Akter najnovijeg
,,mobilizacijskog govora“ je Mustafa Cerić, reis-u-odlasku.
Oproštajni govor, koji nije oproštajni
Cerić je iskoristio okupljanje
naroda na 502. po redu danima Ajvatovice, 24. ovog mjeseca i održao klasični
ratnohuškački govor radnog naziva – Oproštajni govor.
A, barem mi znamo da
ratovi ne počinju puškama i pištoljima, nego mitinzima i govorima.
Kako prenosi agencija
Anadolija, pred više hiljada posjetilaca, Mustafa ef. Cerić obratio se zadnji put u svojstvu reisa–l–uleme u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom je istakao da njegov oproštajni govor nije kraj, već početak zajedničke misije u odbrani bošnjačkog naroda od genocida.
Vrlo dobro znamo kako
je Radovan Karadžić 1992. godine
držao govore u kojima je ,,branio srpski narod od zločina“. Znamo i kako su ti
,,dobronamjerni“ govori izrodili srebrenički genocid.
Karadžić je u oktobru 1991. godine, pripremajući plebiscit srpskog naroda u BiH, rekao: ,, …Vlast morate uzeti energično i potpuno i, ja vam kažem, kakva god Bosna bude, u srpskim krajevima i srpskom selu, nijedan muslimanski temelj se neće zakopati ..(….)…Nema šanse, naše teritorije su naše, nek budemo gladni, ali bićemo na njima, jer se ovde vodi bitka za život i smrt, bitka za životni prostor. Svi Srbi moraju biti na liniji odbrane od zločina, jer Srbi pravoslavci više nikad neće biti dovedeni u situaciju da ne mogu zaštiti svoju majku, suprugu ili kćerku i od silovanja, da nisu u stanju zaštiti svoju kuću od paljenja, da nisu u stanju zaštiti svoje bogomolje od rušenja.“
Perfidno i zločinački,
nema šta – obzirom na reperkusije koje je njegova ,,zaštita“ izazvala po bošnjački
i hrvatski narod.
A, onda, prije par dana,
Mustafa Cerić kaže ovako: ,,Upravo tako, svi Bošnjaci svijeta moraju biti na liniji odbrane od genocida, jer Bošnjaci muslimani više nikad ne smiju sebe dovesti u takvu situaciju da nisu u stanju zaštiti svoju majku, kćerku i suprugu od silovanja, da nisu u stanju zaštiti svoju kuću od paljenja i svoje imanje od krađe i otimanja, da nisu u stanju svoju djecu rađati i odgajati bez straha za njihovu budućnost, da nisu u stanju zaštiti Ferhadiju i Aladžu džamiju od rušenja.“
Čini Vam se da čitate
isti citat? Pa, zamalo da je tako. Samo su odrednice Bošnjak i Srbin, kao i
,,crkva i džamija“ zamijenjene. Govor odlazećeg Reisa opasno podsjeća na
,,ujediniteljske govore“ velikosrpskih nacionalista sa početka devedesetih. A,
znamo kako smo prošli sa govorima i govornicima.
Mrtva trka sa Dodikom
Gledajući kroz
političko-istorijski diskurs, ovakav govor je čak opasniji od većine Dodikovih
litanija. Izgleda gotovo nevjerovatno, ali Cerić je uspio da dohvati i nadmaši
nacionalističku retoriku Milorada Dodika, retoriku koja je paradigma nacionalnog jednoumlja!
A, nije da se nije
Milorad nalupetao u svojim ,,istorijskim obraćanjima“. Nije da nije postavio
letvicu ratnohučkačke retorike na neslućene visine. Od izjave da ,,bio bi
genocid da niste otišli u Tuzlu“, klasične podjele na ,,nas – bolji dio BIH” i ,,njih – teheransko
Sarajevo“…
Za Karadžića znamo-sudi mu se za ratne zločine u Haagu. Da li je prestrogo ovog
drugog i trećeg ( Milorada i reisa) tek tako optuživati. Jeste
dok se nešto ne desi. A, kad se desi – ode mast u propast, blago meni.
Bosna Bošnjacima, sve sa linijom odbrane?!
Cerić, u ratnohuškačkom
tonu, nastavlja dalje i objašnjava kako se kreira država po mjeri Bošnjaka: ,,A da bi to postigli, Bošnjaci moraju imati organiziranu, odgovornu, snažnu državnu liniju odbrane, moraju imati slobodnu, jaku, savjesnu i samosvjesnu nacionalnu liniju odbrane, i moraju imati jedinstvenu, samopouzdanu i neprobojnu duhovnu i moralnu liniju odbrane, a to je Islamska zajednica kao zadnja linija koja ne smije ni jednog trenutka popustiti. Nažalost, prva linija je razbijena. Niko ni sa kim ne razgovara o općem dobru, već o svom i ‘dobru‘ svoje partijske linije. Javno se svađaju o tome ko je bio veći komunista, ne mareći što im puca prva linija odbrane od agresije na državna prava naše zemlje“, kazao je reis.
