Uredno složene u plastične korpice, na tezgama pokraj puta duž padina Majevice, jagode mame prolaznike – zrele, crvene, mirišu na rano ljeto i podsjećaju na djetinjstvo. Crvene su i pune obećanja, ali njihova priča nije ni jednostavna ni slatka. Iza svake korpice krije se priča o sezonskom radu, nesigurnim zaradama i tihoj borbi za opstanak na zemlji koja sve manje daje.
Umorni od sunca, nevidljivi u sistemu
U srcu jedne od najplodnijih jagodarskih regija Balkana, radnici izlaze na polja prije zore. Mnogi su „sezonski migranti“, često bez ugovora, osiguranja ili osnovnih prava.
– Mi radimo u sezoni. Bude teško, radimo i po 10 sati na suncu, ali opet dnevnice su oko 100 KM, pa uspije nešto da se zaradi. Naporno jeste, kreće se rano ujutro i beremo negdje do 16 časova, ali to što zaradim tokom sezone mi itekako znači jer nemam drugi, stalan posao. Sa tim uspijem dočekati zimu – priča za BUKU Senka Mujić, dok puni korpicu u nadi da će joj upravo ti plodovi pomoći da preživi mjesece kada posla nema.
Ipak, radna snaga postaje sve rjeđa. Mladi sve manje pristaju na fizički sezonski rad, a mnogi koji su nekada redovno radili na poljima, danas traže bolje uslove u inostranstvu. Proizvođači upozoravaju da je sve teže naći pouzdane berače – posebno kada sezona naglo počne, a svaka neubrana jagoda znači gubitak. Bez radnika, plodovi ostaju na granama – a s njima propada i trud, i novac, i nada u zaradu.
Računica koja ne ide u korist onih koji rade
Na pijacama i tezgama uz cestu korpica jagoda nerijetko se prodaje za 12 KM, ali za proizvođača ta cijena ne znači mnogo. Kada plati sadnice, folije, hemijske tretmane, radnu snagu, ambalažu i gorivo – teško da ostane išta. Iza svake korpice krije se niz troškova koji se gomilaju, dok otkupna cijena često ostaje ista – ili čak padne.
– Nije problem proizvesti, problem je prodati po cijeni koja ti ostavi išta da živiš – često kažu poljoprivrednici.
– Uložio sam 15.000 evra u plastenike, a otkupna cijena, iako je sada na početku sezone dobra, kasnije padne i teško da mi pokrije troškove proizvodnje koja je sve skuplja. Od sadnica, preko folija, zaštitnih tretmana, ambalaže, radne snage… Kad sve sabereš – nema te nigdje – priča za BUKU proizvođač Salih Osmanović, koji od uzgoja jagoda na osam dunuma hrani četvoročlanu porodicu.
S druge strane, mnogim porodicama tih 12 maraka za korpicu jagoda predstavlja luksuz. Kupci se pitaju zašto domaća jagoda košta više od uvozne. Odgovor je jednostavan – najviše zarađuju posrednici. Nakupci otkupljuju plodove direktno iz polja, po cijenama koje su daleko ispod realnih, a prodaju ih višestruko skuplje – bez da su ijednom kročili u plastenik.
Na kraju, ni proizvođač ni potrošač ne izlazi zadovoljan. Prvi gubi nadu da će opstati, drugi gubi pristup onome što bi trebalo da bude domaće i dostupno. Zarada ostaje u rukama posrednika – u sistemu koji ne poznaje ni pravdu ni ravnotežu.
U Čeliću jagoda nije biznis – ona je način života
Na području Čelića proizvodnja jagoda ima višedecenijsku tradiciju, a danas gotovo 80% mještana živi od nje.
Situacija je nešto bolja kod registrovanih gazdinstava, koja se bave organizovanom proizvodnjom.
– Čelić je srce jagode. Nekada je bilo 3.000 dunuma pod jagodom, danas je to 700 dunuma pokrivenog prostora. Sada smo na početku branja i trenutno smo zadovoljni, jer tada je cijena dobra. U ovoj proizvodnji moraš biti spreman na sve, ali imamo podršku sa lokalnog i entitetskog nivoa. Imamo saradnju sa otkupljivačima i sve plasiramo na domaće tržište – kaže za BUKU proizvođač Elvedin Karanović.
– Devedeset posto mještana ovdje proizvodi jagodu – priča sezonska radnica Esma Karanović i dodaje: – Jagoda se ovdje uzgaja od 50-ih, a 60-ih godina je zavladala prava ekspanzija. Proizvodnja jeste teška, ali zadovoljna sam. Dnevnice su oko 100 maraka i znači mi ta prilika da zaradim – kaže Esma.
Domaća jagoda gubi trku sa jeftinijom konkurencijom
Neuređeno tržište i nekontrolisan uvoz najveći su neprijatelji domaće proizvodnje. Jagode iz regiona, iako često slabijeg kvaliteta, cjenovno su dostupnije – pa kupac bira nižu cijenu. Domaći proizvođač, bez sistemske zaštite, gubi već na startu. Kupac na tezgi ne vidi razliku – ali je osjeti na ukusu i još više u posljedici koju ostavlja na lokalnu ekonomiju.
Uvoz se ne može zaustaviti, ali domaće jagode bi morale imati prednost na policama prodavnica. Sve dok ostaju simbol luksuza umjesto znak upozorenja, ova industrija će rasti na leđima najslabijih – radnika, prirode i proizvođača koji se svakodnevno bore između tržišta i preživljavanja.
Sledeći put kad zagrizemo jagodu, možda bi trebalo da se zapitamo: koliko je ona zaista slatka?