je na naslovnicu stavio Milorada Dodika sa vehabijskom bradom, uz komentar «A on?», dok je u članku opisao niz radnji u kojima upravo ovaj čovjek konstantno narušava teritorijalni integritet i ustavni poredak naše zemlje, pod izlikom srpskih nacionalnih interesa. Magazin Federalne televizije, «60 minuta» je mnogo puta dokazivao njegov kriminal i pustošenje Republike Srpske, ali ovaj nikad nije optužen, nego je njegova politička pozadina sve jača i jača.
Pošto je suština krivičnog prava da štiti odnose i poredak u jednom društvu, kao i imovinu ili osobe, onda je jasno da je uloga tužitelja značajna, jer advokat optuženog ne brani krivično djelo, nego brani osobu – pojedinca, a uloga suda je da pravilno, prema okolnostima djela, izvršenja, motivima, u skladu sa ponašanjem optuženog nakon počinjenog djela, njegove ukupne kaznene istorije, lične i porodične situacije, odmjeri kaznu koja će biti takva da zadovolji i svoj represivni, ali i svoj preventivni aspekt. Preventivno – sankcija djeluje na druge, a kažnjivo na osuđenog, u okviru čega bi se trebale izvršiti rehabilitacija i resocijalizacija osuđenog. Ipak, i pored toga, Sirijac poznat kao Abu Hamza, bez ikakvih dokaza trune u imigracionom centru, jer država tvrdi da je nelegalno stekao bh. državljanstvo, iako je ovaj proveo preko deset godina u našoj zemlji i ima suprugu Bosanku, tako da po dva osnova može dobiti naš pasoš. Takođe, poznat je i slučaj tzv. alžirske grupe, odnosno šestorice Alžiraca koji su uhapšeni i prebačeni u Guantanamo, iako im se nikad nije sudilo u našoj zemlji, niti su bili ranije osuđivani za bilo šta. Nisu čak ni imali problema sa zakonom, ali su ih SAD zatražile, a Alijansa na čelu sa SDP-om, izručila, a potom izgubila izbore. Demokratija i ljudska prava na američki način daju prostora da se nevini ljudi uhapse, zatvore i onda ko zna šta im se u Guantanamu dešava, ali su naši sudovi vrlo lako dali saglasnost za ove akcije.
Pored slučajeva kriminala, ratnih zločina i eventualnog terorizma koji nikad nije dokazan, postoje i naširoko poznati slučajevi koji nikad nisu okončani. Jedan od njih je i slučaj «Dobrovoljačka», koji se već 15 godina nije okončao. Slučaj tereti određene političke funkcionere da je pod njihovom komandom izvršeno ubistvo nekoliko vojnika JNA, tokom njihovog odlaska iz Sarajeva, 2. maja 1992. godine. Interesantno je i da u ovom slučaju učestvuju političari, poput Ejupa Ganića i drugih, a nedavno je britanski sud upravo Ganića uhapsio, a zatim isporučio Bosni i Hercegovini, iako su srpske vlasti tražile isporučivanje ovog čovjeka njima. Ipak, slučaj nikad nije dobio svoj epilog, a pitanje je i da li će se to ikada i desiti.
Zbog svih ovih navedenih slučajeva, postavlja se zaključak da postoji mnogostruka manipulacija građanstva. Duplu manipulaciju predstavljaju vlastodršci koji ne završavaju u zatvoru, iako država propada i optužnice sijevaju na sve strane, dok sitne ribe dobijaju zaslužene zatvorske kazne. Mnogo optužnica ne daje nikakav rezultat, a tu se onda vidi utjecaj politike, te se stvara ogromno nepovjerenje prema državnim institucijama. Sud mora biti nezavisan, ali je odlaskom stranaca i zbog ogromnog medijskog pritiska, vrlo često dovedena u pitanje bilo koja oslobađajuća presuda, jer se direktno i indirektno, što preko posrednika (npr. Krstan Simić, bivši sudija Ustavnog suda BiH, Milorada Dodika oslovljava sa «šefe», što je magazin «60 minuta» dokazao prikazivanjem pisma koje je Simić pisao Dodiku), što institucionalno, utječe na rad sudova i njihovu nezavisnost, dok to nikad nije slučaj kod nekog anonimusa. Sud Bosne i Hercegovine, kao jedini državni sud, još uvijek je često u ćorsokaku, jer ne može da se izbori sa svim tim pritiscima, ali ga i kao takvog treba jačati, zbog nepostojanja vrhovnog suda BiH. To je i dalje jedina institucija koja, zbog svojih širokih ovlasti, može utjecati na kakvu – takvu pravdu u ovoj zemlji na državnom nivou, iako se to nekad teško desi, zbog velikog prostora za manipulaciju.