E, sad, da li ga je
povukao huk nekoliko desetaka hiljada ljudi, da li su proradile nacionalističke
emocije pred kraj reisovog staža ili nešto treće, tek ove linije odbrane su do
preko svake mjere banalno upadljive. Čovjek sa strane bi pomislio da se vode
pripreme, bar ideološke, za Drugi bosanski rat.
Pa, vode li se?
Normalni ljudi bi rekli da je riječ o običnoj gluposti. Opet, znamo da ,,obični
ljudi najebu“ u ratu za koji nisu bili obaviješteni. Reis, kako sada stvari
stoje, ne dvoji da se nekako mora stvoriti Bosna ekskluzivno za Bošnjake. A,
ostali?
Pa, ostali imaju
,,rezervne države“, veli Cerić i pojašnjava: ,,Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli ovu zemlju, ali nema niko pravo ni da nama Bošnjacima osporava pravo i slobodu da jasno i glasno kažemo da je ovo naša zemlja, jedini dom, naša jedina domovina i naša jedina država, jer mi drugog doma nemamo, mi nemamo ni ‘obećanu‘ ni ‘rezervnu‘ domovinu i državu“.
Gospodine Ceriću, eto,
napriliku, ja nisam Bošnjak, ali osim Bosne nemam rezervnu domovinu. Da
nezgodacija bude veća, ja sam srpsko-hrvatski polutan, što bi se reklo na ovim
prostorima. Što će reći da bi me trebalo raspolutiti, pa dio mene u Hrvatsku, a
drugu polutku u Srbiju poslati. I nema veze što sam rođen i odrastao u Bosni,
što nemam rodbine u dotičnim ,,rezervama“ , ja sam u Vašim očima zreo za neku
vrstu, kako su nekad SDS-ovci to monstruozno zvali ,,humanog preseljenja“. S
tim u vezi, meni je, kao i Vama, Bosna i Hercegovina jedna i jedina domovina.
Ali, nekako imam utisak da Vi mislite da je ipak nešto više Vaša, nego moja.
Ili biste voljeli da
ja ljubim, recimo, Hrvatsku, pa da me pošaljete tamo gdje mi je mjesto?
Ali zahuktali reis tu
ne posustaje: ,,Bošnjaci su autohtoni narod koji ima prirodno pravo na sve što imaju i drugi narodi na Balkanu i Evropi, uključujući i nacionalnu državu. Jer, prošlo je vrijeme prisvajanja Bosne i posvajanja Bošnjaka za bilo čije nacionalne interese. Bošnjaci su danas svjesniji svog prava na vjeru, naciju, kulturu, dom, domovinu, državu, slobodu i nezavisnost, više nego ikada. Bošnjaci su dovoljno pametni i sposobni da budu domaćini u svojoj zemlji, da budu vlasnici svoje kulture, te im, stoga, ne treba ni nadzor nad njihovom vjerom, ni tutor nad njihovom slobodom“, istakao je Mustafa ef.Cerić.
To isto ili slično veli za srpski narod jedan drugi čovjek,
još prilikom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma: ,,Srpski narod
rezultate ovako histerične antisrpske politike Miloševića i međunarodne
zajednice nikada neće moći da prihvati kao konačne, a neka buduća demokratska i
nacionalno opredeljena vlast će sigurno umeti da ostvari težnje našeg naroda da
uživa u ujedinjenoj i jakoj srpskoj državi”. Ime mu je Vojislav Šešelj.
Čitajući ovo, vidim dva rješenja – prvo, promijeniti Ustav
BiH tako da svi ostali budu ,,ostali”. A, onda će ostali to da aminuju. E, sad, pošto živimo tu gdje živimo, znamo
da je to čista budalaština. A, drugo rješenje je – novo klanje, koje ćemo
poslije nazivati ovim ili onim imenom i posipati se pepelom po glavi. I što je
po Vas, gospodine Ceriću, tužno jeste činjenica da Vam niko ne garantuje da će,
poslije tog klanja, BiH biti etnički čista zemlja Bošnjaka.
Ali, na stranu
sva zaludnost govora. Ima tu jedna opasnija stvar. Šta bi bilo, gospodine
Ceriću, da takav govor danas održi neki sveštenik u Banjaluci ili fratar u
Mostaru? Isti taj govor u uncu, samo da promijeni, kako je to već gore
učinjeno, imena naroda i nazive bogomolja?
Bio bi to
prvorazredni ustaško-četnički skandal, a dotičnog sveštenika bi ekskomunicirali
ne iz crkve, nego iz države. Ali, sve nekako mislim da bi Vam bilo jako drago
kada biste našli takvog oponenta sa ,,hrišćanske strane”. Jer, za ljubav, kao i
za rat, potrebno je dvoje – najmanje. Što više, tim bolje.
Od reisa do političara
Svoj mobilizacioni
govor reis-u-odlasku završava sljedećim riječima: ,,Prema tome, prvi i
najvažniji uvjet za spas i opstanak Bošnjaka bilo je i ostalo kreativno,
duhovno i političko vodstvo. Bošnjaci su imali dobre i loše vođe kao i svi
drugi narodi, ali Bošnjaci ne mogu podnijeti loše vođe zato što žive u takvom
okruženju koje ne dozvoljava nemar, neznanje, neodlučnost, potkupljivost,
pokvarenost, neodgovornost i izdaju”, kazao je reis Cerić.
Sve su prilike da
Bošnjacima treba ,,najbošnjačkiji vođa” do sada. A, taman se nekako potrefilo
da reis više nije reis, pa može ući u politiku.
Sve su prilike,
isto tako, da ćemo Mustafu Cerića vidjeti u odijelu, bez kravate, dakako, na
malim ekranima tv prijemnika.
A, onda nam udruženo Bog i Allah neće pomoći. Jer, što kaže
stara kineska – dabogda živio u zanimljivim vremenima. A, nama je baš zanimljivo. Istorija se piše svaki
dan.
Jedino tu
istoriju niko ne čita. Pa je tako i reisov ,,Oproštajni govor” prošao bez
gotovo ikakve kritike i osude.
O Mustafi Ceriću
možda najbolje svjedoče riječi Fra Ive
Markovića: ,,Reis Cerić se predstavlja s dva lica, jednim za islamski,
drugim za kršćanski svijet; ta lica su međusobno neprepoznatljiva i po jeziku
nerazumljiva; s takvom nevjerodostojnošću on nije most nego pregrada”.
Pregrade poput
Cerića su nas do sada vodile samo u zlo.
Štokholmski sindrom ili ljubav ka Dobrici Ćosiću?
Štokholmski
sindrom je naizgled paradoksalna emocionalna reakcija koja se javlja kod osobe
koja trpi nasilje, a sastoji od rađanja simpatije i naklonosti žrtve prema svom
mučitelju ili tlačitelju. Tako kaže definicija.
Cerić izgleda ima
empatičnu vezu prema provjernim realizatorima genocida, poput Karadžića,
Miloševića, Mladića… Jer ne znam ko Ceriću sastavlja ,,motivacione tekstove”,
ali taj neko je upućen u bibilografiju dotičnih krvnika. Kako drugačije
objasniti ovaj tekst nego kao transfer ka mučitelju. Kao da ga je pisao Dobrica
Ćosić. Ponavljam, sa izmijenjenim toposima i nomosima. Ali, zaista, nije li reisov
,,Oproštajni govor” klasični Dobrica Ćosić?
Šta mi imamo od tih govorancija?
Nego, da
rezimiramo. Do sada smo imali ovo:
U BiH je prema
nezvaničnim podacima (kod nas je sve nezvanično) u toku rata poginulo oko 100
000 ljudi. Raseljeno je i izbjeglo 1,325.000 osoba. Međunarodni krivični sud za
bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je, između ostalog, donio pravosnažnu presudu u kojoj
masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida. Trajno je promijenjena
demografska struktura stanovništva. Privreda je, gotovo sigurno, bespovratno
uništena… BiH je najsiromašnija evropska zemlja u kojoj se desio najveći
sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata….
Zdrav razum bi
rekao da Bosanci i Hercegovci znaju najbolje u Evropi šta je rat. Ali, ovakvi
govori čine da se zaborave sve gore pobrojane strahote i da se prave iznova i
iznova nove nacionalne mobilizacije. Takođe, zna se da gdje prestaje taj zdrav
razum, počinje naš pakleni Diznilend, znan kao BiH.
Što bi rekao Bertold
Breht:
,,Smilujte se najzad
sebi sami, nek vas rat nikad više ne namami – ko da dosadašnjih nije bilo
dosta: preklinjem vas, sebi smilujte se sami!”